Sinovi Oluje

Nije bio budala onaj koji je ustvrdio da je ime znak, iako, povodeći se samo time može doći do zabluda, napose u jednoj Hrvatskoj gdje mnogi mijenjaju kako imena, tako i prezimena.

Ljudi koji površno prate politiku, odnosno ne pristupaju dnevno-političkim događajima iz više izvora, naposljetku donose sud o javno izloženim osobama prema njihovu porijeklu ili kavanskim tračevima. Postoji jedna poluozbiljna zafrkancija da bilo koji čovjek preko samo sedam ljudi može doći do, primjerice predsjednika SAD-a (naprimjer, ja znam nekoga tko zna nekoga… tko zna Trumpa, a da se ne prijeđe broj sedam). Hrvatska je toliko mala zemlja i toliko smo mali narod, da praktički svatko svakoga zna.

Stoga čudi što ranije nitko nije izašao s podatcima o trenutnom glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu. Prvo, to pleme Cvitana, unatoč općem mnijenju, nema nikakve veze s Dalmacijom, već se radi o kordunskim Srbima iz Kostajnice; no nitko ne bi brojao krvna zrnca da se čovjek ponaša u skladu s funkcijom koju obnaša, odnosno da radi za interese i korist vlastite države, ali, čim netko godinama djeluje isključivo protuhrvatski… Ako je netko smatrao Mladena Bajića korumpiranim državnim odvjetnikom, što će onda reći na podatak da je ujak Cvitanov bivši general Kontraobavještajne službe (KOS)? Jer, Bajića se kupilo, a Cvitan svoj posao (ne) radi iz uvjerenja poput Vesne Pusić, Josipovića, Milanovića… jer im je naprosto obiteljski pedigre takav.

Naime, spomenuti ujak Cvitanov je Mihajlo Pavičić, (Hrvatska Kostajnica, Hrvatska, 29.9.1932. – 1999., Beograd), general major JNA, operativac u Odjeljenju Uprave bezbjednosti, referent u Odjeljenju bezbjednosti SSNO-a, pomoćnik načelnika Odjeljenja u Upravi bezbjednosti SSNO-a, načelnik I. odjeljenja Uprave bezbjednosti SSNO-a. I time je, ukoliko je ovo točno, sve rečeno; rečeno je kako je došao na položaj glavnog državnog odvjetnika, a ono što još više zabrinjava jest da je bio ravnatelj USKOK-a u razdoblju od 2005. do 2014. Zanimljivo je što se njegov prethodnik na čelu USKOK-a Željko Žganjer nije slagao s Mladenom Bajićem, pa je dao ostavku, odnosno vjerojatnije je da je na nju prisiljen. I od tada dvojac na najutjecajnijim i najznačajnijim pravosudnim položajima drma, odnosno ne drma Hrvatskom.

No, vratimo se na Cvitanova ujaka. Kontraobavještajna služba je zadužena za „istrjebljivanje kukolja“ u vlastitim redovima. Nakon smrti lažnog bravara, ona je gotovo u cijelosti služila ostvarivanju interesa Slobodana Miloševića, a važno je kazati da je i u potpunosti kontrolirala INA-u i nadzirala izvlačenje novca iz nje. INA je opet aktualna; i ukoliko Cvitan ostane na mjestu državnog odvjetnika, to će potvrditi da namjere trenutnog vrha HDZ-a i MOST-a nisu nimalo čiste ni poštene.

Također važna stvar, odnosno gruda koja je pokrenula lavinu jest Cvitanovo nepostupanje po kaznenoj prijavi za obiteljsko nasilje koje je bivši ministar Boris Lalovac navodno vršio nad svojom bivšom suprugom. No, Cvitan nije ništa poduzimao ni protiv Ranka Ostojića (svastika, smrt Pajičića, napad na branitelje), ni protiv Zorana Milanovića (afera Madison), ni protiv Vesne Pusić (financiranje Documente, veleizdaja), Miranda Mrsića (oprost milijunskog duga supruzi), Zmajlovića (pronevjera i oštećenje državne imovine), Jakovine, Pejnovića, Kotromanovića, Bore Rkmana i tako do u beskraj.

Cvitan nije napravio ništa, osim što je po nalogu Milanovića podizao optužnice protiv Božidara Kalmete i Josipe Rimac. On je, nakon što je Bajić kompromitirao sam sebe, nastavio čuvati partijske šefove i progoniti neistomišljenike. Vrijeme će pokazati je li Božo Petrov proračunato stao u Cvitanovu obranu samo kako bi to na kraju dovelo do pada vlade i Karamarkove ostavke ili zaista smatra da je Cvitan „dobro radi svoj posao“.

No, tu će se pokazati i čistoća Plenkovićevog „evropejstva“; hoće li i Pupovac svoju podršku uvjetovati Cvitanovim ostankom, jer Cvitan je očito iz tog jugoslavensko-srbijanskog legla. Hoće li se već jednom stati na kraj tim skupinama koje su ušle u sve pore države čije rađanje nisu željeli?

