Sinovi Oluje

Zapravo bilo bi dobro da se Bulj i Petrov dragovoljno odreknu imuniteta i dođu na sud po Karamarkovoj tužbi. Kada bi došli i dokazali svoje tvrdnje, sasvim sigurno bi porasla njihova vjerodostojnost i ugled u očima građana, a i rejting Mosta rapidno bi skočio.

Tuđman se nikada nije želio koristiti imunitetom

Političari imaju tu sreću da za razliku od, primjerice, novinara ne moraju odgovarati za javno izrečene tvrdnje. Zato je novinare lako tužiti, a sudcima ih je najlakše osuditi za klevetu jer im to nije nimalo osjetljivo. Bilo bi, pak, pravedno da i političari koje netko tuži za klevetu odgovaraju za izrečeno. Ali oni su, na žalost, zaštićeni imunitetom i dok im traje mandat, odnosno dok im mandat pokriva trajanje roka zastare, mogu klevetati svoje protivnika i neistomišljenika bez bojazni da će odgovarati u kaznenome ili parničnome postupku.

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tužio je Općinskome sudu u Zadru predsjednika Mosta i predsjednika Hrvatskoga sabora Božu Petrova te saborskoga zastupnika Mosta Miru Bulja jer su 27. kolovoza 2016. u Zadru na javnome skupu izjavili kako je “Karamarko smijenjen jer je uhvaćen u kriminalnim radnjama”, odnosno kako su “to političke elite koje su izdale nacionalne interese štiteći Karamarka, Sanadera i sve pljačke koje su se ranije događale”. Karamarko smatra da su izrekli neistine koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu. Budući da je KaramarkoMandatno-imunitetno povjerenstvo prošloga tjedna odbilo skinuti imunitet Petrovu i Bulju, jer je praksa da se odbija ukidanje imuniteta po privatnim tužbama, do postupka ne će doći. Karamarko je tek nemoćno konstatirao da je Hrvatski sabor mnogima dobra zaštita od odgovornosti. Miro Bulj tražio je od Mandatno-imunitetnoga povjerenstva da mu skine imunitet. Nije se izjasnio ostaje li kod optužaba na račun Karamarka, nego je tek načelno kazivao kako je ponosan što ga kriminalci, veleizdajnici i tko zna sve ne. Božo Petrov nije tražio da mu se eventualno ukloni imunitet. Ništa, dakle, ni od tužbe, procesa, ni od izjava. Već viđeno bezbroj puta u hrvatskoj političkoj praksi. A bilo bi uistinu zanimljivo vidjeti imaju li Petrov i Bulj dokaze za svoje optužbe izrečene protiv Karamarka. Ako imaju, onda nije pravedno da Karamarko zbog kriminala bude neokrznut. Ako nemaju dokaze, onda nije pravedno da prođu bez sankcija za izrečene neistine.

Mesić bi završio na prosjačkom štapu da ga nije spašavao imunitet

Svojedobni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić završio bi na prosjačkome štapu i u tamnici da ga nije desetak godina spašavao imunitet. Od trenutka kada je postao predsjednik 2001. počeo je iznositi nevjerojatne laži protiv mnogih pojedinaca. Mesić se tako obračunavao s omraženim mu Tuđmanom i ljudima koji su bili uz prvoga predsjednika , a u kojima je Mesić, iz nekih svojih iracionalnih razloga, vidio neprijatelje. Sjećamo se da je optužio Antu Belju i Dunju Gotovinu za navodno muljanje s torbom punom novca iz dijaspore. Oni su ostali šokirani količinom i težinom njegovih laži te su ga uz pomoć odvjetnika Hodaka tužili, ali u tomu i u svim drugim sličnim slučajevima iz toga doba predsjednički imunitet oslobađao je Mesića od dolaska na sudove i uopće od odgovornosti da kaže zašto je lagao, ili da eventualno dokaže te tvrdnje.

Osim toga, Mesić je vrlo brzo čitav represivni aparat podredio svojoj zaštiti. Premda je cijeli svijet vidio kako pred kamerama stranih televizija čini teško kazneno djelo tako što je državne tajne dijelio strancima, Dorh ga nije htio procesuirati uz ponekad bizarna obrazloženja , poput onoga da na kuvertama nije bilo pečata državne tajne, iako je dokument u kuverti bio označen kao vrlo velika tajna. Nije se, dakle, htjelo procesuirati Mesića i to je bila teška, drska i namjerna opstrukcija pravne države koja ne bi prošla bez teških posljedica ni u jednoj uređenoj državi. U Hrvatskoj se, pak, jedan Mladen Bajić i Mesić i danas izruguju pravu i zakonima.

Tuđman se nije pozivao na imunitet

Naravno, i prvi hrvatski predsjednik bio je u nizu slučajeva optužen u brojnim privatnim tužbama. I Tuđman je imao Tuđmanpravo na imunitet, ali se nikada nije pozvao na nj, nego se redovito, posredstvom opunomoćenoga odvjetnika, pojavljivao na sudskim procesima. Neke je dobio, ali neke je i izgubio. Ništa spornoga u tome nije bilo. Prvi hrvatski predsjednik stajao je iza svojih riječi i svojih postupaka i dogovarao za njih. Nije poput Mesića i mnogih drugih političara kukavički bježao u sigurnost imuniteta, niti se imunitetom koristio za klevetanje svojih konkretnih protivnika i neprijatelja.

Nakon 2000. „redizajnirano“ je sudstvo lako kažnjavalo novinare: mahom lijevo-liberalno orijentirani sudci vrlo usko su shvaćali pojam novinarske slobode i uopće slobode govora, kao i dobre namjere, u slučajevima kada su bili tuženi novinari konzervativne, patriotske, kršćanske ili državotvorne političke orijentacije, dok u slučajevima nekih tuženih anacionalno orijentiranih i liberalnih novinara teško su izricali osuđujuće presude, čak ako bi se i usudili uopće pokrenuti postupak. Danas su, čini se, uravnotežili svoje postupanje.

Zapravo bilo bi dobro da se Bulj i Petrov dragovoljno odreknu imuniteta i dođu na sud po Karamarkovoj tužbi. Kada bi došli i dokazali svoje tvrdnje, sasvim sigurno bi porasla njihova vjerodostojnost i ugled u očima građana, a i rejting Mosta rapidno bi skočio.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Karamarko je donio odluku da ga ne interesira što misli Povjerenstvo i da se neće izuzeti iz odlučivanja o INA-i.

Problem je bio reći da Hrvatska gubi arbitražu i onda zatražiti razgovore s MOL-om, time su se dvostruko smanjivale mogućnosti da INA dođe u hrvatske ruke. Zbog toga sam se ja izložio u javnosti i, nakon što sam popričao s odvjetnicima, rekao da Hrvatska dobro stoji u arbitraži.

Čelnik Mosta i predsjednik Sabora Božo Petrov dao je intervju za Novi list u kojem nije bio pretjerano uvjerljiv. Novinar Dražen Ciglenečki zaista se potrudio s pitanjima, no Petrov ima svoju verziju stvarnosti. Direktno.hr prenosi dio razgovora u kojem čelnik Mosta (ne)objašnjava ustroj stranke, suradnju s HDZ-om oko INA-e i gdje je ‘pukla ljubav’ s Tomislavom Karamarkom i Zoranom Milanovićem.

Tko je izabrao članove Nacionalnog vijeća Mosta?

U Nacionalnom vijeću bit će članovi predsjedništva stranke, ali i oni koji sklope ugovor o pristupanju platformi Mosta. Tako želimo privući sve koji žele sudjelovati u političkim zbivanjima, ali ne namjeravaju biti članovi stranke Most. Četiri člana Nacionalnog vijeća koji nisu članovi Mosta i pet članova predsjedništva stranke činit će Izvršni odbor, koji će donositi glavne odluke kad se Nacionalno vijeće neće moći sastati.

