Sinovi Oluje

U sjeni tektonskih promjena globalnog političkog poretka, na malom balkanskom političkom i ratnom poligonu se prije četvrt stoljeća u krvi raspadala komunistička Jugoslavija – instant država koja je uvijek nastajala (1918., 1945.) i nestajala (1945.,1991.) u tektonskim promjenama globalnog političkog poretka, kao svojevrsni prigodni međunarodnopolitički proizvod za državno nedovršeni prostor Balkana. U posljednjem ciklusu, Hrvatska je uspjela politički artikulirati i vojno obraniti svoju državnu samostalnost, postati međunarodno priznata država, osloboditi svoj državni teritorij i integrirati njegove okupirane dijelove.

Na valu povijesnog ciklusa jačanja Europe, europskim i transatlantskim integracijama – EU i NATO – koji je proširio prostor zapadnoeuropske demokracije i pravne države daleko na Istok, na države bivše članice sovjetskog bloka, od Baltika do Crnog mora, i Hrvatska je kao zadnja u nizu uspjela ući u tu veliku integriranu europsku kuću. U miraz je donijela još jedno more – najveći dio istočnog Jadrana. U pozadini te velike europske integracije cijelo je vrijeme svojom političkom i vojnom snagom stajala Amerika.

Zato su danas svi pogledi na europskom kontinentu uprti u Donalda Trumpa, koji je u kampanji najavljivao više simpatija za Rusiju i njezina predsjednika Putina, nije skrivao uvjerenje da će se nakon Brexita EU, sveden na proširenu Njemačku, početi raspadati, niti je prešućivao sumnje u kvalitetu političkog lidershipa njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega zbog njezine politike prema izbjegličko-migrantskoj krizi. Zato se s nestrpljenjem iščekuju njegovi prvi potezi iz kojih će se moći barem naslutiti jesu li povjerenje prema Putinovoj Rusiji i nepovjerenje prema Merkeličinom EU-u samo predizborni blefovi koji mu otvaraju širi manevarski prostor za vođenje politike nakon dolaska na vlast.

Hoće li sadašnju nemoć EU-a, osobito onog starog EU-a, sigurnosno i društveno izbušena hibridnim ratovima koji se na njegovu prostoru već godinama vode u ime ruskog velikodržavnog projekta i u ime globalnih islamističkih projekata, iskoristiti kako bi obranio proširene granice Zapada koje su mu u naslijeđe ostavili prethodnici, utjecao na preobrazbu EU-a sukladno s novim potrebama i američkim interesima i ojačao američko vodstvo u Europi? Ili će prepustiti Putinu da u ruski zagrljaj vrati onu tzv. Novu Europu, pustiti stari EU da se podijeli i raspadne, razoren iznutra islamističkim projektima i ruskom državnom propagandom, i povući Ameriku iz Europe? Vjerujem u prvu opciju, sve dok se ne uvjerim u suprotno.

No čak i u slučaju tog optimističnijeg razvoja, uvijek postoji „laboratorij“ u kojem se gradi taj novi poredak i u pravilu se gradi preko nekog ratnog konflikta: nižeg ili višeg intenziteta, u pravilu prostorno ograničenog. Državno nedovršeni Balkan bio je, a i danas je idealan ratni laboratorij. Zato je Hrvatska, koja je na granici integrirane Europe i nedovršenih balkanskih država, danas opet pred velikim i opasnim izazovom.

Srbija i Republika Srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku. To se već čuje, vidi i osjeća: u srbijanskim pokušajima destabilizacije Crne Gore i sprečavanja njezina ulaska u NATO, u otvorenoj provokaciji slanja velikosrpski oslikanog vlaka na Kosovo, u Dodikovu referendumu i paradi za Dan Republike Srpske, u poruci Vučićeva izaslanika na pravoslavnom božićnom domjenku u Zagrebu kako će štititi ugrožene Srbe u Hrvatskoj svim raspoloživim sredstvima, u poruci srbijanskog predsjednika i prisegnutog četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako je spreman ponovo poći u rat, u poruci ruskog predsjednika Putina dan uoči Trumpove inauguracije „onaj tko planira napasti Srbiju i Republiku Srpsku, mora znati da je time napao i Rusiju“. A bivši general JNA, kasnije Armije BiH Atif Dudaković iz Luksemburga poručuje bošnjačkim dječacima da nabave oružje i pripreme se za rat.

U tom i takvom kontekstu gledam raspravu o temi novog europskog poretka u emisiji “Otvoreno” Hrvatske televizije. Rasprava bi, pretpostavljam, trebala pružiti kvalificirani uvid hrvatskoj javnosti u nove izazove novog poretka. Na jednoj strani ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, na drugoj bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, recentna medijska zvijezda za europsku balkansku politiku Senada Šelo-Šabić iz Instituta za međunarodne odnose (IMO), institucije koja bi trebala biti stožerna za promišljanje hrvatske vanjske politike, voditelj Domagoj Novokmet.

Slažu se jedino u tome da se ponovo preslaguju karte u europskom i svjetskom poretku. No dok usamljeni ministar Stier upozorava na opasnosti destabilizacije u susjedstvu, osobito u BiH, kako od srbijanske velikodržavne politike tako i islamskog radikalizma i najavljuje balansiranu hrvatsku politiku prema transformaciji američko-europskog partnerstva, izvlačenje političkog i sigurnosnog profita iz hrvatskog članstva u EU i NATO savezu i stabilizacijsko djelovanje prema BiH, dame uz asistenciju voditelja vode Hrvatsku natrag u region.