I:Mila Marušić/HRsvijet

Serija primitivnih uvreda najniže vrste, tretiranje Predsjednice Hrvatske kao “Barbike” koja ne zna što radi, koja luta po svijetu bez cilja i plana i koja navodno sramoti Hrvatsku preplavila je medije i već desetak dana je glavna tema. Svatko onaj tko je pokušao govoriti istinu o hrvatskoj predsjednici, braniti je od groznih uvreda i napada, također je napadnut na najbrutalniji način.

Da bude gore u tim napadima prednjačilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje je išlo tako daleko da je sotoniziralo izvrsnog novinara Tihomira Dujmovića i izvrstan intervju sa predsjednicom države, proglasivši ga ulizištvom i optužujući Dujmovića da nije postavio ni jedno pravo pitanje predsjednici države.

Novinarima koji su ne kritički pravili bezbroj intervjua s bivšim predsjednicima, Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, s vođama Kukuriku koalicije, Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić, koji su godinama sramotno lažima optuživali Gotovinu i Markača, ali i Tuđmana i hrvatski državni vrh kao zločince, koji su optuživali Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu i da je stvorena na zločinu, koji su bili glorifikatori Carle del Ponte i njenih lažnih optužnica nikada nisu oprostili Kolindi Grabar Kitarović njenu pobjedu na predsjedničkim izborima. Nisu joj oprostili što je pobijedila njihovog crvenog predsjednika Ivu Josipovića. A pogotovo joj ne opraštaju njenu državotvorno suverenističku politiku. Ne opraštaju joj što u tu politiku ugrađuje sve bitne vrednote Tuđmanove politike i u skladu s njegovom strategijom traži nove odgovore za probleme 21. stoljeća.

Nisu joj oprostili što je rekla da je Tito diktator i što je njegovu bistu iselila iz Predsjedničkih dvora. Nisu joj oprostili ni pokroviteljstvo nad Bleiburgom.

Nisu joj oprostili što se obraća s pozdravom “Hrvati i Hrvatice”, što smatra da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati. Ne opraštaju joj ni njenu kritiku Milorada Pupovca i njen argumentirani odgovor na bezobrazno pismo koje je uputio Milorad Pupovac. Ne opraštaju joj ni izjavu da na Pupovčevom političkom mitingu za Božić ne bi sudjelovala ni da je bila u Hrvatskoj, niti da će bilo kada sudjelovati.

Njene jasne stavove prema obnovljenoj verbalnoj velikosrpskoj agresiji, koju vode politički sinovi Miloševića i Šešelja: Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i drugi, joj također ne opraštaju.

Zamjerila se jugonostalgičarima i mentalnim komunistima zbog svoje inicijative o tri mora, povezivanju Jadrana, Baltika i Crnog mora.

Napadaju je i zbog njenih jasnih stavova o opasnostima od radikalnog islama u Bosni i Hercegovini.

Dakle, Kolindu Grabar Kitarović su pokušali ljudski diskreditirati jer se ne usude direktno napasati njenu politiku jer za nju ona ima podršku hrvatskog naroda.

Njen posjet Sjedinjenim Američkim Državama u sudbinskim danima kada se moraju donijeti odluke kako izaći iz svjetske krize, kada se ne zna kakav će biti odnos i raspodjela karata između SAD, Rusije, Kine, Europske unije i Turske. Kada se ne zna što će se događati dalje na Bliskom istoku, kada prijeti nova “poplava” izbjeglica. Kada se ne zna tko će s kim stvarati saveze i protiv koga bio je, po mom mišljenju, izuzetno važan, ja bih čak rekao, najjači državnički potez do sada.

Ona je kao državnica ispravno ocijenila da u trenutku preuzimanja vlasti u SAD, kada se najavljuju velike promjene u politici SAD-a, u uvjetima kada se drma i Europska unija pa i NATO, kada i tu može doći do velikih promjena bio je istinski državnički potez u nacionalnom interesu jer ona je koristeći svoje ranije privatne političke veze kao pomoćnica tajnika NATO-a i kao veleposlanica u SAD-u ocijenila da može doći do jednog broja značajnih ljudi koji će voditi novu američku politiku te da im može objasniti, iznijeti, što se događa na Balkanu a ne samo u Hrvatskoj te predložiti Amerikancima kako rješavati neke krupne probleme koje prijete destabilizacijom Balkana pa možda i novim ratnim sukobima.

Kolinda Grabar Kitarović smatrala je da je nužno upoznati Amerikance s gorućim problemima u Bosni i Hercegovini, posebno s opasnošću povratka velikog broja radikalnih islamista iz ISIL-a, velikim doseljavanjem Arapa, radikalnih islamista, ali i ambicijama Turske da se nametne kao tutor Bošnjacima.

Svakako smatrala je potrebnim da ljudima iz nove administracije objasni kako je dosadašnja američka politika u Bosni i Hercegovini glavni krivac što su promjenama Daytona, bez formalnih promjena, Hrvati prestali postojati kao jedan od tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini.