 

Ne razumijem ljude koji žele upravljati nekom strankom, ali da ne budu njezini članovi.

Niste razumjeli?

Jesam, ali nisam.

Mogu ispočetka.

Ne treba, shvatio sam strukturu Mosta, ali svejedno mi nije jasno što motivira ljude koji hoće voditi stranku u koju se ne žele učlaniti.

Želja nam je i njih uključiti u platformu Mosta, na taj način promoviramo najbolje ljude.

Eto, ima svakakvih ljudi, pa i onih koji žele donositi odluke o stranci koje nisu članovi.

Ima ljudi koji vole slobodu.

Ovakav ustroj Mosta svakako odudara od uobičajene stranačke strukture, ali vi i vaši suradnici u ovih ste nešto više od godina, otkad ste se pojavili na nacionalnoj sceni, ipak postali klasični političari, makar ste to u startu negirali. Ni po čemu niste više posebni, vi ste sasvim obični političari, kao što su to ljudi u HDZ-u, SDP-u, HNS-u… Posebni su, što je vaša bila ambicija, sada u Živom zidu. Je li tako?

Nije.

Kad ste svojeg kuma htjeli ubaciti u upravu Hrvatskih voda, čemu ste prethodno prilagodili statut tog poduzeća, postupali ste kao klasičan hrvatski političar.

Nisam ja predlagao svojeg kuma, a intencija je u tom trenutku bila dobiti što veću širinu ljudi koji mogu kandidirati za tu poziciju u Hrvatskim vodama. Broj dva, željeli smo postići rezultate, tri, najvažnije nam je bilo počistiti sve loše u Hrvatskim vodama. Ni po čemu se ne želim uspoređivati s HDZ-om, SDP-om i drugim strankama.

Da, njima se to ne bi moglo dogoditi. Predsjednici HDZ-a i SDP-a nikad nisu pokušali svoje kumove instalirati u neko javno poduzeće i još prije toga prilagoditi statut njihovim kvalifikacijama. Kod Sanadera, Milanovića ili Karamarka proradio bi politički refleks i rekli bi si: Ne mogu tamo gurati svojeg kuma.

Za razliku od drugih stranaka, mi možemo prihvatiti glas javnosti i reći, u redu, odustat ćemo od toga ako to javnosti nije prihvatljivo.

Isprva vam se činilo da bi stavljanje vašeg kuma u upravu Hrvatskih voda moglo biti javnosti prihvatljivo? Ako prođe, prođe?

Nije nam bio cilj nekoga uhljebiti nego poboljšati rad Hrvatskih voda. Osim toga, od svih ljudi koji dođu s Mostom očekujem i da odu s Mostom. To je također jedna razlika između političkih stranaka i Mosta, kazao je Petrov za Novi list.

Ciglenečkog je, osim ustroja Mosta, zanimao i način funkcioniranja Vlade HDZ-a i Mosta, osobito po pitanju otkupa INA-e.

Uzmimo vašeg Miru Bulja, taj čovjek govori o nacionalnim interesima i valjda dok priča o seksu. Mislite da ga se u javnosti zbog toga još uvijek ozbiljno shvaća?

Ti nacionalni interesi o kojima je gospodin Bulj pričao napravili su to da INA danas nije u mađarskim rukama.

Želite reći da je Karamarko htio INA-u predati u mađarske ruke?

Hoću samo reći da je gospodin Bulj javno pustio glas kada to nitko drugi nije htio. Koliko je zastupnika imalo informaciju o INA-i i MOL-u, a da ju je javno iznijelo? Gdje su nestali hrabrost i odgovornost?

Ponavljam, Bulj je spriječio Karamarka da INA-u izruči Mađarima?

Mi smo uspjeli zaštiti INA-u i predstaviti javnosti što je borba za nacionalni interes, unatoč pritiscima.

Je li Karamarko, dok ste zajedno bili u Vladi, predlagao vama da se Vlada nagodi s MOL-om mimo arbitraže? Na kojoj bi to osnovi bilo?

Karamarko je o tome dovoljno javno govorio. U trenutku kad vaša država vodi arbitražni proces i pokušava se izboriti za najbolji ishod, ne možete kao potpredsjednik Vlade govoriti da država loše stoji u tom sporu. Nije bio problem razgovarati s mađarskom stranom ako ona tom zatraži. Problem je bio reći da Hrvatska gubi arbitražu i onda zatražiti razgovore s MOL-om, time su se dvostruko smanjivale mogućnosti da INA dođe u hrvatske ruke. Zbog toga sam se ja izložio u javnosti i, nakon što sam popričao s odvjetnicima, rekao da Hrvatska dobro stoji u arbitraži.

To bi vam kao potpredsjedniku Vlade bila dužnost i da ste imali informacije da ne stojimo dobro.

Mislim da je to jasno.

Danas je situacija s INA-om u novoj fazi. S premijerom Andrejom Plenkovićem dogovorili ste se o otkupu MOL-ovih dionica.

Da, to je u cilju energetske neovisnosti Hrvatske, a osim toga puno bismo izgubili ako ništa ne poduzmemo s obzirom na to kako je mađarska strana svih ovih godina vodila INA-u.

Kad ste se s Plenkovićem dogovorili da se novac potreban za kupnju MOL-ovih dionica namakne prodajom dijela HEP-a?

Osnovano je povjerenstvo koje će odlučiti o najboljem modelu.

Ako je premijer objavio da je prodaja HEP-a najbolji model to sugerira da je prethodno o tome postignut dogovor. Tako vlade funkcioniraju širom Europe.

O modelu vraćanja INA-e tek se trebamo dogovoriti kroz povjerenstvo, temeljem argumenata i činjenica.

Vi niste prvo osnovali povjerenstvo nego je Plenković prije mjesec dana objavio da se kreće u privatizaciju HEP-a.

Koliko se sjećam, premijer je tada na Novoj tv izjavio da je prodaja dijela HEP-a jedna od opcija.

Dva dana nakon toga izjavio je da je to najbolji model.

Za njega.

Nije vam to smetalo?

Zbog čega bi mi smetalo tuđe mišljenje? Zar nije konstruktivno da se na osnovu svačijih mišljenja odabere najbolji model?

To što govorite vrlo je neobično. Ako imate s HDZ-om Vladu, podrazumijeva se da o ovako krupnoj stvari partneri ne izlaze van sa svojim mišljenjem, a da tek potom kreće usaglašavanje o tome što će se napraviti.

Za mene je ovo pravo na slobodu govora. Različita mišljenja ne znače sukob, mi s našim partnerima ovaj put razgovaramo argumentima i nemam ništa protiv toga da netko ima drukčije mišljenje od mene.

I ubuduće ćete s HDZ-om, suprotno praksi valjda 99 posto europskih koalicijskih vlada, prvo imati javni dijalog, pa ćete se onda dogovarati iza zatvorenih vrata?

Nije ovo bio javni dijalog, premijera su pitali što misli i on je to rekao.

On je javno iznio svoje mišljenje, vi svoje i sad premijer vas uvjerava da prihvatite njegovo mišljenje i obratno?

Nemamo se potrebe međusobno uvjeravati. Povjerenstvo će, temeljem činjenica, donijeti najbolju odluku.

A to nije bilo moguće prije nego što ste vi i Plenković javno rekli za koji ste model zalažete?

Vi se zalažete da mi šutimo kad nam se postavljaju pitanja?