Bivša šefica diplomacije poziva Hrvatsku i Srbiju da se pod svaku cijenu dogovore da rata ne bude! S istim licemjerjem s kojim su slične pozive prije četvrt stoljeća upućivali Veljko Kadijević i Borisav Jović vodeći rat za veliku Srbiju. IMO-va stručnjakinja za Balkan i Europu ponavlja modernizirane floskule Alije Izetbegovića otprije četvrt stoljeća, koje relativiziraju političku podčinjenost Hrvata u BiH, odvraćaju Hrvatsku od političkog utjecaja na razvoj u susjednoj državi, a voditelj čini sve da zamuti razlike između dviju dijametralno suprotnih politika.

To je samo mala sličica iz velikog mozaika hrvatske politike i hrvatskih medija u današnjim vremenima velikih izazova. I ona budi sumnju: je li takva Hrvatska u stanju zaštititi vlastitu samostalnost, državnost i mjesto među državama zapadnog sustava vrijednosti čak i u najpovoljnijoj opciji novog poretka? Izazov je vrlo velik, ali uz nove ljude na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Zrinjevcu to je možda moguće.

No svakako je izglednije nego s političkim etablišmentom od prije tri godine, kada bi vas na HTV-u, u “Otvorenom” Domagoja Novokmeta, o novim vitalnim izazovima za državu upoznavali prvaci regiona: predsjednik Josipović nakon banjolučkog preludija za Milorada Dodika, ministrica Pusić nakon instrukcija u Foreign Officeu, njihova prigodna stručnjakinja S. Šelo-Šabić, Vesna Teršelič ispred REKOM-a. U emisiju bi se dakako izravno telefonom uključio bivši predsjednik Mesić, nakon polaganja kamena temeljca za zatvoreno arapsko naselje u sjevernom Mostaru.

I: Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Kao veliki prevrtljivac i oportunist, Mesić je u zadnjih 25 godina svaki drugi dan mijenjao svoja stajališta i sukladno tome davao skandalozne političke izjave, koje su išle na štetu Hrvatskog naroda ne samo u domovini nego i u inozemstvu.

U novijoj povijesti hrvatskog naroda nije bilo veće političke izdajice i veće nesreće od bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. Dok sam bio u diplomatskoj službi često sam se puta morao jako suzdržavati. Prije Mesićevog službenog posjeta u NR Kinu 2002., gdje sam vršio dužnost opunomoćenog ministra u veleposlanstvu Republike Hrvatske, imao sam namjeru otići na bolovanje, samo da ne sudjelujem u organizaciji njegovog dolaska u NR Kinu. O tome kako je sebe i sve nas u službenom izaslanstvu osramotio kad je rekao kineskog predsjedniku Jiang Zeminu, a onda kad je Jian Zemin počeo postavljati pitanja Mesiću na ruskom, Mesić je odgovarao na hrvatskom, a kineski ga je predsjednik samo u čudu gledao, objavit ću više u svojoj knjizi.

No, glavni razlog ovog mojeg komentara je Mesićeva jučerašnja izjava kako je on tu svoju pozitivnu izjavu o logoru Jasenovac dao pod utjecajem lažnih informacija hrvatskih povratnika iz iseljeništva, koji su propagirali ustaštvo. To je jedna neoprostiva laž koja je uvrijedila cijelo hrvatsko iseljeništvo i sve nas povratnike koji smo 1990. godine stavili sve na kocku, uključujući i naše obitelji, i vratili se u Hrvatsku kako bi pomogli svojem hrvatskom narodu da se obrani od velikosrpske agresije.

Stjepana Mesića upoznao sam odmah po dolasku u Zagreb u travnju 1990. godine zbog njegove dužnosti glavnog tajnika u HDZ-u. Godine 1991. imenovan sam za savjetnika predsjednika dr. Franje Tuđmana za medije i tada sam često viđao Mesića. Nikada nisam s njim razgovarao o ustašama i ustaškom režimu. Dapače, kao Radićevac, znao sam reći da sam se iz bogate Australije vratio u Hrvatsku zato što želim pomoći u stvaranju, obrani i izgradnji moderne, samostalne i demokratske hrvatske države. Na toj sam crti, usprkos velikom razočaranju, ostao i danas i ustrajat ću do kraja svojeg života.

Kao veliki prevrtljivac i oportunist, Mesić je u zadnjih 25 godina svaki drugi dan mijenjao svoja stajališta i sukladno tome davao skandalozne političke izjave, koje su išle na štetu Hrvatskog naroda ne samo u domovini nego i u inozemstvu. Nikako nisam mogao shvatiti da je većina glasača koji su izašli na izbore mogla dva puta izabrati tog šarlatana za predsjednika Republike Hrvatske.

Pozivam Hrvatski svjetski kongres i sve hrvatske organizacije i društva da javno i oštro osude izjavu Stjepana Mesića, a ja ću pokrenuti inicijativu da takvu osudu Stjepana Mesića zbog protuhrvatskog rada već više od dva desetljeća potpišu i mnogi povratnici u domovini iz svih krajeva svijeta.

