• Danas je: Utorak, 7 svibnja, 2024
Autoglobal
Najnovije, Vijesti

Busije na predsjedničinu putu

Razlozi žestokih napada su brojni. KGK je pobijedila Ivu Josipovića, makla je Josipa Broza iz svog ureda, ne dolazi na Pupovčeve domjenke, nije se založila za hitno uklanjanje spomen-ploče HOS-a, težište svoje vanjskopolitičke orijentacije stavila je na crtu Jadran – Baltak namjesto “Regije”, zaprijetila je smjenom veleposlanika proisteklih iz Mesić-Josipović-Lončarove jugoslavenske kuhinje.

O kakva li je silna zabrinutost u dijelu tzv. javnosti zavladala nakon što se Kolinda Grabar-Kitarović zaputila u SAD. Neki koji bi je najradije stavili u top zabrinuti su za njezinu osobnu (i nacionalnu) sigurnost, a onaj bivši ministar što je opteretio građane višom cijenom struje koju je odlučio otkupiti od privatnih vjetro-proizvođača sad moralizira o trošenju novca poreznih obveznika.

Trojica portal-novinara, inače političkih aktivista, prijaviše je za sukob interesa (kojih?). Jedan od njih ju je čak usput počastio nježnim epitetom “gadura”.

Ništa principijelno

Tako to možda sve izgleda i iz perspektive malih, zajedljivih, zlonamjernih “uskih ljudi”, u toj “uskoj varoši”. Ma nije valjda predsjednica putovala preko Atlantika u šoping ili na neko turističko putovanje. Nije barem njoj, uostalom, Amerika neka mitska daleka i nepoznata zemlja. Pa kad bi to i bio razlog njezina putovanja, ona ima dovoljno novca sama platiti svoje putovanje.

Putovala je, kako je i sama objasnila, da bi razgovarala s dvadesetak ljudi buduće Trumpove administracije, nastojeći graditi aktivniju poziciju vlastite zemlje u sklopu NATO saveza u vremenu kad se nad jugoistokom Europe nadvijaju novi crni oblaci. Stanovita tajnovitost i nije njezina želja, već želja domaćina.

U tim kritikama predsjedničina putovanja nema apsolutno ništa dobronamjerno, ništa principijelno. Sve su to sačekuše, busije postavljene uz put iz kojih se riga vatra i nabacuje blatom. I jedva se čeka neki eventualno pogrešan korak.

Brojni razlozi

Razlozi žestokih napada su brojni. KGK je pobijedila Ivu Josipovića, makla je Josipa Broza iz svog ureda, ne dolazi na Pupovčeve domjenke, nije se založila za hitno uklanjanje spomen-ploče HOS-a, težište svoje vanjskopolitičke orijentacije stavila je na crtu Jadran – Baltak namjesto “Regije”, zaprijetila je smjenom veleposlanika proisteklih iz Mesić-Josipović-Lončarove jugoslavenske kuhinje, za koje je kazala “ne da ne rade u interesu hrvatske države, nego rade protiv državne politike”. Veleposlanik u Washingtonu pobjegao je u Bruxelles za vrijeme njezina boravka u SAD-u.

Radi se o onim ne tako brojnim, ali ekstremnim i solidno pozicioniranim krugovima s kojima je uzaludno, a i nepotrebno, tražiti nekakav nacionalni konsenzus i pomirenje do kojega je predsjednici iskreno i jako stalo. Oni jednostavno plutaju drugom obalom, njima je oduvijek i trajno svaka ideja samostalne i suverene države Hrvatske bila i ostala strana.

I: Josip Jović/S.Dalmacija

Najnovije

SDP, partijska istina i stvarnost?

Istaknuti SDP-ovci, kao i Zoran Milanović ranije, bez obzira na činjenice, uporno u javnost plasiraju neku “svoju istinu”. Tako za Davora Bernardića, “HDZ i privatizaciju ne treba spominjati  u istoj rečenici”.

-To što Vlada radi je sumnjivo, posebno zato što je, kad su HDZ i privatizacija u istoj rečenici, okus još uvijek gorak. Uvijek su afere, Sanader, Hernadi, afera Konzultantica, privatizacija 90-ih… Dužni smo biti oprezni i držati ih na oku. Ne podržavamo privatizaciju HEP-a da bi se kupila Ina – rekao je predsjednik SDP-a zaVečernji list, namjerno prešućujući  da je  prodaju INA-e otpočeo SDP.

Sličan pristup ima i nekadašnji ministar branitelja Predrag Matić koji je, komentirajući slučaj Borisa Lalovca – kojega je bivša supruga prijavila policiji za obiteljsko nasilje, vjerovali ili ne, Lalovčevu suprugu označio kao “instruiranu osobu”, te zaželio da njegov prijatelj i nekadašnji ministar financija “dokaže nevinost”.