Ne, meni je kao novinaru super to što radite, samo kažem da to odudara od uobičajenog funkcioniranja vlada. Mislio sam da vama ne odgovara kad vas Plenković pokušava dovesti pred svršeni čin, kao u ovom i u slučaju porezne reforme, koju je predstavio, a da vas nije ništa pitao.

Problem bi bio jedino da netko stavi pred nas dokument i kaže, uzmi ili ostavi, bez mogućnosti rasprave. Naša je suradnja vrlo dobra, moja iskustva s premijerom Plenkovićem su pozitivna.

Bolja nego s Karamarkom?

Bolja.

Karamarko je funkcionira po načelu ‘uzmi ili ostavi’?

Podsjetit ću vas na situaciju kad se htjelo smijeniti ljude u obavještajnoj službi.

Karamarko je samo iznosio svoje mišljenje da treba smijeniti Dragana Lozančića, imao je valjda i pravo na slobodu govora. Vi i Orešković imali ste svoje mišljenje o tome.

Nije problem?

Nije.

I onda zbog toga što to nije problem, gospodin Karamarko je odlučio da više neće dati povjerenje Vladi.

On je iskazao nepovjerenje Vladi nakon što je SDP zatražio glasovanje o nepovjerenju Karamarku, s čim ste se vi složili.

Pola sata prije nego što je Karamarko objavio da premijer Orešković više ne uživa njegovo povjerenje, ja sam izjavio da sam spreman odstupiti ako bi Vlada mogla nastaviti bez mene. No, rekao sam i da nije politički dobro da on bude u Vladi ako Povjerenstvo o sukobu interesa ne donese odluku da se gospodin Karamarko nalazio u sukobu interesa.

To sad možete reći i za Martinu Dalić?

Bitno je pričekati odluku Povjerenstva i znati zbog čega su donijeli takvu odluku.

U Karamarkovom primjeru vaš je stav bio jasan, ako Povjerenstvo zaključi da je u sukobu interesa on treba napustiti Vladu. Vrijedi li to i za Martinu Dalić?

Kad je Povjerenstvo donijelo zaključak da je Karamarko u sukobu interesa, on je to negirao.

Kao što sad Plenković negira za Martinu Dalić i ona sama za sebe.

Bitno je pričekati mišljenje relevantnog tijela, dok njega nema nije potrebno dizati tenzije. Ne vjerujem da Martina Dalić neće poštovati odluku Povjerenstva.

Što to znači? Nije Povjerenstvo donijelo odluku da Karamarko mora otići iz Vlade, oni s tim veze nemaju.

Tako je, ali Karamarko je donio odluku da ga ne interesira što misli Povjerenstvo i da se neće izuzeti iz odlučivanja o INA-i.

To nije istina, Karamarko je objavio da neće sudjelovati u procesu odlučivanja o INA-i sve dok Povjerenstvo ne okonča postupak.

A zbog čega je onda oduzeo povjerenje Vladi?

Zato što ste se vi priključili SDP-u koji je njega htio srušiti.

Nisam ja imao nikakve osvetničke porive, da jesam ne bih ponudio da se povučem iz Vlade premda nisam bio ništa kriv. Karamarko je jednostavno procjenio da je on važniji od Vlade i da je njegovo mišljenje važnije od toga što kaže Povjerenstvo i svi drugi. Zašto je tako procjenio? Možda stoga što je mislio da mu može uspjeti preslagivanje, kazao je Petrov u velikom intervjuu za Novi list.

I:direktno.hr

SDP-ov zastupnik Bojan Glavašević  je prošli tjedan na saborskoj sjednici zatražio petnaesto minutnu stanku zato što, njegovim riječima, u Jasenovcu stoje ploče sa zloglasnim pozdravom ustaškog režima. Glavaševiću, kao principijelnom borcu protiv svake naznake fašizma, ploča smeta zbog činjenice što se pozdrav „Za dom spremni“ može povezivati s ustaškim režimom pa nije dobrodošao niti na spomen ploči poginulim braniteljima.

Nakon tako jasno izrečenog stava, stječe se uvjerenje da bi Glavašević da uđe u prostor u kojem stoji dotična spomen ploča zasigurno izašao iz njega. Možemo se s time složiti ili ne složiti, ali ako bi tako bilo, ne bismo mu mogli zamjeriti neprincipijelnost.

No postoji jedan prostor iz kojeg Glavašević nije izašao iako je u njemu bilo nedvosmisleno veličanje „ustaških obilježja“ s početka devedesetih, a taj prostor se zove izborne liste SDP-a, na kojima mu je društvo pravio Stipe Mesić, isti Stipe Mesić koji je 90-ih godina govorio kako su Hrvati dva puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu, prvi puta 10.4.1941., a drugi puta kada smo se na kraju rata opet našli na pobjedničkoj strani. Pozdrav na spomen ploči uvrijedio je sve žrtve Jasenovca, ali čini se da ime Stipe Mesića nije uvrijedilo nikoga. Snimke Mesićevog veličanja ustaškog pokreta nisu prvi puta izašle prije nekoliko dana, neke od njih bile su dostupne prije desetak godina, tako da nitko ne može reći da nije znao što je Mesić govorio u tom razdoblju. Jedina razlika između ploče u Jasenovcu i Mesićevog istupa jest u tome što je Mesić bio nedvosmislen, nije dopustio niti najmanju sumnju da smatra ustaške pozdrave dobrodošlim, a ustaški pokret pozitivnim.

Priča o Mesiću i ustaštvu posljednjih je dana dobila novo poglavlje snimkom koja prikazuje Stipu koji tumači kako je Jasenovac bilo utočište spašenih, a ako stavimo priču koja se nakon toga odvila u odnos s pričom o spomen ploči poginulim braniteljima, dolazimo do jednog fantastičnog paradoksa. Mesić kaže da je govorio to što je govorio jer je bio pod ogromnim pritiskom, a Zdenko Duka u kolumni za Novi list staje u njegovu obranu gotovo identičnim riječima, štoviše ustvrđujući „Nije ništa neistinito u obrani koju je ispisao“. Isti taj Zdenko Duka prije mjesec dana, vezano za spomen ploču u Jasenovcu, u istim novinama je o korištenju pozdrava „Za dom spremni“ u postrojbama HOS-a napisao „Koristile su ga zato jer njihovi pripadnici nikad nisu ni krili da su poklonici Ante Pavelića i ustaša.“

Mesić je, prema Duki, dok mu je jedna ruka bila prebačena preko stolice, a drugom masnim prstima grabio pršut, bio pod nesnošljivim pritiskom, pod kojim je sve što je učinio bilo opravdano, dok dvadesetogodišnji mladići koji su bili pod kišom metaka valjda nisu bili ni pod kakvim pritiskom, pa je jedini zaključak da su koristili pozdrav „Za dom spremni“ taj što su bili poklonici Ante Pavelića i ustaškog pokreta. Stari Latini bi rekli „Quod licet Iovi, non licet bovi“, što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Ono što je dopušteno Mesiću dok mezi, nije dopušteno hrvatskom branitelju na prvoj liniji. Nije dakako Duka bio usamljen u dvostrukim kriterijima prema ova dva slučaja, iako je njegov primjer posebno esksplicitan. Većina inače hrabrih pera koja su se zgražala nad spomen pločom ovih su dana bila neobična tiha.

Uz ovaj Glavaševićev, u našem Saboru dogodio se prekjučer još jedan zanimljiv slučaj koji nam također daje za pravo vjerovati kako određeni saborski zastupnici misle da narod ima kraće pamćenje od zlatne ribice. Naime, u sabornici smo mogli vidjeti kako predstavnici SDP-a, umjesto da izvrše pritisak na vodstvo stranke dok se ne dobiju odgovori na pitanja što se dogodilo sa žalbama o obiteljskom zlostavljanju koje je gospođa Anastasija Tončika Lalovac uputila članovima njezinog vrha, vode glavnu riječ u raspravi o pitanju nasilja nad ženama. Iako nas naši političari nisu baš razmazili principijelnim stavovima, nakon ovih događaja koji su se odvili u proteklih par dana, možemo slobodno reći: iako je od političara, previše je.