U zaključku, pozivam predsjednicu Republike Hrvatske gospođu Kolindu Grabar-Kitarović, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, a posebno HDZ, čiji je Mesić bio vodeći član nakon osnivanja stranke 1989. godine, da ga javno osude i pokrenu postupak za sve njegove veleizdaje.

Antun Babić

Povratnik u Hrvatsku iz Australije 1990. Godine

Andrej Plenković ima sličnu zadaću u Hrvatskoj – kao što ju je imao i pokojni Ante Marković u Jugoslaviji – po svaku cijenu osigurati u Republici Hrvatskoj politički mir i natpolovičnu većinu u Hrvatskom saboru (zajedno sa srpskom manjinom u Hrvatskoj), da bi se sugestije i smjernice iz Brisela mogle bez zastoja pretočiti u zakone.

Nakon prvih sto Plenkovićevih dana na adresi Predsjednika vlade Republike Hrvatske nužno se vuku paralele i nameću usporedbe s njegovim prethodnicima.

Tako se već može pročitati da je Plenković politički klon Ive Sanadera; da u svom nastupu želi podsjećati na Tita i njegov državnički šarm(?); da je oklijevalo, ali nimalo sličan Ivici Račanu, makar po svojoj činovničkoj suzdržanosti odgovara liku birokrata; da je po svojoj rječitosti i govorničkoj vještini čista suprotnost Tomislavu Karamarku… Neka se narod zabavlja i novinarčići neka samo pišu, jer i tzv. politički analitičari samo su kruhoborci koji pokušavaju nešto pogoditi pa tko im brani da politička nagađanja i analogije iznose kao stručnjaci za hrvatsku politiku? Vjerojatno bi bili uspješniji da igraju Loto.

Međutim u tom paralelnom slalomu Andreja Plenkovića sa svojim prethodnicima, jedno je ime (namjerno?) preskočeno: nitko nije uočio da Andrej Plenković doista po svom izgledu i nastupu ne sliči na posljednjeg jugoslavenskog Predsjednika SIV-a, pokojnog Antu Markovića. Partijsko leglo je približno, a zadaća i pozicija dosta su slični. Po svojim postupcima i motivima Andrej Plenković sve više će podsjećati na pokojnog Antu Markovića.

Usporedbe sa Ivom Sanaderom su daleko medijski zahvalnije i očite: to su dvije stasite Dalmatinčine, riječiti i šarmantni govornici na svoj način, pomirljivci i zlopamtila – ali tu sličnost završava. Drugačija su vremena; sada se na poziciji hrvatskog premijera traži slatkoriječivi birokrat u prisnim odnosima s Briselskim lobijima i samo nacionalno prebojen političar, ali ne i nacionalnosvijestan, nego političar s manirima podložan i prijemčiv idejama i uputama što dolaze iz svjetskih centara moći.

Andrej Plenković ima sličnu zadaću u Hrvatskoj – kao što ju je imao i pokojni Ante Marković u Jugoslaviji – po svaku cijenu osigurati u Republici Hrvatskoj politički mir i natpolovičnu većinu u Hrvatskom saboru (zajedno sa srpskom manjinom u Hrvatskoj), da bi se sugestije i smjernice iz Brisela mogle bez zastoja pretočiti u zakone. Pokojni Ante Marković mahao je konvertibilnim jugoslavenskim dinarom i jamčio  poduzetničku klimu; kupovao je minute mira dok su JNA tenkovi „zagrejavali mašine“ za ratni pohod na Hrvatsku. Plenković pak maše dobrim gospodarskim pokazateljima i jamči stalan gospodarski rast?! Međunarodno bankarstvo i MMF diskretno su uz njega. „Halo Bing, kako brat“, zajmovi i kamate, „prava sitnica“. A sve to sponzoriraju isti gospodari kao i nekad pokojnom Anti Markviću, iste grupe banaka i financijskih agencija.

Geopolitičke se karte u jugoistočnoj Europi ponovno nakon tridesetak godina prekrajaju, baš kao u mandatu pokojnog Ante Markovića. No pokojni Ante Marković, veliki lažni reformator nije uspio „spasiti“ Jugoslaviju, uspio je „samo“ provesti onu prvu, arheprivatizaciju najvećih gospodarskih subjekata poput hrvatskih banaka, INA-e, TDR-a… i tim prvim „zvaničnim“ djeljenjem karata osigurati da YUTA stekne legitimnost nad milijardama američkih dolara što ih je uz pomoć državnih vanjskotrgovinskih poduzeća sve vrijeme od 1945. godine iščupala na svoje inozemne bankovne račune. Te su zasluge bile dovoljne da ga se ukopa na Mirogoju, makar pokojni Ante Marković s Hrvatskom nije imamo nikakve osobite veze, osim što je nekima omogućio prvu i najveću krađu kroz pretvorbu i privatizaciju!

Andrej Plenković je u prvih sto dana već potrošio izgubljeno vrijeme cjelokupnog četverogodišnjeg mandata. I više mu ni jedan dan nije preostao. Briselski činovnik je mislio da će biti lakše: „malo vitra“, malo bure i mandat predsjednika Vlade ovjenčat će apsolutnom vlašću u HDZ-u. Nije se nikad zapitao, makar znatiželje radi, kako je to zaraditi novac svojom umiješnošću i znanjem; biti plaćen zato jer poslodavac smatra da si novac zaslužio, a ne se od prvog radnog dana pojiti na državnom proračunu i svakog istog u mjesecu biti siguran da će plaća leći na račun.