Smatrala je potrebnim upozoriti na obnovu velikosrpske agresivne politike, pa i na oružane prijetnje prema susjednim državama Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te objasniti hrvatski pogled na prodor Rusije, ne samo u Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru nego i u Hrvatsku.

Svakako da je mišljenje Kolinde Grabar Kitarović, kao vrhovnog komandanta hrvatskih Oružanih snaga, o vojnim vježbama ruske i srpske vojske na granici Hrvatske, o naoružanju Srbije bilo interesantno članovima nove američke administracije s kojima je razgovarala.

Kolinda Grabar Kitarović dobila je veliku podršku bivše administracije a osobito potpredsjednika Beidena za inicijativu tri mora.

Predstoje novi sastanci u Poljskoj, koji će voditi poljski predsjednik i Kolinda Grabar Kitarović. Svakako je bilo zanimljivo čuti od članova buduće administracije hoće li Amerika i dalje podržavati taj projekt, kao i do sada, odnosno da vidi da li se tu nešto mijenja.

Svakako da je to bila i prilika da hrvatska Predsjednica pledira za jačanje strateškog partnerstva Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država te da pogura i neka bilateralna rješenja od velikog značaja za Hrvate i hrvatsku državu.

S obzirom da budući državnici i bitni članovi Trumpove administracije, koji još to nisu postali službeno, ti značajni razgovori koji su održani nisu mogli biti reklamirani na sva zvona. Tek kada je posjet završen moglo se izvijestiti hrvatsku javnost o tome s kim se Predsjednica sastala i što je razgovarala ali svakako ne o svemu o čemu je razgovarala. Iz popisa ljudi s kojima je razgovarala vidljivo je da je to bio vrlo uspješan državnički posjet.

S obzirom da su hrvatski mediji, pa i hrvatska politika, u predizbornoj kampanji sotonizirali Donalda Trumpa da su ne kritički i bezrezervno bili na strani Hillary Clinton, posjet hrvatske Predsjednice prije preuzimanja vlasti nove administracije bio je vrlo važan za novo pozicioniranje hrvatske politike pa i za ispravljanje nekih pogrešaka, jer se navijalo ne kritički za Hillary Clinton u našim medijima i liberalnim krugovima a od Donalda Trumpa pravio se sotona i antikrist, koji će upropastiti čovječanstvo.

Teško sam podnosio sve te uvrede koji su izrečene na račun hrvatske Predsjednice. Obnovile su se sve one uvrede kojima je bila izložena i u predizbornoj kampanji, kada je napravljen cijeli prljavi plan da se Kolinda Grabar Kitarović prikaže kao lijepa plavuša koja ništa ne zna, “kao slika bez tona”, kao “Barbika” koja je nesposobna upravljati državom.

Slušao sam s ogorčenjem razgovor novinara Šprajca sa Žarkom Puhovskim, koji su se mangupski sprdali s predsjednicom i ismijavali je na najgrublji način. Teško mi je bilo podnijeti vulgarno obraćanja novinara Hadžifejzovića, koji je izvrijeđao našu Predsjednicu ne samo kao političarku nego i kao ženu i čovjeka. A još teže mi je bilo gledati Nedjeljom u 2 kada je Stanković kao nagradu za te uvrede pozvao tog novinara i dao mu sat vremena da propagira velikomuslimansku politiku i da pored Predsjednice vrijeđa i hrvatski narod, da se zgraža kako je moguće da se Hrvati usude tražiti treći entitet.

Dakle, dolazi veliki Musliman u Zagreb i suprotno Daytonskom sporazumu, u kojem su Hrvati ravnopravan narod, tretira Hrvate kao nacionalnu manjinu i zabranjuje im da traže ono što Srbi i Bošnjaci već imaju.

Cijela bulumenta liberalno lijevih komentatora i novinara, koji nisu preboljeli da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila njihovog miljenika Ivu Josipovića, mislila je da je došao trenutak da se naknadno obračuna s “Barbikom”.

Ali prevarili su se, Kolinda Grabar Kitarović je imala živce, čvrsto je branila svoju politiku i na kraju je trijumfirala. Kada se pročita s kim se sastala i o čemu je razgovarala i koje je stavove zastupala onda svaki objektivni Hrvat mora biti zahvalan hrvatskoj Predsjednici što je znala procijeniti da je korisno otići u Ameriku i tamo na licu mjesta pozicionirati novu hrvatsku politiku u burnim svjetskim previranjima.

Uvjeren sam, s obzirom da je hrvatski narod zreo politički narod, da će ova prljava kampanja protiv hrvatske Predsjednice i njene politike još više ojačati njenu poziciju i da će još više dobiti većinsku podršku hrvatskog naroda da u burnim danima koji slijede jača suverenističku hrvatsku politiku i čvrsto brani hrvatske nacionalne interese.

Da zaključim, prljavi napadi, nevjerojatna kampanja sotoniziranja i negiranja hrvatske Predsjednice pretvorili su se u njen trijumf.