I:Ivo Džeba/narod.hr

Odlazak Nikole Brzice s mjesta pomoćnika ministra obrane za obrambenu politiku sasvim je izvjestan te su u Ministarstvu obrane u potrazi za njegovim nasljednikom.

Jutarnji list navodi da u ovom trenutku na tu poziciju najvjerojatnije dolazi Petar Mihatov, djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Mihatov je već radio u MORH-u kao načelnik Sektora za međunarodnu suradnju i sigurnost.

On je temeljem ugovora između MORH-a i MVP-a 2013. došao u Ministarstvo obrane dok je ministar bio Ante Kotromanović, a šef mu je bio tadašnji pomoćnik ministra za obrambenu suradnju Zoran Drča.

Mihatov se na tom mjestu zadržao u mandatu SDP-ove Vlade, kad ga je u vrijeme ministra Josipa Buljevića na toj dužnosti naslijedio upravo Nikola Brzica. Mihatov se vratio u Ministarstvo vanjskih poslova, a Drča je s pozicije pomoćnika minstra spušen na razinu Sektora za međunarodnu suradnju i sigurnost.

Povratak Mihatova u Ministarstvo obrane zvuči iznenađujuće, a Jutarnji navodi da ga je ministru Damiru Krstičeviću predložio predstojnik premijerova Ureda Davor Božinović.

Mihatov je svojedobno radio zajedno s Božinovićem u MVP-u i ovaj o njemu ima jako dobro mišljenje. Osim toga, Krstičeviću na tom mjestu treba stručna osoba koja je upućena u međunarodne odnose i koja se u kratko vrijeme može uključiti u poslove obrambene politike.

Nikola Brzica prošli je tjedan ponudio ostavku na mjesto pomoćnika ministra obrane ljutit što je ministar obrane Zorana Drču, politologa po obrazovanju, i osumnjičenog za nestanak 36 tajnih dokumenata NATO saveza odlučio imenovati za načelnika sektora u personalnoj upravi MORH-a.

Brzica je to protumačio kao Drčino napredovanje a smatra smatra ga odgovornim za nestanak Plana obrane i nekih dokumenata NATO-a te da mu nije mjesto u MORH-u.

Bude li Mihatov imenovan pomoćnikom ministra obrane značit će to veliki povratak SDP-ovih kadrova potvrda da na kadoviranje u MORH i dalje veliki utjecaj ima Ante Kotromanović.

M. Marković/maxportal

BEZUVJETNO OSUDITI I PROVESTI LUSTRACIJU , “TREZVENO ANALIZIRATI I KONSEZUSOM OSUDITI ” , GURNUTI POD TEPIH KAO “LOV NA VJEŠTICE “

Tomislavu Karamarku nije trebao nikakav konsezus da bi posve jasno osudio komunističke zločine

“Hrvatska mora naći konsenzus po pitanju totalitarnih režima – jasno osuditi ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini , ali i trezveno analizirati sve ono što se događalo nakon 1945. godine”, rekao je Plenković.

“Do kraja veljače izaći ćemo s referendnim okvirom i članovima povjerenstva. Interes je velik, ali s obzirom da su to sve razgovori, očekujte da ćemo izvijestiti na vrijeme”,   kazao je Plenković na današnjoj press konfrenciji o 100 dana ove Vlade

Autoru  ovih redaka iz izrečenoga je posve  jasno o čemu  Plenković treba postići konsezus. O osudi komunističkih zločina koji su se dogodili u miru  nakon prestanka sukoba  i koji su se događali čitavo vrijeme postojanja SFRJ  jer je sam jasno osudio zločine od 1941 -1945 . Samo piscu ovih redaka nije jasno s kim to predsjednik Vlade  treba postići konsezus o osudi  komunističkih zločina . Sa SDP-om možda  koji i danas slavi zločinca Tita i opravdava njegove zločine ili pak sa čelnikom MOST-a, prirodnim saveznikom u obnašanju vlasti, Božom Petrov koji ne zna ni  “… kakav je smisao u tome da se ljudima koji danas imaju 30 ili 40 godina spominje što su im radili očevi ili djedovi, tko je bio u ustašama ili partizanima? “

Pojednostavljeno rečeno o  komunističkim zločinima  ćemo tražiti konsezus nakon trezvenog analiziranja  a sve laži  i manipuliranja brojkama ustaških zločina ostaju iste.  ZA  JASENOVAC  I USTAŠKE  ZLOČINE NAM NIJE POTREBNA TREZVENA ANALIZA .

A  što je  pučem unutar stranke HDZ-a smijenjeni predsjednik te stranke Tomislav Karamarko govorio o komunističkim zločinima uvjerite se sami  i čitajući ali i  gledajući video prilog  :

Izlaganje Tomislava Karamarka na okruglom stolu o zločinima totalitarističkih režima | HDZ 2014

„Hvala vam lijepo, ali morat ću se malo vratit iz ovog lirskog ugođaja u historiografiju, i sve ono u što nas je dovelo u situaciju, rekao bih, „dirigirane ideološke magle“ u kojoj se danas nalazimo. Već je rečeno, dragi prijatelji, da je, kao iskaz pijeteta prema žrtvma svih totalitanih režima, Europski parlament proglasio upravo ovaj dan (23. kolovoza), Danom sjećanja na žrtve tih režima.

I nacizam, i fašizam, i komunizam iza sebe su ostavili, doista možemo reći, stotine milijuna mrtvih, desetke tisuća razorenih i spaljenih gradova, i sela. I, kao što reče profesor Banac, ni taj datum nije slučajno izabran. Upravo na današnji dan prije 75 godina, dva najrutalnija sustava u povijesti XX. st, nacional-socijalizam i komunizam, tj. njihovi predstavnici, Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR potpisali su pakt o prijateljstvu i nenapadanju kojim su dogovorili podjelu interesnih zona na istoku Europe.

I sasvim su dobro surađivali u komadanju Poljske, Rumunjske i drugih država, sve do 1941. godine, kada su se ta dva zla međusobno sukobila. Svaka ljudska žrtva zaslužuje poštovanje i pijetet, naravno, bez obzira na njezinu nacionalnu, rasnu, vjersku pripadnost ili ideološki svjetonazor. To je opće civilizacijski i europski standard koji smo naprosto dužni poštivati. Danas smo se dužni zapitati jesu te europske i civilizacijske etičke norme zaživjele u Hrvatskoj. Govorili smo o tome, i zaključili da nažalost nisu. Dok se otvoreno govori o zločinima i žrtvama nacional-socijalizma i fašizma, službena vlast u Republici Hrvatskoj na žalost i dalje prešućuje, i nastoji umanjiti razmjere komunističkih zločina. Iako su na web stranicama Hrvatskog sabora u vezi donošenja odluke o obilježavnju ovog spomendana, među ostalim se i navodi: – Hrvatska se pridružila većini zemalja članica EU u kojima se, na preporuku Europskog parlamenta, potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i jegova očuvanja kako bi sledeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije uvažavanja temeljnih prava. U Hrvatskoj se i dalje sustavno nastoji prešućivati razmjere komunističkih zločina počinjeni tijekom drugog svjetskog rata i poraća, kao i zločine koji su počinjeni tijekom 65 godina vladavine jugoslavenskog komunizma. Uporno se komunizam i komunistička ideologija nastoje preimenovati u antifašizam, i antifašistički pokret, čime se komunističkog revolucionara Josipa Broza povijesnim krivotvorinama pokušava od suradnika sovjetskog NKVD-a i Kominterne pretvoriti u svojevrsnog zapadnjačkog antifašistu, poput, recimo francuskog generala De Gaullea. Ti pokušaji su vrijeđanje i podcjenjivanje istinskog i demokratskog antifašizma. Sasvim je izvjesno, a brojni historiografski podaci to i potvrđuju, da je Titov KPJ bio sastavni dio jednog totalitarnog komunističkog sustava, koji nasilnim metodama, zločinima ogromnih razmjera i na potpuno istoj matrici uspostavljao svoju vlast na podrućju od Vladivostoka do Trsta. Što su svojim životima na našim prostorima platili na stotine tisuća a na cjelokupnom području desecima milijuna ljudi.