Nije teško srušiti Andreja Plenkovića, on već sada želi prepustiti premijersku stolicu drugome, ali ne i poziciju predsjednika HDZ-a. Plenković bi se već sada najradije vratio na briselsku činovničku estradu, na domijenke s mirišavom gospodom, analizirao i hihotao se na šale svojih kolega. Andrej Plenković bio bi dobar ministar Vanjskih poslova u jednoj prosperitetnoj zemlji građanske demokracije, ali koja ne bi graničila sa Srbijom i BiH, nego na svojim granicama imala pristojne Dance ili Norvežane, na primjer. Ali onda bi i portir u MVP bio dobar ministar.

I sve se to događa u trenutku kad SDP zapravo ne postoji, naime ne postoji u jednom komadu. Nažalost iz tog kominternovskog legla preživjelo je nešto daleko opasnije. Pokradene milijarde američkih dolara ukradene u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj preko INA-e, Astre i sličnih vanjskotrgovinskih i off shore tvrtki ostalo je u rukama najvjernijih članova hrvatske Udbe, KOS-a i SID-a– YUTA je preživjela. Na broju su svi gregurići, valentići, šternovi, umičevići, vlahovići, špiljaki, dragičevići, todorići, tedeschiji… pravi (ratni) profiteri hrvatske pretvorbe i privatizacije.

Ponuđena ostavka Nikole Brzice u Ministarstvu obrane nesumnjivi je indikator teških lomova unutar vlade, a ne smije se zaboraviti da Ivana Maletić od prvog dana nije htjela participirati u Plenkovićevoj vladi!?

I nije u pitanju samo desno HDZ-ovo krilo, nego sama supstanca hrvatske državotvornosti i smisao HDZ-ova dolaska na vlast. Ministarstvo obrane je lakmus papir hrvatske suverenosti i državotvornosti, a neriješena krađa NATO-vih dokumenata iz tog minstarstva, koja se dogodila pod zakrilništvom Milanovićeve vlade i njega osobno, trebala je odavno biti riješena tim više jer se zna tko je nalogodavac, tko izvršitelj, a tko korisnik te krađe.

Kad Nikola Brzica uz pomoć svog ministra Damira Krstičevića nije uspio dovesti na čistac krađu NATO-vih dokumenata, jasno je koliko je duboko ukorijenjena srpsko-udbaško zajedništvo, koliko snažna njihova kadrovska mreža u svim hrvatskim vladama i koliko tu istu mrežu sada štiti i krpa predsjednik Vlade, Andrej Plenković i njegov stručnjak za pozadinske igre, Davor Božinović?

I:Mila Marušić /HRsvijet

Srbija i Republika Srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku.

Danas svi gledaju u Donalda Trumpa iščekujući njegove prve poteze iz kojih će se možda moći iščitati kamo ide Amerika. I kamo ide svijet. Jednako su pozorno prije četvrt stoljeća svi gledali u Mihaila Gorbačova i njegova nasljednika Borisa Jeljcina, iščekujući kako će se raspadati Sovjetski Savez. I kamo će poći svijet.

U sjeni tektonskih promjena globalnog političkog poretka, na malom balkanskom političkom i ratnom poligonu se prije četvrt stoljeća u krvi raspadala komunistička Jugoslavija – instant država koja je uvijek nastajala (1918., 1945.) i nestajala (1945.,1991.) u tektonskim promjenama globalnog političkog poretka, kao svojevrsni prigodni međunarodnopolitički proizvod za državno nedovršeni prostor Balkana. U posljednjem ciklusu, Hrvatska je uspjela politički artikulirati i vojno obraniti svoju državnu samostalnost, postati međunarodno priznata država, osloboditi svoj državni teritorij i integrirati njegove okupirane dijelove.

EU izbušen hibridnim ratom

Na valu povijesnog ciklusa jačanja Europe, europskim i transatlantskim integracijama – EU i NATO – koji je proširio prostor zapadnoeuropske demokracije i pravne države daleko na Istok, na države bivše članice sovjetskog bloka, od Baltika do Crnog mora, i Hrvatska je kao zadnja u nizu uspjela ući u tu veliku integriranu europsku kuću. U miraz je donijela još jedno more – najveći dio istočnog Jadrana. U pozadini te velike europske integracije cijelo je vrijeme svojom političkom i vojnom snagom stajala Amerika.

Zato su danas svi pogledi na europskom kontinentu uprti u Donalda Trumpa, koji je u kampanji najavljivao više simpatija za Rusiju i njezina predsjednika Putina, nije skrivao uvjerenje da će se nakon Brexita EU, sveden na proširenu Njemačku, početi raspadati, niti je prešućivao sumnje u kvalitetu političkog lidershipa njemačke kancelarke Angele Merkel, prije svega zbog njezine politike prema izbjegličko-migrantskoj krizi. Zato se s nestrpljenjem iščekuju njegovi prvi potezi iz kojih će se moći barem naslutiti jesu li povjerenje prema Putinovoj Rusiji i nepovjerenje prema Merkeličinom EU-u samo predizborni blefovi koji mu otvaraju širi manevarski prostor za vođenje politike nakon dolaska na vlast.