I:Zdravko Tomac / Direktno.hr

Proslavismo 25. obljetnicu međunarodnog priznanja države nam Hrvatske. I opet su oni bili na drugoj strani. Jugoši. Na svečani koncert ne dođoše bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, bivši predsjednik vlade Zoran Milanović i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

Bilo ih je još iz toga kruga koji nisu došli, ali ovi su vodili Hrvatsku u zadnjih 15 godina. Očito po načelu ponašanja s početka devedesetih. Hrvatski puk, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, zaželi se zavazda odvojiti od Jugoslavije, a oni iziđoše iz dvorane Hrvatskog državnog sabora. Kad se dočepaše vlasti, nastojaše nas ponovno vratiti u vode gdje smo nekada bili, na njihovu žalost prekasno. Prošao pravi vlak, a oni se mogu voziti samo u onom nalik nedavnom srbijanskom što se uputi prema Kosovu pa ga vratiše nazad. Procesi u svijetu očito idu u nekom drugom smjeru.

Da smo se kroz proteklo razdoblje imali vremena ustrojiti kao pravna država, onda spomenuti ne bi ni došli u priliku ponovno nas šopati starim, otrcanim pričama i rušiti nam krvlju stečenu državu. Otpuhao bi ih vjetar lustracije, kao što je mnoge otpuhao u Njemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj… Ne može se dičiti radom u negdašnjim strukturama nedemokratske Jugoslavije i praviti se velikim demokratom u ovom novom sustavu vlasti. Takvo ponašanje neizostavno izvire iz petokolonaških voda. A njih svaka država, koja drži do svoje budućnosti, nastoji što brže isušiti.

Sliči to govoru o ponašanju Crkve kroz povijest. Davno su nam probili uši da je bila konzervativna, da je vodila križarske ratove, da je zaustavljala napredak čovječanstva, da je Srednji vijek zbog nje taman, da… tko bi sve to nabrojio. Onda se nađe povjesničar i sociolog religije Rodney Stark koji napisa knjigu u kojoj objasni da je sve to lažan govor. Crkva je kroz povijest imala sasvim drugo lice i da je nije bilo povijest Zapada izgledala bi potpuno drukčije. Kad je vladala sve je cvalo, a kad smo je odbacili sve se neprestano urušava. Ah, da, Stark nije nikakav zatucani katolik, pripada nekom drugom društvu. Sam je to rekao za sebe i nadodao da mu nije bila namjera braniti Crkvu, već braniti povijest. Pametnome dosta, osim ovima što nam nastavljaju i dalje prodavati istu maglu.

Prodavači te magle nalaze se i među onima koji su u suludoj gospodarskoj trci uspjeli zgrnuti silno bogatstvo. Onda su si umislili da su mudri i da mogu voditi svijet koji nam je zapravo zajednički. Ovih dana dok se sastaju u mondenom švicarskom odmaralištu Davosu, osupnu nas vijest da je samo osam njih bogato kao pola svijeta. Za ne povjerovati. Neki prizivlju revoluciju siromašnih. Potrebno bi, pak, bilo prizvati revoluciju srca. Trgnimo se svi, ne samo ovih osam i njima sličnih, te počnimo graditi svijet na Božjim temeljima. Tada će nestati ove razlike i nitko se više ne će bojati, ni bogati ni siromašni. Svatko će imati kruha živeći u miru s onim drugim kraj sebe.

Za nadati je se da će katolici u novom američkom Kongresu krenuti sličnim putovima. Kažu da ih je tamo trećina, a kršćana je sveukupno 91%. Bože, kakva snaga! Jesu li spremni braniti vrijednosti koje bi trebali imati u svojim srcima ako se proglašavaju sljedbenicima Isusa Krista? Zaista ne znam, ali znam da su se Sjedinjene američke države našle po prvi put na popisu 12 država gdje se kršćani progone zbog njihove vjere. Nije važno što je još tu i Rusija, i Meksiko, i Indija, i Kina, i… Važno je jesu li i ti koji se busaju u svoja demokratska prsa. Očito, teška je ostavština Baracka Obame koji čak dobi i Nobelovu nagradu za mir iako su američke bombe tijekom njegova predsjednikovanja padale po drugima učestalije nego kiša, tako za prošlu godinu kažu tri po satu. To je pravo lice globalista. Naučavaju da svojom ljubavlju obgrljuju čitav svijet, a zapravo taru li ga taru. Novi američki predsjednik Trump je američki nacionalist. Vidjet ćemo što će on ostaviti svom nasljedniku. Da se ustoliči i da to bude nešto vrijedno, pomažu mu ovih dana i kršćanski molitelji. Stvaraju oko njega štit molitve. Nema to u našim kolonijalnim medijima, oni pišu o prosvjednicima protiv Trumpa. Ali, što god bude, što god Trump ostavio iza sebe, nama je preživjeti i njegova vremena.