Jugoslavenska inačica komunizma koji danas i u Hrvatskoj neki nazivaju “socijalizmom s ljudskim licem” u nečem je prednjačio – bila je znatno brutalnija i krvoločnija prema svećenicima npr, od svih ostalih totalitarnih režima. Različite oružane formacije koje su djelovale pod političkim pokroviteljstvom KPJ i druga J. B. Tita pogubile su prema službenim podacima crkve u Hrvata ukupno 515 katoličkih svećenika.

Usporedbe radi u susjednoj Sloveniji je u razdoblju komunizma ubijeno 220, u poljskoj, koliko je Poljska veća od Hrvatske, 177, u Češkoj 20, u Slovačkoj 14, a u Mađarskoj 10 katoličkih svećenika.

Čak i Albanija odnosno i režim Envera Hođe je bio blaži od Titova režima i ubio je „samo“ 67 svećenika. Prema nekim istraživanjima u Španjolskoj se u vrijeme građanskog rata 1936 i 1937 godine komunisti su pogubili preko 7.000 crkvenih osoba. Dok se broj crkvenih lica stradalih u Sovjetskom savezu za vrijeme Lenjina i Staljina procjenjuje na oko 40.000 pravoslavnih svećenika i drugih crkvenih osoba. Komunističko boljševičke čistke, likvidacije bez suda i osude tu na obližnjoj taksi a i drugim mjestima Hrvatske, Blaiburga i mnogobrojni križni putovi smrti obilježeni tisućama masovnih grobnica od Triglava do Đevđelije, ubojstva svećenika kao i poslijeratne likvidacije i montirani procesi, nisu nasljeđe demokratskog zapadnjačkog antifašizma kojem mi svi pripadamo.

Kako se današnja Hrvatska postkomkunistička vlast odnosi prema negativnom nasljeđu komunizma?

Na žalost tako da je jedna od prvih odluka bila ukidanje ureda za istraživanje komunističkih zločina. A ukinuli su kao što reće moj prijatelj Zvonimir Čićak i pokroviteljstvo na Bleiburgu. Očito da im cilj nije istraživanje nego prikrivanje masovnih komunističkih zločina. To se očitovalo i prošlogodišnjim sramotnim izglašavanjem spomenutog „Lex Perković“, kojim su nastojali spriječiti izvođenje pred lice pravde osumljičenih za najteža kaznena djela državnog terorizma.

To je potrebno napomenuti, Jugoslavija je provodila državni terorizam u odnosu na Hrvatske ljude i inozemstvo. Sve to naštetilo je državi Hrvatskoj i to u prvoj godini pristupanja EU. Tim su činom dokazali da im je interes njihove partije i prikrivanje njenog zločinačkog karaktera iznad interesa Hrvatskog naroda i Hrvatske države za koju je živote dalo preko 15.000 Hrvatskih domoljuba.

Sjetite se samo kako su ti isti koji se danas svim silama upiru i trude da ne dođe do istraga i procesa o zločinima iz drugog svjetskog rata i poraća, zagovarali da se vojno redarstvena Oluja i legitimna obrana hrvatskog naroda proglase zločinačkim pothvatom.

Analizirajući različitosti kriterija dolazi se do zaključka o ne samo različitom odnosu prema žrtvama, nego isti oni koji žrtve komunizma prešućuju,pokušavaju u javnosti udomaćiti tezu da je Republika Hrvatska nastala na zločinu.

Sedam desetljeća nakon završetka 2. Sv. Rata Hrvatska država još uvijek nema uređen popis žrtava komunizma, stoga moram ovdje pozdraviti i izraziti svoju podršku zajedničkoj akciji Hrvatske Biskupske konferencije i biskupske konferencije BIH vođene preko komisije za Hrvatske materologije zahvaljujući kojoj ćemo u skorijoj budućnosti imati poimeničan popis svih žrtava komunizma. Okončanjem tog procesa koji će podržati i buduća Hrvatska vlast na čelu s HDZ-om, biti će stvoreni temelji za podvlačenje crte ispod ove teme koja nagriza današnje Hrvatsko društvo.

Na temelju tog poimeničnog popisa povjesničari će morati reći svoje. Naravno nećemo se uzbuđivati zato što će neki to pokušati prikazati revizijom povijesti, zato jer znamo da je to u biti revizija partijskih podvala i ništa drugo.

Megazločini Bleiburga i Križni putovi obilježeni stotinama masovnih grobnica diljem Hrvatske, Slovenije i BIH, kao i likvidacija političkih neistomišljenika u zemlji i inozemstvu, za sada su prošli nekažnjeno.

J.Broz Tito, osoba koja ima najvišu političku odgovornost za spomenute zločine, danas se u hrvatskoj otvoreno veliča, a vladajuća stranka ponaša se kao pravna sljednica Brozovog KPJ. Zvijezda petokraka pod čijim su simbolom nastale tisuće masovnih grobnica ali i razaran Vukovar i Škabrnja i Dubrovnik i Gospić i cijela naša Hrvatska štuje se u nekim krugovima kao božanstvo.

Istovremeno o žrtvama stradalim u ime komunizma stidljivo se ili nikako ne govori niti im se pokušava dati nikakva zadovoljština čak ni moralna. Svaki pokušaj koji u duhu preporuke vijeća Europe i rezolucije 14/81 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnog komunističkog režima, pokušava se proglasiti povijesnim revizionizmom i nepotrebnim vraćanjem u prošlost.

Tako govore povijesni revizionisti koji svoje političke pozicije brane zahvaljujući tim krivotvorinama dogmarske komunističke historiografije. Zašto? Zato jer bi se objektivnim pristupom utvrdila istina i pala bi pozlata sa zločinačkih komunističkih idola, a prašina zaborava bi nepovratno prekrila neke biste, neka imena, neke kultove, koje naprosto ne želimo ukloniti sa naših ulica i trgova, iz školskih udžbenika iz kojih uče naša djeca i jednostavno iz naših života.

Danas je u Hrvatskoj stvoreno ozračje da je o jugoslavenskom komunizmu IN govoriti isključivo kao o “socijalizmu s ljudskim licem”. Dok se Jugoslaviju u vanjsko političkom smislu nastoji prikazati isključivo kao nesvrstanu miroljubivu zemlju iako je u bipolarnoj podjeli svijeta s vanjsko političkog aspekta taj potez bio potpuno beznačajan, dok se o čelniku Jugoslavenskog komunizma, Titu, ne govori kao o jednom od deset največih zločinaca 20 stoljeca, nego kao o svjetskom državniku, bonvivanu. Playboju, nekom sasvim simpatičnom tipu.

Ovo što se u Hrvatskoj događa klasična je podvala i zamjena teza, jer kako drugačije možemo protumačiti tezu da su Tito i komunisti postavili temelje na kojima je bilo moguće postaviti današnju samostalnu RH i da bez antifašizma ne bi bilo moderna Hrvatske.

Da gospodo, demokratski antifašizam kao civilizacijski sustav vrijednosti svi prihvaćaju.