Hoće li sadašnju nemoć EU-a, osobito onog starog EU-a, sigurnosno i društveno izbušena hibridnim ratovima koji se na njegovu prostoru već godinama vode u ime ruskog velikodržavnog projekta i u ime globalnih islamističkih projekata, iskoristiti kako bi obranio proširene granice Zapada koje su mu u naslijeđe ostavili prethodnici, utjecao na preobrazbu EU-a sukladno s novim potrebama i američkim interesima i ojačao američko vodstvo u Europi? Ili će prepustiti Putinu da u ruski zagrljaj vrati onu tzv. Novu Europu, pustiti stari EU da se podijeli i raspadne, razoren iznutra islamističkim projektima i ruskom državnom propagandom, i povući Ameriku iz Europe? Vjerujem u prvu opciju, sve dok se ne uvjerim u suprotno.

No čak i u slučaju tog optimističnijeg razvoja, uvijek postoji „laboratorij“ u kojem se gradi taj novi poredak i u pravilu se gradi preko nekog ratnog konflikta: nižeg ili višeg intenziteta, u pravilu prostorno ograničenog. Državno nedovršeni Balkan bio je, a i danas je idealan ratni laboratorij. Zato je Hrvatska, koja je na granici integrirane Europe i nedovršenih balkanskih država, danas opet pred velikim i opasnim izazovom.

Srbija opet pokretač konflikta

Srbija i Republika Srpska, kao njezina zapadna ekspozitura, i u novom ciklusu je potencijalni pokretač novog konflikta, ne bi li u novom pokušaju ostvarila velikosrpski projekt koji nije uspjela ostvariti prije četvrt stoljeća. Novostvorena bošnjačka politička nacija, kroz koju djeluju i globalni islamistički elementi, čeka svoju novu priliku. To se već čuje, vidi i osjeća: u srbijanskim pokušajima destabilizacije Crne Gore i sprečavanja njezina ulaska u NATO, u otvorenoj provokaciji slanja velikosrpski oslikanog vlaka na Kosovo, u Dodikovu referendumu i paradi za Dan Republike Srpske, u poruci Vučićeva izaslanika na pravoslavnom božićnom domjenku u Zagrebu kako će štititi ugrožene Srbe u Hrvatskoj svim raspoloživim sredstvima, u poruci srbijanskog predsjednika i prisegnutog četničkog vojvode Tomislava Nikolića kako je spreman ponovo poći u rat, u poruci ruskog predsjednika Putina dan uoči Trumpove inauguracije „onaj tko planira napasti Srbiju i Republiku Srpsku, mora znati da je time napao i Rusiju“. A bivši general JNA, kasnije Armije BiH Atif Dudaković iz Luksemburga poručuje bošnjačkim dječacima da nabave oružje i pripreme se za rat.

U tom i takvom kontekstu gledam raspravu o temi novog europskog poretka u emisiji “Otvoreno” Hrvatske televizije. Rasprava bi, pretpostavljam, trebala pružiti kvalificirani uvid hrvatskoj javnosti u nove izazove novog poretka. Na jednoj strani ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, na drugoj bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, recentna medijska zvijezda za europsku balkansku politiku Senada Šelo-Šabić iz Instituta za međunarodne odnose (IMO), institucije koja bi trebala biti stožerna za promišljanje hrvatske vanjske politike, voditelj Domagoj Novokmet.

Slažu se jedino u tome da se ponovo preslaguju karte u europskom i svjetskom poretku. No dok usamljeni ministar Stier upozorava na opasnosti destabilizacije u susjedstvu, osobito u BiH, kako od srbijanske velikodržavne politike tako i islamskog radikalizma i najavljuje balansiranu hrvatsku politiku prema transformaciji američko-europskog partnerstva, izvlačenje političkog i sigurnosnog profita iz hrvatskog članstva u EU i NATO savezu i stabilizacijsko djelovanje prema BiH, dame uz asistenciju voditelja vode Hrvatsku natrag u region.

Bivša šefica diplomacije poziva Hrvatsku i Srbiju da se pod svaku cijenu dogovore da rata ne bude! S istim licemjerjem s kojim su slične pozive prije četvrt stoljeća upućivali Veljko Kadijević i Borisav Jović vodeći rat za veliku Srbiju. IMO-va stručnjakinja za Balkan i Europu ponavlja modernizirane floskule Alije Izetbegovića otprije četvrt stoljeća, koje relativiziraju političku podčinjenost Hrvata u BiH, odvraćaju Hrvatsku od političkog utjecaja na razvoj u susjednoj državi, a voditelj čini sve da zamuti razlike između dviju dijametralno suprotnih politika.

Prvaci ‘regiona’

To je samo mala sličica iz velikog mozaika hrvatske politike i hrvatskih medija u današnjim vremenima velikih izazova. I ona budi sumnju: je li takva Hrvatska u stanju zaštititi vlastitu samostalnost, državnost i mjesto među državama zapadnog sustava vrijednosti čak i u najpovoljnijoj opciji novog poretka? Izazov je vrlo velik, ali uz nove ljude na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Zrinjevcu to je možda moguće.

No svakako je izglednije nego s političkim etablišmentom od prije tri godine, kada bi vas na HTV-u, u “Otvorenom” Domagoja Novokmeta, o novim vitalnim izazovima za državu upoznavali prvaci regiona: predsjednik Josipović nakon banjolučkog preludija za Milorada Dodika, ministrica Pusić nakon instrukcija u Foreign Officeu, njihova prigodna stručnjakinja S. Šelo-Šabić, Vesna Teršelič ispred REKOM-a. U emisiju bi se dakako izravno telefonom uključio bivši predsjednik Mesić, nakon polaganja kamena temeljca za zatvoreno arapsko naselje u sjevernom Mostaru.