I: Miljenko Stojić/hr.svijet

Dalija Orešković nastoji svoje saborsko Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa pretvoriti u četvrti stup vlasti u Hrvatskoj. Bavi se isključivo visokoprofiliranim, bombastičnim slučajevima i hrani novine senzacijama.

Povjerenstvo kao da ima vještog PR-menadžera. ”Šestog ortaka” i tajnog člana, možda upravo njenog tasta Slavena Leticu”, kaže ugledni novinar i publicist Denis Kuljiš, za portal Direktno.hr , komentirajući činjenicu da je Povjerenstvo napokon odlučilo raspravljati o Milanovićevoj aferi Madison.

”Mnoga pitanja koja pokreće Oreškovićeva, ističe, nisu relevatna za demokratski proces. Takva su da ne mogu dobiti odgovor ili dovesti do bilo kakvog razrješenja. Primjerice, Dalija istražuje zašto je KGK putovala u Ameriku. No, ima li predsjednica prava voditi tajnu diplomaciju? Ima, pogotovo ako je premijer i ministar vanjskih poslova ne dezavuiraju. Oni je, naprotiv, podržavaju i hvale zbog njenih napora. Zašto Dalija misli da bi Povjerenstvo ili javnost trebali znati s kime se tajno, u diskreciji sastaje predsjednica kad odlazi u diplomatske misije? Pa Povjerenstvo je institucija koja treba hvatati besprizorne političarske kokošare kad pokušaju nešto utajiti (i u tome je ono pod njenim rukovodstvo do sad bilo vrlo uspješno). No, njegova misija nije da nadzire vođenje državne politike”, objašnjava Kuljiš.

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa moglo bi pokrenuti postupak protiv Milanovića. To bi se moglo tumačiti i kao način dobivanja pokrića za otvaranje postupka protiv predsjednice RH, kako bi se stvorio dojam nepristranog postupanja u ova dva ”jaka” slučaja, ustvrđujemo, a Kuljiš i sam smatra da je to ispravna teza.

”Rekao bih da je sve zakuhao stari majstor političke kuhinje, da bi se izmišljenoj aferi s putovanjem u Ameriku stvorio politički balans – dojam nepristranosti – sad je izvučen i slučaj Zorana Milanovića, njegova sukoba s Mladenom Hrgarekom, vlasnikom agencije Madison, koju zapravo vodi Zinka Bardić, bivša Milanovićeva piaruša. On ju je otjerao kad je shvatio da, zapravo, radi za Linića. Onda mu je iz Madisona servirana ova afera. No, ne treba sumnjati da Hrgarek govori istinu – riječ je o 15.000 kuna mjesečno za nekog Zokijeva prijatelja- to je slučaj s kakvima se Povjerenstvo i treba baviti, ali u real-timeu, a ne naknadno, kada im to zatreba radi manipulacije percepcijom”, prepričava Kuljiš.

”Dalija Orešković kaže da njen ured ”nadzire 3000 dužnosnika i njihove obitelji”. Takvo hvastanje i napuhavanje, malo je degutantno. Njena činovnička saborska referada trebala bi raditi u diskreciji, ozbiljno i samozatajno, s punim uvažavanjem ljudi s političkim i javnim legitimitetom (dok se ne dokaže da su krali), a ne kao cirkus, vašarska parada, gdje na čelu stupa makarski dobošar”, nastavlja Kuljiš.

”Što je, zapravo, ideja iza ovakvu činovničku uzurpaciju političkog procesa? Oreškovićeva pokušava fingirati da je četvrti stup vlasti, ali zašto? Pa jasno je na prvi pogled onima koji imaju uvid u modus operandi toga klana – sprema se kandidirati za predsjednicu na idućim izborima! I poslije Letice Letica. Mislim da bi Sabor trebao po hitnoj proceduri donijeti zakon koji članovima ovog povjerenstva zabranjuje da se najmanje pet godina nakon odlaska s tog mjesta ne smiju kandidirati ni za jednu izbornu funkciju, kako svoj ured i moć ne bi mogli koristili za pripremu vlastite političke karijere”, zaključio je Denis Kuljiš.

No, ipak budimo objektivni: unatoč činjenici da je dr. Slaven Letica doista tast gđe. Dalije Orešković, neosporna je činjenica da je upravo on posljednjih dana vrlo argumentirano ”branio” Kolindu Grabar- Kitarović od sveopće hajke kojoj je izložena. Upravo na portalu Direktno hr. prof. Letica je objasnio zašto je Grabar- Kitarović pod napadima, a sve je, kako je poručio, počelo nakon micanja Titove biste. Po tome se ne bi dalo zaključiti da njihove rodbinske veze imaju utjecaja na njihovu percepciju političkih događaja.

Prije četvrt stoljeća, u dramatičnim ratnim vremenima, Hrvatsku je kao državu priznala Europska unija. Danas, kada smo opet, samo na drugi način, u politički izazovnim, da ne kažem dramatičnim vremenima, sve je više pokazatelja da Hrvatska još uvijek nije priznata iznutra, od institucija vlastite države.