Međutim, komunističke, boljševičke čistke i skoro 1000 do sada poznatih masovnih grobnica i 515 ubijenih katoličkih svećenika sigurno nisu nasljeđe demokratskog antifašizma. Usprkos vasim nastojanjima povijesna istina utemeljena na činjenicama biti će poznata. A činjenica je da je komunistička Jugoslavija nastala na masovnim zločinima da je bila nedemokratska, jednopartijska, totalitarna država u kojoj su na najgrublji način kršena ljudska prava i slobode i u kojoj je diktatorskim ovlastima vladao J. B. Tito na isti način na koji je u Sovjetskom savezu vladao njegov dugogodišnji mentor Staljin. Moramo znati da Staljin ima puno manje ulica i trgova nego što ima J.B.Tito.

Hrvatski neokomunisti nikakvim veličanjem zvijezde petokrake pod čijim su simbolom razarani Vukovar, Dubrovnik i drugi naši gradovi, očuvanjem Titovih bista i slično, neće uspjeti prikriti stvarnu narav Jugoslavenskog komunizma.

Civilizirani demokratski svijet kojem pripadamo i kojem smo povijesno oduvijek pripadali odbacuje te simbole u ropotranicu povijesti. Bezuspješni pokušaji pojedinaca koji se grčevito i uporno trude braniti neobranjivo, nisu ništa drugo nego neargumentirani i loše artikulirani pokušaji kojima se nastoji kupiti bolja prošlost i obraniti unaprijed izgubljene ideološke pozicije.

Stoga, podsjetimo se načina na koji su se bivše komunističke države odnosile i odnose prema razdoblju svoje komunističke prošlosti. Pribaltičke države na primjer, i Poljska, provele su lustraciju i onemogućile djelovanje pojedinaca i skupina stasalih pod nadzorom tamošnjih komunističkih odgajatelja. Niti u Njemačkoj ni jedan sudac, niti jedan agent bivše istočno Njemačke tajne policije koji je sudjelovao u čistkama, represiji, progonu ili montiranim sudskim procesima ne može obnašati bilo koju javnu dužnost.

Prema tome dragi prijatelji da zaključim pred nama je još puno borbe, borbe za istinu. Potvrđivanje pune povijesne istine moramo napraviti zbog pravilnog vrednovanja događaja iz naše prošlosti, a još više zbog naše budućnosti.

Jedino ćemo tako prevladati i ove podjele, a one su realne unutar Hrvatskog nacionalnog bića i korpusa, te zakoračiti u prosperitetniju i sretniju Hrvatsku budućnost.

Tomislavu Karamarku nije trebao nikakav konsezus da bi posve jasno osudio  komunističke zločine no je posve jasno poručio  da je

..”  pred nama je još puno borbe, borbe za istinu. Potvrđivanje pune povijesne istine moramo napraviti zbog pravilnog vrednovanja događaja iz naše prošlosti, a još više zbog naše budućnosti.

Jedino ćemo tako prevladati i ove podjele, a one su realne unutar Hrvatskog nacionalnog bića i korpusa, te zakoračiti u prosperitetniju i sretniju Hrvatsku budućnost…..”  

No tu i nije kraj posve različitih stavova  novoga vođe HDZ-a Andreja Plenkovića i  unutarstranačkim pučem smijenjenoga Tomislava Karamarka .Isti Tomislav Karamarko je jasno i nedvosmisleno  najavio lustraciju ali tako što će lustraciju provesti prvo u stranci u  kojoj je tada  čelnik bio HDZ-u  ..

 

Tomislav Karamarko: Lustraciju ću prvo provesti u HDZ-u

 

O čemu zapravo govorimo kad danas izgovaramo riječ lustracija? Je li stvarno HDZ pod lustracijom najavio čistku svih nepoželjnih, pitao je u strankama Večernji List.

U trenutku dok se konsenzus suprotstavljenih opcija o lustraciji čini nemogućim, može biti odlična ideja da jedna ključna stranka pokuša poći od vlastitog primjera

Pokušava li Udba još jednom odrediti ishod hrvatskih izbora? Je li sve dio otvorene sezone lova na čelnika oporbe koji su, ne birajući sredstva, otvorili vladajući? Ili je pak sve samo obračun izmedu nekadašnjih suradnika te prirodna reakcija na navodno najavljen progon političkih neistomišljenika?

To su samo neka od ključnih pitanja koja ovih dana zabavljaju hrvatsku javnost, nakon što je Josip Manolić, nekadašnji visokorangirani dužnosnik Ozne i Udbe, ali i bivši premijer neovisne Hrvatske, optužio Tomislava Karamarka da je 80-ih godina bio doušnik Udbe. Manolić je svoj čudnovati zakašnjeli potez objasnio strahom od uvođenja lustracije, no, kako se sada da naslutiti, rezultat bi mogao biti da bi Karamarko mogao dobiti još širu podršku za suočavanje nacije s totalitamom prošlošću. Jer, pitaju se sad mnogi, ako su bivši udbaši i dalje tako vitalni i moćni da mogu na ovakav način intervenirati, onda to možda znači da pitanje lustracije ni 25 godina nakon pa da komunizma ipak nije posve pase?

No prvo pitanje bi ipak trebalo biti a o čemu zapravo govorimo kad danas izgovaramo riječ lustracija? Podrazumijevamo li uopće pod tim istu stvar? Je li stvarno HDZ pod tim najavio čistku svih nepoželjnih, kako tvrde u vladajućoj koaliciji? Postoji li neki oblik lustracije koji bi i SDP-u mogao biti prihvatljiv ili čak poželjan? Pitanje upućeno tim strankama donijelo je neke neočekivane odgovore!

Cilj nije progon nego istina

Dramatski zaokret prije svega nudi onaj koji je upravo na meti najžešćeg udara Tomislav Karamarko, koji kreće za Hrvatsku neuobičajenim putem od vlastite stranke. HDZ-u nije cilj nikakva osveta ili  obračun s političkim neistomišljenicima, nego uvođenje europskih demokratskih standarda u europsku Hrvatsku. Kriterijima za bavljenje politikom na nižim, srednjim i višim razinama faktički će ih najprije implementirati u vlastitoj stranci. I to se ne odnosi samo na one iz bivšeg sustava nego ina sve one s pravomoćnim presudama zbog korupcije i zloporabe položaja otkriva Karamarko u odgovoru za Večernji list na pitanje o lustraciji, pozivajući i sve ostale stranke da krenu istim putem. Što bi to točno značilo?

Lustracija u HDZ neće se odnositi samo na one iz bivšeg sustava već i na sve one s pravomoćnim presudama zbog korupcije i zloporabe položaja, tvrdi šef oporbe

Zasad kaže tek da se kriteriji na temelju kojih bi se provela takva unutarnja lustracija u ovom trenutku upravo bruse unutar koordinacije koalicije koju je okupio, iz čega bi se dalo zaključiti da takva pravila neće vrijediti samo za HDZ. Kako bi to funkcioniralo, može se do nekle da naslutiti iz riječi Božidara Kalmete i Josipe Rimac, koji su već najavili da bi s podizanjem pravomoćnih optužnica svoje mandate staviti na raspolaganje stranci. A stranka ih u tom slučaju onda neće kandidirati za neke nove državne funkcije.

Karamarko objašnjava da lustraciju ne zamišlja kao proganjanje neistomišljenika niti bi pravosudni obračun trebao biti cilj. Svjestan je da je za lustraciju koja bi išla za kažnjavanjem odgovornih za nezakonito i nedemokratsko ponašanje u bivšem sustavu uglavnom prekasno.