I:Višnja Starešina/S.Dalmacija

Neće tom cilju pomoći ni Plenkovićevi najvažniji trenutni europski političari koje je on nabrojao kao svoje osobne poznanike i prijatelje, jer do danas nisu ništa bitno ni oni ni njihovi prethodnici učinili po tom pitanju, a jesu praktično svi njihovi politički postupci u Hrvatskoj dvojbeni.

Iako se politički događaji nižu kao na Fordovoj industrijskoj vrpci, upravo zbog frekventnosti proizvodnje idealni su za prebrisavanje nečega što se dogodilo samo nazad sat vremena, što stvara privid totalne informiranosti, a ispod toga skriva stvarnu golemu manipulativnu moć, neke su pojavnosti znakovitije od drugih. I, iako naizgled nepovezane, vrlo su usko esencijalno uvjetovane.

Informativni prostor je s pravom zasjenila Trumpova inauguracija, a u Hrvatskoj se naizgled nevezano odvijao sukob na javnoj sceni oko statusa novinarke HRT-a Jagode Bastalić, te naoko potpuno nevezano – Plenkovićevim izjavama o europskoj prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike mirnog rješavanja problema u BiH i sa Srbijom.

Kakve veze imaju ova tri istaknuta događaja međusobno?

Jagoda Bastalić simbolizira aktualno pretežito novinarstvo u Hrvatskoj. Simbolizira i stanje duboke neravnoteže, te status društvenih i političkih pozicija koje presudno odlučuju, odnosno usmjeravaju baš sve u čemu se u društvenom smislu potvrđujemo osobno.

Priča o toj novinarki nastala je na periferiji višetjedne kampanje protiv predsjednice Republike, odnosno jednoga čina njene vanjske politike. Kolinda Grabar Kitarović je shvatila i zna da je jako važno na vrijeme pokušati, prvo izravno doznati što točno Trump kao najmoćniji državnik svijeta namjerava izvan Amerike, i, drugo, pokušati u taj nesumnjivo globalni smjer događanja ukrcati i hrvatski nacionalni interes. Ima li nekoga razumnoga tko ne misli da će od uspješnosti tog ukrcavanja ili integriranja u Trumpove američke politike uveliko ovisiti i razvoj temeljnih interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini te na jugoistoku Europe, ili u sutrašnjem statusu u EU?

Ima li nekoga tko sumnja da će se čitav niz europskih malih naroda i država poučen povijesnim iskustvima u konačnici opredjeljivati prema procjeni snage nositelja alternativnih ponuda, u ovome slučaju eventualne ponude i jamstava Angele Merkel i briselskih političara kao što je Tusk recimo, s jedne strane, i Trumpa, s druge strane?

Nema.

U konačnici, povijesna iskustva hrvatskog naroda su na takvim prekretnicama prilično upozoravajuća i tragična do devedesetih godina, kada bismo kao i u prethodnim epohalnim promjenama strahovito stradali da nismo imali vrhunsko nacionalno vodstvo i da smo se presudno oslanjali na – europske političare. I tada, presudan je bio u nekim manjim momentima oslonac na treptaj ukupne politike SAD-a.

Svi to znamo, ali, postoje snažne silnice koje se boje da će upravo Trump poremetiti dugogodišnje vrlo temeljito pripremane planove, ciljeve i namjere van svake sumnje izvan političkih centara moći, koje su Obaminu administraciju, ali i golemi broj europolitičara i birokrata koristile kao svoje interesne instrumente. To su u ostalom egzaktno dokazali i hakeri s dokumentima Otvorenoga društva, na čijemu je posrednom platnom popisu gotovo cijela europarlamentarna ljevica, a u Hrvatskoj je prošlo ispod medijskog radara izuzev u nekoliko slučajeva. Po onome što smo zdrava razuma vidjeli do sada, od prvoga trenutka samostalnosti Republike Hrvatske, te globalne inicijative koje simbolizira Soroš, bile su izrazito neprijateljske prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i to praktično svakodnevno godinama otvoreno demonstriraju njegovi i njihovi sateliti u Hrvatskoj. Što god Trump napravio, s nekim će se političkim i društvenim tendencijama u Hrvatskoj morati prekinuti, ne sutra, ne za pet godina nego – odmah. Jer nitko, pa ni Trump neće moći pomoći ostvarivanju autentičnih nacionalnih interesa hrvatskom narodu, ako samom državnome vodstvu ne budu jasni. I, ako ih većina naroda ne prepoznaje kao svoje. Nacionalna snaga je upravo u prepoznavanju državnih politika kao – svojih.

Imamo li to izvan poruka o jedinstvenoj europskoj politici, ciljevima, vrijednostima, sve redom pojmova koji ni na banalnoj razini uvida – jednostavno ne stoje?

Nemamo.