Međunarodno priznanje slavilo se unatoč enormnim ratnim stradanjima koja su prethodila, potisnuta je gorčina zbog kontroverzne (da ne upotrijebim težu riječ) politike nekih vodećih europskih država, prvenstveno Velike Britanije i Francuske. Europskim priznanjem formalno su otvorena međunarodnopolitička vrata da u razdoblju preoblikovanja Europe i svijeta nakon pada Berlinskog zida, u razdoblju sloma i raspada sovjetskog komunističkog bloka, Hrvatska uistinu opstane kao država i postane država u klasičnom europskom smislu te riječi.

Da odlučuje i upravlja na svojem teritoriju unutar međunarodno priznatih granica, u okvirima državnog i međunarodnog pravnog poretka u kojem su ugrađeni temeljni demokratski sadržaji. Danas se Europa i svijet nalaze pred novim političkim ciklusom, pred novim sigurnosnim rizicima i ugrozama. Propituju se granice i ustrojstvo još nedovršenih država u Europi, poglavito hrvatskih istočnih susjeda iz nekadašnjeg jugoslavenskog paketa – BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Makedonija.

U odnosu na to, državno još nedovršeno istočno susjedstvo, Hrvatska je postala svojevrsna istočna granica stare Europe. Na tlu Hrvatske i bliskog susjedstva danas se ponovo, u sučeljavanju zapadnih saveznika, njihovih integracija (NATO, EU) i ruskog velikodržavlja odlučuje o tome gdje će biti nova granica Istoka i Zapada, koja bi mogla dobiti čvršće obrise u mandatu novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Hoće li ona biti na Dunavu i Drini, s Crnom Gorom kao dijelom zapadnih integracija, što jest realna ambicija zapadnih geopolitičkih planera?

Hoće li biti pomaknuta na rijeku Bosnu, sa snažnim istočnjačkim utjecajem, pripadajućom nestabilnošću i demokratskim deficitima sve do Sutle, ili čak i do južne strane Alpa kao u danima najveće moći sovjetskog komunističkog imperija i Titove Jugoslavije, što jest ruska velikodržavna ambicija s predsjednikom Putinom kao njezinim zaštitnim znakom? I nije sasvim nerealna.

Ili će se ujedinjeni i integrirani europski prostor protegnuti cijelom Europom, uključujući i Srbiju, sve do Crnog mora, što jest formalni, javno izgovoreni cilj političkog establishmenta EU-a, u čiju ostvarivost međutim u realpolitici malo tko ozbiljno vjeruje? Ali može (po)služiti kao mamac. Pitanje je tek tko će se na njega uloviti – EU ili Srbija i Rusija.

Druga, po snazi manja ali po mogućnostima infiltracije u vlastiti prostor veća ugroza, dolazi od radikalnog islamizma koji ugrožava Zapad, odnosno staru Europu iznutra. Najočitije se to manifestira kao terorizam čiji je glavni cilj sijanje straha i nepovjerenja u institucije. Ali manje očito, no ne manje opasno, ta ideologija vrlo sustavno razara europski pravni sustav, kao temelj zapadnih demokracija, gradeći prostor za šerijatsko pravo i mijenja europska društva iznutra. Jedan od prvih velikih poraza europskih pravnih država bila je nemogućnost nadzora vlastitih granica pred prvim velikim migrantskim valom prije dvije godine.

Kako se sukob Istok-Zapad pokazuje u sve otvorenijim oblicima, u sljedećem razdoblju može se očekivati da će mnogo toga što je u eri političke korektnosti gurnuto pod tepih u državama stare Europe izići na površinu. Uz to, na prekretnici koja traži promjene jest i buduće ustrojstvo EU-a. Brexit i još ozbiljnija migrantska kriza pred vratima su samo dodatni poticatelji tih promjena.

Hrvatska je ponovo u žiži, na granici prostora promjena. Razlika je u tome što su prije četvrt stoljeća raspad i rat na prostoru bivše Jugoslavije, pa i hrvatski Domovinski rat za slobodu i državu bili regionalni problem, dok se danas Hrvatska (kao i njezino susjedstvo) nalazi na prostoru otvorenog globalnog odmjeravanja snaga.

Zato nelagodu ponekad izaziva spoznaja u kojoj mjeri današnja Hrvatska još uvijek nije kao država priznata iznutra, od vlastitih institucija, u kojoj se mjeri bojkotira i sama spoznaja o procesu i uvjetima u kojima je prije četvrt stoljeća stvorena država, kao i o uvjetima i izazovima pred kojima se danas nalazi. Kao ilustracija mogu poslužiti dva svježa primjera: prvi je bučno problematiziranje posljednjeg putovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u SAD u hrvatskim medijima, a drugi je tiho relativiziranje samog značenja međunarodnog priznanja.