Cilj, kaže, nije pravosudni progon, već objava istine. Vjerojatno po uzoru na Njemačku, koja je nakon ujedinjenja sudila su radnicima Stasija, za koje su postojali dokazi, ali i odmah pomilovala veliku većinu onih koji nisu počinili zločine. No i danas Njemačka troši stotine milijuna eura kako bi  rekonstruirala poharane arhive i prije svega doznala ono što je dužna sama sebi istinu. Zalažem se u prvom redu za promjenu društvene klime temeljem provođenja najviših europskih demokratskih standarda. Osobe koje bi bile podložne klasičnoj lustraciji, u onom smislu u kojem se ona prije deset, dvadeset ili trideset godina obavljala u danas razvijenim demokracijama nakon pada komunizma, nemaju nekih izgleda operativno se baviti realnom politikom, što zbog svojih godina, što zbog činjenice da su već do sada upropastili svoje političke karijere kaže Karamarko ističući da svejedno treba otvoreno  progovoriti o djelovanju tadašnje tajne policije, navodeći usput primjer registra branitelja. koji je  objavljen zato da prokaže lažne branitelje. Ovo društvo od prokazivanja udbaša nema nikakve koristi, ali ima koristi od prokazivanja njihovih laži jer pripadnici bivših službi, kada se s nekim žele obračunati,  proglašavaju ga udbašem. Kao, tko bi drugi znao tko je udbaš ako ne oni koji su sami bili udbaši? To u pravilu čine pred izbore i prema onoj političkoj opciji koja bi i nakon 25 godina mogla ugroziti njihove pozicije. I sam sam žrtva takvog procesa objašnjava Karamarko dodajući da „oni” to tako rade već 30ak godina, još od druge polovice 80ih, kad se pokušavaju priblížavati strukturama koje su se zalagale za neovisnu Hrvatsku. Riječ lustracija dodao je Karamarko u prijevodu znači svojevrsno rasvjetljavanje odnosno osvjetljavanje  istine o totalitarizmima. S naglaskom da se to onda odnosii na komunistički totalitarizam, a ne samo na nacizam, kako to u praksi već desetljećima pokušava nametnuti hrvatska ljevica.

Što pak o toj i takvoj lustraciji misle dvije vodeće stranke vladajuće koalicije? Pitali smo isto tako i SDP i HNS bi li prihvatili oblik lustracije koji bi značio da svaka politička stranka veći samostalno, bez obzira na (ne)postojanje odgovarajućeg zakona, može onemogućiti da na stranačkim funkcijama budu njeni članovi koji su obavljali određene dužnosti u nedemokratskim sustavima, oni koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, oni koji su osuđeni za korupciju kao i oni protiv kojih je podignuta pravomoćna optužnica te da takve osobe ne predlažu za funkcije državnih dužnosnika, ili neki drugi prema njihovom mišljenju? Je li za SDP i HNS i danas prihvatljiv neki oblik lustracije i koji? Što se tiče lustracije o kojoj danas govori predsjednik HDZ-a, o tome nemamo potrebe govoriti jer je sve što je potrebno već je rekao Europski sud za ljudska prava glasio je šturi odgovor iz odnosa s javnošću SDP-a, gdje očito nisu prepoznali novi moment. No treba imati razumijevanja, šef se u tom trenutku bavio daleko istočnom diplomacijom i valja vjerovati da bi on bio znatno rječitiji da je upit doista stigao do njega ili da smo mu stavili „krušku pod njušku“. Bit će svakako još prilike čuti što Zoran Milanović misli o novoj Karamarkovoj inicijativi.

Iz HNS-ovog ureda za odnose s javnošću stigao nam je mnogo suvisliji odgovor. U toj stranci smatraju da jedina funkcija lustracije „25 godina poslije jednostranačkog režima i 16 godina poslije ‘Tuđmanove autokracije” može biti politička osveta.  Lustracija o kojoj govorite stvar je nečije prosudbe pa se nameće pitanje tko je taj koji određuje i odlučuje o lustracijii o čijoj se konkretno prosudbi radi? O prosudbi jedne strane koja će odlučiti za svoje neprijatelje ili konkurenta da ih treba lustrirati pitaju u HNS-u. Što se tiče lustracije unutar  stranke, smatraju da je ona nemoguća. Ako tijela, odnosno institucije stranke procijene da netko iz nekog razlo ga ne treba biti u redovima stranke, može ga se isključiti, ali smatramo da se ne može temeljem prosudbe pojedinca određivati tko može ili ne može biti član stranke kažu u HNS-u iako se pitanje nije odnosilo na isključenje, već na nenominiranje na ključne dužnosti. To bi, između ostaloga, značilo da SDP ne bi čiste savjesti mogao na posljednjim izborima podržati Željka Sabu ili HNS Andru Vlahušića, koji je izabran dok se tinta na pravomoćnoj sudskoj presudi još nije bila ni osušila

U HNS-u u odgovoru koji su nam poslali tek podsjećaju da je obveza svakog pojedinca ponašati se u skladu sa zakonima i poštivati njihove odredbe, a da su jedino pravosudna tijela ta koja donose odluke o nečijoj eventualnoj krivnji.

Stoga je HNS protiv lustracije, kako protiv lustracije u društvu, tako i protiv lustracije u stranci, a razlog je što je lustracija uvijek instrument izbacivanja i diskvalificiranja političkih konkurenata zaključuju u HNSu, očito zasad nespremni pomesti ispred vlastitog praga. No njihov odgovor; gledano u cjelini, donosi i poantu 0 kojoj valja itekako razmisliti: ako će o nečijoj odgovornosti odlučivati stranačka tijela na temelju interih  kriterija, pogreške i zloporabe su itekako moguće.

Podijeljeni i Znanstvenici

Okosnica svake lustracije trebao bi biti Zakon o lustraciji koji bi trebao biti donesen konsenzusom jer bez njega bi se provodile nove nepravde, a u paketu s njim mora se odvijati proces su očavanja s prošlošću  ističe Anđelko Milardović, predsjednik Instituta za europske globalizacijske studije, koji je još prije 10 godina organizirao znanstvenu konferenciju na tu temu, okupivši, kako kaže, međunarodni think-tank. Prema njegovim riječima, da bi se uspostavila stabilno demokratsko društvo, nužno je problemu pristupiti na više razina. Uz pravosudnu, tu je suočavanje s prošlošću i to uz pomoć „znanstveno objektivizirane istine“.

Problem je u tome što je i znanstvena zajednica takoder podijeljena po ideološkoj osnovi i dok se ona ne osvijesti, to nije moguće domeće Milardović. Treća razina koja se mora uspostaviti jest kultura sjećanja, koja između ostalog uključuje razvijeni ritual kolektivne svijesti i poštovanje povijesnih spomenika, u čemu hrvatsko društvo iznimno zaostaje. Naravno, u trenutku dok se sukob između dviju glavnih suprotstavljenih opcija tek bliži kulminaciji, a sve daje naslutiti da se tijekom ove kampanje neće birati sredstva kako bi se izazvale trajne podjele koje će u bližoj budućnosti onemogućiti bilo kakav konsenzus o bilo čemu, koliko god se iluzomo činilo, može biti odlična ideja da jedna ključna stranka, i to jedna od onih koja ima realne izglede za osvajanje vlasti, pokuša poći od vlastitog primjera pa da se tako možda u jednom trenutku povede i šira javna rasprava pod povećalom javnosti koja bi nas mogla dovesti barem na sporedni puteljak prema željenom cilju.