Neće tom cilju pomoći ni Plenkovićevi najvažniji trenutni europski političari koje je on nabrojao kao svoje osobne poznanike i prijatelje, jer do danas nisu ništa bitno ni oni ni njihovi prethodnici učinili po tom pitanju, a jesu praktično svi njihovi politički postupci u Hrvatskoj dvojbeni. Kako se na koncu osloniti na Schulza kao na bitan oslonac, ako je on sudjelovao u bojkotu prezentacije bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu, na zahtjev Srbije, iako bi morao znati da je Stepinac hrvatska moralna i nacionalna vertikala, a Srbija certificirani razbojnik koji se nije ni u primisli pokajao za nevjerojatna zla kojima je tresao Europu više od deset godina? Doduše, kako istodobno računati na bilo čiju potporu ako su tome bojkotu, također na srpski zahtjev, sudjelovali svi, ponavljam – svi, eurozastupnici navodne hrvatske ljevice? Zbog toga je potpuno pogrešno oslanjati se na njih i govoriti isključivo na temelju tog oslonca na – mir. Mir se naime uvijek postiže vlastitom snagom. To je prevencija svakom nemiru i najvažniji argument u svakoj komunikaciji. Od poslovne, svakodnevne do političke komunikacije.

Vratimo se našoj Bastalićki.

Razvila se tragom jedne informacije javna polemika oko toga je li ona bila za vrijeme agresije Srbije na Hrvatsku i okupacije dijela zemlje, djelatnik okupacijske nacističke paradržave ili nije?

To nužno vodi do banalne rasprave tko je pojavni četnik.

U tom svijetlu, danas je temelj prepoznavanja četnika, odnosno velikosrpskih protagonista i njihovih evidentnih sluga u Hrvatskoj osuđeno na vizualnu simboliku. Šajkača, kokarda, nožina, bradurina, rakijetina, divljaštvo. Ova me polemika o Jagodi Bastalić podsjeća na ne tako davnu polemiku o Grčiću „četniku“ te još nekim pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj s pozicija njihovoga navodnoga ili stvarnoga četništva. Idemo stvari sagledati razumnije.

Nije Jagoda četnikuša, nije ni Grčić četnik, niti je to Pupovac, čak nije ni Željko Jovanović. Četnici nisu opasnost za Hrvatsku. Jer su oni budaletine koje se koriste tu i tamo za provokaciju, a u ratovima manje više napadaju slabe, neorganizirane, nenaoružane, kradu, pljačkaju, siluju i pale. Svaku bitku su izgubili u koliko toliko ravnopravnom sudaru s hrvatskim vojnicima, počevši od sukoba s Pavelićevim postrojbama u Drugom svjetskom ratu, do sukoba u Domovinskom ratu. Svaku.

Četnici dakle nisu nikada bili, niti će biti razlog brige ozbiljnoj hrvatskoj državi pa je smiješno u Jagodi Bastalić tražiti četnikušu. Ona je opasnija, ne zbog svojih sposobnosti, nego zbog toga što je ona pojava, a pojava je – politika. Kao što nije pogreška veleposlanik Paro, Goldstein, onaj nesretnik u Beogradu i slični, nego – smišljena pojava, politika. Bastalić je – politika, kao i oni.

Znakovita je reakcija rukovodstva HRT-a, koje je s punim pravom odgovornoga gazde prema svojim djelatnicima reagiralo i – javno osudilo „napade“. A nije, kao odgovoran nacionalni upravitelj, odgovoran hrvatskome narodu recimo dalo jasno očitovanje je li ili nije Jagoda Bastalić bila – četnikuša, ili što misle o sramotnoj emisiji Labirint, koja je i njihovo zrcalo. Dobar gazda bi prije svega vrednovao uradak svog uposlenika, a ovaj „gazda“ abolira sramotan rad, braneći djelatnika od banalne optužbe. Tako se ostavlja prostor nagađanjima, a otvaraju mogućnosti prilično jasnog prebrojavanja i interesnog svrstavanja medijskoga spektra, što je izravno u službi trenutno nepodnošljivo dominantnih snaga u medijima i društvu, koje smišljeno destruiraju Hrvatsku.

Evo primjera.

HINA posluži kao servis Jagode Bastalić i emitira njeno zgražanje, a istovremeno u svojoj informaciji konstatira kvalifikaciju o „nekolicini portala prepoznatih po govoru mržnje“ i svim pretplatnicima u medijskome prostoru šalje –državnu informaciju.

Zašto državnu?

Jer je HINA državna i morala bi biti iznimno odgovorna u svojim tekstovima, a nikako ne bi smjela nuditi konstatacije i kvalifikacije o dijelu desnih medija i novinara, štiteći i promičući one druge. Nebitno je tko ima pravo u polemici o „Bastalić četnikuši“ , bitno je da država nikada, baš nikada nije niti jedan jedini medij u Hrvatskoj proglasila i certificirala kao „govornika mržnje“ pa prema tome nameće se nužno pitanje – čije konstatacije i kvalifikacije koristi HINA, državni medijski servis kao neupitne i svoje.

Koristi GONG-ove, SNV-ove i Lekovićeve ocjene kao – službene informacije.

U prijevodu – Sorošove i Pupovčeve.

Treba li previše pameti i lucidnosti za upozoravajuće indikacije iz činjenice da je Kosanović neovlašteno sudjelovao u snimanju teške diverzije protiv ugleda hrvatskoga naroda i namjernom sramoćenju temelja suvremene hrvatske državnosti u svijetu filmom „15 minuta- masakr u Dvoru“, dobio otkaz i istoga trenutka postao jedan od profesionalnih frontmena SNV-a i njihovih medija i podorganizacija. Dakle, kada te uhvate u nedjelu na jednome javnom mjestu, Pupovac te nagradi za to nedjelo, drugom pozicijom i ponovnim javnim položajem s kojega možeš raditi isto ono što si radio prije toga i za što si kažnjen. A država nastavlja – plaćati.