Dakle, hrvatska predsjednica je u vrijeme tranzicije u američkoj administraciji otputovala u radni prostor SAD-u, ne bi li ostvarila kontakte i otvorila vrata prema ekipi novog američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovim policy-makerima. Zbog izazova pred kojima se nalazimo, ovom trenutku za Hrvatsku nema važnije adrese od nove Trumpove administracije. Istina, mogla je to iskomunicirati bolje i drukčije.

Možda je to mogla bolje i izvesti. Međutim kanonada optužbi i ismijavanja koja se na nju sručila iz formalno hrvatskih medija, glasnijeg dijela hrvatske akademske zajednice, formalno hrvatskog civilnog društva i formalno hrvatskih cehovskih udruga je sasvim usporediva s hajkom na predsjednika Tuđmana kada je kupljen prvi predsjednički avion.
Da podsjetim, meritum hajke se sastojao u pitanju: zašto je diktator našim novcem kupio avion, kada je zemlja u ratu? Avion je najviše smetao medijskim perjanicama nekadašnje komunističke partije.

Bilo je to u jeku međunarodnih mirovnih pregovora o kojima je ovisila opstojnost države, u vrijeme kada je hrvatski zračni prostor bio zatvoren. Hajka je završila tek 2000. kada su ne jedan, već oba aviona preuzeli Stipe Mesić i Ivica Račan.

Drugi primjer unutranjeg nepriznavanja hrvatske države jest relativizacija značenja njezina međunarodnog priznanja. Dosad je imala više faza. Prvu simboliziraju teze generala Martina Špegelja, kako je Hrvatska trebala frontalno napasti JNA u lipnju 1991., u vrijeme (fingiranog) rata JNA u Sloveniji. Bio bi to kraj snova o državi. Drugu fazu simboliziraju teze Stipe Mesića, kako bi Hrvatska bila priznata i bez rata, koji je zapravo Tuđmanov krimen. One predstavljaju cinično pljuvanje po temeljima države.

Treći tip relativizacije osvježili su ovih dana na HTV-u generali Anton Tus i Petar Stipetić, po kojima je zbog međunarodnog priznanja Tuđman bezrazložno zaustavio njihovu ofenzivu u zapadnoj Slavoniji. Da se njih poslušalo, umjesto otvaranja puta prema međunarodnoj priznatoj, slobodnoj hrvatskoj državi mogli smo dobiti – slobodni Pakrac.

Zato je uz šampanjac uz četvrt stoljeća međunarodnog priznanja važno otvoriti novi ciklus – proces priznavanja hrvatske iznutra, iz institucija vlastite države – od medija i akademske zajednice do državne uprave i civilnog društva. U protivnom, ni Trump nam ne može pomoći u godinama koje dolaze.

I: Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Vjerujem da je svatko, tko prati politička zbivanja u zemlji, upoznat sa ‘slavnim’ podvigom rušenja Karamarka, čiji progon su započeli mostovci Božo Petrov i Miro Bulj, a kasnije im se pridružio i tadašnji (na žalost) premijer Orešković.  Od tada su prošli mjeseci. Al ni do dana današnjeg nismo uspjeli čuti niti jedno jedino iole suvislo objašnjenje o tome zašto su i iz kojeg razloga krenuli na Karamarka.

Nevidjena hajka na čoveka, koju su započeli oni koji su mu trebali biti partneri u obnašanju vlasti, ostala je misterija veća od misterije Bermudskog trokuta.

Naravno, savršeno je jasno kako su mostovci odigrali po nečijem nalogu i za svoju osobnu korist, al ono što je još gore od toga je to, što nas sve smatraju maloumnom stokom koja ne zavrijedjuje niti neko iole suvislo objašnjenje, koliko god ono lažno bilo.

Imali smo prilike čuti Petrova kako govori da bi za Hrvatsku bilo loše da se arbitraža prekinula. I to bi bilo to. Zašto bi za Hrvatsku bilo loše da je uštedjela silne milijune zna samo on.

Kako to već redovno biva kada je MOST u pitanju, ‘hrvatski’ mediji uredno su i ovo pomeli pod tepih. Nakon dva-tri dana pisanja i izvještavanja, nitko više cijelu stvar ni ne spominje. Petrov i Bulj i dalje izbacuju floskule o poštenju i nacionalnom interesu, jer je izgleda pošteno uništiti nekog ako kaže istinu, a nacionalni interes se po njima valjda sastoji u tome da platimo što više. Pretpostavljam kako su to mjerila MOSTa i onih koji su ga stvorili.

No, mene doista zanima, zašto su mostovci u sprezi sa Oreškovićem rušili Karamarka?

Znam, puno je odgovora, počevši od toga što se Karamarko usudio spomenuti lustraciju, preko toga što je htio smijeniti nesposobne crvene kadrove kako nas ne bi i dalje uništavali, pa sve do toga što je htio Hrvatsku vratiti Hrvatima.

Al to je ono čega smo mi svjesni.