Piše: Ivan Hrstić/Večernji List/Kamenjar.info/http://kamenjar.com/

Danas  na čelu HDZ-a ali i države imamo Andreja Plenkovića  koji zagovara “trezvenu analizu i konsezus “ u osudi komunističkih zločina i jasnu osudu ustaških bez trezvene analize  i predsjednika Sabora  Božu Petrova kojemu nije ni jasno  čemu spominjanje što su nečiji očevi i djedovi radili a lustracija bi mu bila  “lov na vještice ”

 

INTERVJU Božo Petrov: Ne vidim kako bi to lustracija pozitivno utjecala na budućnost

 

Nije potrebno otvarati lov na vještice i takav način obračunavanja s prošlošću neće donijeti nikome dobro. Ako će se to gurati kao ideja, morao bih čuti kakav bi oblik

 …..Karamarko je u predizbornoj kampanji kao jedno od važnijih obećanja najavio lustraciju. Podržavate li tu ideju ili ne?

– U nekoliko mjeseci, u kampanji, ali i nakon nje, primijetio sam da se riječ lustracija koristi u različitim situacijama i ljudi je različito tumače. Za mene definitivno nije potrebno otvarati bilo kakav lov na vještice i takav način obračunavanja s prošlošću neće donijeti nikome dobro. Ne bih ulazio u to na koji način gospodin Karamarko promišlja  lustraciju. O tome nismo razgovarali. Ako će se to gurati kao ideja, morao bih čuti što to za nekoga znači i kakav bi to oblik lustracije netko htio provesti. Ne vidim kako bi to pozitivno utjecalo na našu budućnost.

 Argument onih koji se zalažu za lustraciju je da se ne radi o lovu na vještice, nego o pravdi?

– Pitanje je što se želi na kraju postići. Što je u tom slučaju pravda? Ako se želi postići definiranje nečije odgovornosti i rješavanja pojedinih slučajeva, a  nema konzekvenci, kakav je smisao u tome da se ljudima koji danas imaju 30 ili 40 godina spominje što su im radili očevi ili djedovi, tko je bio u ustašama ili partizanima? Zapravo razgovaramo o temi za koju ne znam kako je netko drugi vidi i za koju nitko nije objasnio što bi donijela našoj budućnosti……..

Više na http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Bozo-Petrov-Ne-vidim-kako-bi-to-lustracija-pozitivno-utjecala-na-buducnost?

 

Sada bi i posljednjem domoljubnom skeptiku moralo biti jasno poradi čega je u stvari  smijenjen Tomislav Karamarko. Poradi nepostojećeg i to “mogućeg sukoba  intresa”  sigurno nije, ta partijska ćelija SDP-a  zvana   Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa predvođeno Dalijom Orešković   bila je  samo instrument kojim  će prikriti i opravdati  prave razloge smjene a to su prije svega  osuda komunističkih zločina , lustracija  obračun sa korupcijom  i zloporabom  položaja.

I:Daran Bašić/Hrvatsko nebo

Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak

Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje.

Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća.

Harris: Stepinac je na nebu, đavao nikad ne pobjeđuje

Britanski povjesnik Robin Harris, autor zapažene knjige Stepinac – His Life and Times, dao je intervju Goranu Andrijaniću, a objavljen je na portalu bitno.net, no, pronašao sam ga i u Glasniku Srca Isusova i Marijina (god. 108, siječanj 2017., broj 1, str. 16 – 23), pod naslovom Ni jedna srpska optužba prema Stepincu nije utemeljena. U njemu, među ostalim, kaže: „Moja hipoteza je kako su komunisti lažima o Stepincu željeli pojačati mržnju Srpske pravoslavne Crkve prema katolicima, jer im je tako bilo lake natjerati ih da prihvate ateistički režim. I to je, nažalost, uspjelo. Srbi – pravoslavci su više mrzili Katoličku Crkvu nego što su mrzili komuniste. Idealna situacija za režim koji nije imao potporu među narodom, nego ju je morao stvarati“.

Kao glavno izvorište laži protiv Stepinca Harris navodi: „većina te propagande dolazila je od komunista, posebice u vrijeme montiranog procesa. Krivotvorenje i iskrivljavanje činjenica. Tipično komunistički“. Dio protustepinčeve propagande HarrisHarris, kao i većina hrvatskoga puka, smatra da je zajednička komisija Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve Stepinac pripada i četnicima, tvrdi Harris i podsjeća: „Znalo se i za Stepinčeve kontakte s partizanima te da je intervenirao za neke komuniste koji su bili uhićeni. Njegove propovijedi bile su tiskane i dijeljene i među partizanima… Napadi na njega događali su se jer je bio Hrvat, crkveni velikodostojnik i protivnik komunističke ideologije“. Nisu li i danas napadani istaknuti Hrvati, crkveni velikodostojnici i protivnici komunističke ideologije?

Stepinac – komunizam je utjelovljena laž

Harris, kao i većina hrvatskoga puka, smatra da je zajednička komisija Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve  Stepinac Harrisnepotrebna. Posebice što i sam Papa tvrdi da Komisija ne će utjecati na tijek Stepinčeve kanonizacije. Harris sumnja da će članovi Komisije doći do jedinstvenoga stajališta, niti da će popraviti odnos između SPC i KC u Hrvatskoj. „Ja sam stopostotno siguran – Stepinac je na nebu. A ove protivštine koje su stale na put njegovoj kanonizaciji dolaze od đavla. I to me tješi jer znamo – đavao nikada ne pobjeđuje“ – zaključio je Robin Harris.

U izlaganju prigodom predstavljanja svoje knjige Stepinac – njegov život i doba Harris je istaknuo: „Danas postoje dva temeljna problema istine o Stepincu. Prvi je što ima još ljudi koji ne znaju sve relevantne činjenice jer ih nije bilo moguće saznati zbog komunističke propagande. Sam je Stepinac zvao komunizam mendacium incarnatum, tj. utjelovljena laž. U rasvjetljavanju toga problema postoji rješenje. U tome može pomoći i moja knjiga. Drugi je problem što istina nije ugodna, što je stara laž ugodnija i politički korisnija“.

Matković: Izlazak iz jugosrpskih mitova hrvatski je imperativ

U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.

Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj  Jasenovackrivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.

Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.

80.000 žrtava? Novi mit starih manipulatora

Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz Jasenovaczveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.

Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.

O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.

Leljak: Tito je 1948. naredio zatvaranje jasenovačkoga logora

Hrabrosti ne nedostaje i Romanu Leljaku, Hrvatu iz Slovenije, koji je dao intervju Tomislavu Vukoviću objavljen u Glasu Koncila od 8. siječnja 2017. (str. 6. – 7.) pod naslovom Tito je naredio 21. kolovoza 1948. da se zatvori jasenovački logor. Evo samo jednoga citata zbog kojega ovaj istraživač: „U Krškom danas živi Silvo Gorenc, šef savezne Udbe od 1970. do 1974., za čijega je mandata likvidirano 36 Hrvata, čija sam imena javno objavio. Spomenuti gospodin danas mirno šeće Krškom, ima iznimno visoku natprosječnu mirovinu i na otoku Braču vikendicu, što znači da ima ‘debelo’ zaleđe u političkim i državnim strukturama…“.

Osobito je opasno u javnost iznositi podatak da je Tito 1948. odlučio ukinuti logor u Jasenovcu, premda je i poslije radio. Jer je „argument Jasenovac“ kamen zaglavni nekažnjenoga velikosrpstva, propaloga komunizma i utopijskoga jugoslavenstva.

Intervjui Harrisa, Matkovićeve i Leljaka dokazuju kako je u nas (i u Sloveniji) potrebno revidirati partijski obojenu povijest. Umjesto istini partijska je povijest služila jugokomunističkom totalitarizmu i velikosrpskoj ideologiji. Ne postoji ni jedan objektivan razlog, osim nedostatka političke volje, da se revizija partijske povijesti u Hrvatskoj ne provede.

I:Nenad Piskač/hkv.hr