Nije Bastalić „pucala“ u Kolindu Grabar Kitarović zbog njenih stvarnih ili čak logički utemeljenih izmišljenih grijeha, niti zbog toga jer Bastalićka nosi bradu, šajkaču, kokardu ili nožinu, nego zbog – Predsjedničine odlučnosti da hrvatskoj državnoj politici dadne predznak suverenizma. Bastalić je u to pucala iz oružja javne televizije, a rukovodstvo HRT-a kaže- osuđujemo napade na nju. A šuti o njenoj „pucnjavi“. To je nužno spriječiti pod svaku cijenu, i to je posao odgovorne države. Te se stvari nigdje u svijetu nisu rješavale sukobima zatečenih društvenih grupacija, pogotovo nigdje država nije poticala takvo rješavanje sukoba tolerirajući legitimnom društvenom grupacijom nositelje nasrtaja na same temelje nacionalnog suvereniteta i perući ruke od posljedica.

To što smo naveli nisu primjeri nacionalne snage, nego eklatantni primjeri slabosti, s kojom se suočavamo u stotine paralelnih primjera svakoga dana, pri čemu su udarci na sve elemente društva i nacionalne pozicije silno koordinirani i usuglašeni do nevjerojatne razine suglasnosti. Stoga je neozbiljno i potpuno neodgovorno u procesu prihvaćanja Istanbulske deklaracije o pravima žena uvlačiti u državne standarde rodnu ideologiju, kao što je neodgovorno prihvaćati kao relevantnu raspravu o navodnom plagijatu ministra Barišića dok istovremeno imamo godinama javno objavljene dokaze o potpunom izostanku znanstvene etike kod najviših dužnosnika navodne ljevice, koji su upravo danas najglasniji zagovornici – čistoće i etike u znanosti. Navodim primjere Ive Goldsteina ili Vesne Pusić, te kritike koje su javno na njihov rad izrekli njihovi sadašnji kompanjoni Budak i Kasapović.

Zašto ovo navodim?

Država, odnosno aktualna vlast mora pokazati da ozbiljno namjerava raščistiti s teškim destrukcijama, što naslijeđenim iz prošlosti, što namjerno ucijepljenim u suvremeno hrvatsko društvo djelovanjem notornih globalističkih pokreta bez ikakve nacionalne, društvene, izborne ili ljudske legitimnosti, kao što je Soroševo Otvoreno društvo.

Bez toga nema nikakvog napretka Hrvatske.

Tu dolazimo na Plenkovićevu politiku mirnog rješavanja sporova.

Misli li Plenković da bi mirna reintegracija Podunavlja uspjela, kakva god invalidna bila i u biti bila zadnji spasonosni vlak preživljavanja velikosrpske politike u Hrvatskoj, da Srbija nije imala iskustvo – Oluje, ali i da srpski mentori u tadašnjoj Europi, koji ni danas nisu odustali od svojih namjera, nisu vidjeli da se Hrvatska više ne može držati na lancu, upravo zbog demonstracije – Oluje?

Sigurno ne misli.

Zbog toga se iskreno nadam da, kada govori o prepoznatoj hrvatskoj politici mirnoga rješavanja problema na jugoistoku Europe i u našemu jugoistočnom susjedstvu, Plenković računa na hitnost stvaranja jake Hrvatske, koja to sada nije. Nije upravo zbog ljudi koji s hrvatskih nacionalnih pozornica nesmetano uništavaju, uz sve ostalo i nacionalno dostojanstvo i ponos običnoga čovjeka, šaljući mu poruke o svojoj snazi koju im daju te institucije i pozornice. Tako se obeshrabruje hrvatski narod i njegova politička moć jako slabi. Takva Hrvatska neće biti jaka ni za što, iako imala koliko god tenkova, zrakoplova i pušaka. I tada, prije Oluje, Hrvatska je bila jaka prvenstveno zbog svoga vodstva, nacionalnog povjerenja u vodstvo i zbog toga što je koliko toliko držala neprijatelje i destrukciju u mišjim rupama.

Danas Hrvatska upravo zbog toga što su ta stvorenja izmigoljila iz mišjih rupa te se zbog povlaštenih javnih pozicija ponašaju i izgledaju kao slonovi, iako su i dalje vrijednosni miševi, nije jaka, nego – slaba.

Tu javnu sliku i percepciju državno rukovodstvo, prije svih Plenković mora promijeniti, inače neće imati niti jedan jedini argument za mirno rješavanje sporova. Sasvim suprotno. A ta promjena mora u pretežitom smislu započeti upravo na HRT-u i HINA-i, jer su oni pozornice navodne snage stvarnih miševa.

Zbog toga je Bastalić bitna, a ne zbog toga je li bila ili ostala četnikuša. Ona je, kao i destruktivni veleposlanici, kao i Soroševe udruge u Hrvatskoj, kao i kampanja protiv Barišića i njeni nositelji, samo indikator opasnih namjera i duboko osmišljenih politika. Takvi laju za svakim tko bježi, a kad se stane pred njih, kratko bijesno reže, pa podviju rep i odu, sačekati pogodna trenutak umiliti se pobjedniku ako zaboravi lavež i režanje.

I:Marko Ljubić/narod.hr