Mostovski duo Petrov-Bulj mudro šuti i čeka da narod zaboravi na zlo koje su nanijeli državi i njemu samome. Sudeći po tome kojom su brzinom mediji zataškali jednu od najgorih političkih afera ikada, aferu ‘Grizli’, ni ovo se neće u budućnosti puno spominjati.

Ipak, ostaje činjenica, bar za one koji pamte, kako je upravo MOST bio taj koji je srušio prošlu HDZ vladu u kojoj je i sam učestvovao, a čelnog čovjeka HDZa u to vrijeme lažno optužili za sve i svašta, kako bi ga maknuli s puta, da bi nakon toga govorili kako je Karamarko srušio vlastitu vladu.

Ma kakvu vlastitu vladu?

Da je imao vlastitu vladu, bio bi joj na čelu i danas.

Ono što je Karamarko imao za koalicijskog partnera u Vladi bila je hrpa ucjenjivača, nesposobnjakovića i mutnih tipova, koji su mu podmetali nogu na ama baš svakom koraku, koji su se maksimalno trudili da zadrže sve visokopozicionirane SDP kadrove u svim sferama vlasti i koji niti jednu jedinu odluku nisu htjeli podržati kako bi se moglo ići naprijed. Ljude koji su trabunjali o reformama a grabili fotelje, te kojima je glavni cilj bio dokopati se cjelokupnog represivnog aparata u zemlji, što su na kraju i dobili.

Po meni, to im se nikada nije trebalo dati u ruke i Karamarko je gadno pogriješio što je na to pristao. Da se u ono vrijeme razišao sa MOSTom i da se išlo na nove izbore, mislim da bi bilo daleko bolje.

No, kako god gledali na stvari, Karamarko očito nije htio sa četnicima iz SDSSa, što je hvale vrijedno, pa nije osim MOSTa imao nikakav izbor kako bi HDZ doveo na vlast. To što se MOST pokazao gorim od četnika nitko nije mogao znati unaprijed.

Mjesecima nakon što  je MOST uspio srušiti Karamarka, te ga nakon toga još zasuo lažima kako je sa funkcije otišao zato što se bavio kriminalnim radnjama, pokazalo se kako je Karamarko u svemu imao pravo. Mostovska pokvarenost koštat će ovu zemlju silne novce, al to ionako neće plaćati MOST, nego svi mi.

A mediji će se potruditi da se to spominje što manje.

Veliki mostovski ‘pravednici i reformatori’, najveće ‘poštenjačine’ u zemlji, danas više i ne spominju posao koji su odradili na štetu svih nas.

A nakon što ih je Karamarko tužio za klevetu, uredno se skrivaju iza saborskog imuniteta, obzirom kako je posve jasno da im MIP neće skinuti imunitet radi ove tužbe.

Tužbe koja bi se itekako trebala realizirati, te dospjeti u javnost sa svim detaljima, što bi možda otvorilo oči bar nekolicini onih koji podržavaju MOST i kojima uopće nije bitno što ta sekta radi, na čiju štetu i u čiju korist.

Pa se postavlja pitanje, ako su Bulj i Petrov sve to odradili u najboljoj namjeri, za našu korist, ako nisu lagali i obmanjivali narod, zašto sada ne istupe i sami ne zatraže da im se skine imunitet kako bi cijela stvar dobila i pravosudni epilog? Kada su tako čisti i  nevini, kada nisu ništa zgriješili, nisu lagali, klevetali i podmetali, zašto im je imunitet toliki spas?

Tim više što su kuhani i pečeni sa čelnim čovjekom DORHa, a cjelokupno pravosudje drže u svojim rukama preko ministra iz redova MOSTa, što je, ne bez razloga, bio jedan od milijun uvjeta njihove suradnje.

A svejedno se ne usude javno suočiti sa Karamarkovim optužbama.

Zašto se kukavički skrivaju, ne samo iza imuniteta nego i bez izjava za javnost, jer jedino što smo uspjeli čuti su neke parole koje izbacuje Bulj a koje doista veze nemaju sa zdravom pameti, te neke polurečenice iz usta psihijatra koji je, na nesreću cijelog naroda a na sreću potencijalnih pacijenata uskočio iz psihijatrijske ordinacije u Hrvatski sabor.

Samim tim što objašnjenja nema, a neće biti ni suda, Petrov i njegovo društvo potvrdjuju ono što puno ljudi misli:

Oni su svoj posao odradili. Srušili su Karamarka i doveli Plenkovića, koji je sve samo ne Hrvat, zadržali i dalje komunističke kadrove na funkcijama i zgrabili ponovno u ruke represivni aparat, Ministarstvo uprave i Ministarstvo okoliša.

Ovaj put, bez Karamarka koji bi vodio računa o tome da se nacionalni interesi koje mostovci koriste kao prazne floskule ne prodaju.

U udobnim foteljama, debelo skriveni iza saborskog imuniteta, sa cjelokupnim represivnim aparatom u rukama i bez ikoga tko bi o tome vodio računa.

Što se MOSTa tiče, Mission accomplished.

I:Diana Majhen/dragovoljac.com