-SDP, ja i vjerujem svaki normalan čovjek, osuđuje svaku vrstu nasilja, međutim, ovo što se događa Borisu postaje već gotovo pravilo – vidite da je jako teško s bilo kime razgovarati, ostavlja mnogo mjesta sumnji. Uništiti nečiju karijeru, uništiti obitelj prije svega – oni imaju maloljetno dijete, dakle, pretpostavljam da je gospođa instruirana vezano za to. Želim da Boris dokaže nevinost u cijeloj priči – rekao je Matić.

Očito, na djelu je scenarij – nebitno što je istina, bitan je interes SDP-a i isključivo “partijska istina”!

I:R.H. /HRsvijet

Najnovije

Hrvatska obilježava obljetnicu međunarodnog priznanja

Na današnji dan 1992. hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Tog 15. siječnja 1992. kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika.

Tim povodom, na Oltaru domovine na Medvedgradu vijence su položili predsjednik Vlade Andrej Plenković, izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora Ines Strenja Linić. Vijenac je položilo i izaslanstvo Grada Zagreba predvođeno gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković položio je vijence i na Mirogoju, kod Zida boli, Središnjeg križa te na grob Franje Tudjmana.

-Velika mi je čast bila danas položiti vijenac na Oltar domovine u spomen svih hrvatskih branitelja, svih koji su dali život za slobodu neovisne Hrvatske i međunarodno priznate Hrvatske. Zahvala i vizionarskoj državničkoj politici prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji je u izrazito nepovoljnim i kompliciranim međunarodnim odnosima iznašao sa svojim suradnicima prije više od 25 godina pravi način da dođemo do međunarodog priznanja tadašnjih 12 članica Europske zajednice – izjavio je premijer Plenković na Medvedgradu.

U zagrebačkoj katedrali u 11. sati započela  je misa zahvalnica koju predvodi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Nakon toga će se na Trgu bana Jelačića održati svečani koncert ‘Moja domovina’ pod pokroviteljstvom hrvatske Vlade i Grada Zagreba.

U dvorani Vatroslava Lisinskog večeras će se održati svečana akademija i koncert. Nazočit će predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Božo Petrov koji će se obratiti nazočnima.

Najnovije

Povjerenstvo za sukob interesa – ukinuti

U službi Partije, a protiv istine

Neke aktualne slične i gore „sukobe interesa (Martina Dalić, „kumska zaraza“ u Mostu…) stavilo je u „pac“, a onda će ih valjda sušiti, možda i na buri, pa staviti „na dozrijevanje“ poput pršuta i do dvije godine.  Dakle, Povjerenstvo ukinuti. Mesića, ni Josipovića primjerice nije ni istraživalo.

Kao što sam svojedobno završavao sve tekstove o HRT-u, posebno, HTV- u: cetrum censeo – ukinuti, pa ju kasnije pustio „niz vodu“, te će ona, ta „vizija“, po svemu sudeći „odumrijeti“, tako sam u nekoliko navrata na ovoj „bjelini“ napisao i kako tzv. Povjerenstvo za sukob interesa također treba ukinuti. Ubuduće ću, ako mi se tema bude imalo doticala tzv. „sukoba interesa“ započinjati: Povjerenstvo za sukob interesa treba odmah ukinuti! U tzv. „pravnoj državi“ postoji još i nekakvo politički, stranački, konstruirano „povjerenstvo“, pored te silne pravne infrastrukture: policije, financijske policije, Porezne uprave, različitih inspekcija, PNUSOK-a, USKOKA, DORH-a, sudova, prekršajnih, trgovačkih, upravnih, općinskih, županijskih, Vrhovnoga, Ustavnoga… Još skupo plaćati nekakvo Povjerenstvo koje će stranački pristrano, nevažno za koju stranku, sada za Partiju, sutra za HDZ, HNS…, arbitrirati, stvarati dodatni nered u društvu, koristiti se za „fine“ političke obračune… – e pa ukinuti.

Političare pak od podnožja (općina) do vrha, rukovoditelje javnih poduzeća, agencija, ustanova… u svim slučajevima nalik ovima koje sada „tretira“ Povjerenstvo za sukob interesa neka obrađuje policija, nju treba potpuno depolitizirati. Zatim presuđuje sud po nekom ubrzanom postupku. Ugledajmo se na Izrael, tamošnji premijer Benjamin Netanyhu trenutačno je u dvije „novčane“ afere i ne obrađuje ga nikakvo „povjerenstvo“, već policija. Zapravo je nevjerojatno kako je ovdašnje Povjerenstvo „za moral“ skinulo političku glavu podpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku u potpuno upitnom slučaju, zbog poslovnih veza njegove tadašnje djevojke, u vrijeme kad je bio u oporbi. Učinilo je to kao neka vrsta „hitne političke službe“, te izazvalo izvanredne parlamentarne izbore. I tko zna koliko je sve to državu i društvo, porezne obveznike… koštalo, osim kako s e radi o enormnim troškovima. Istodobno je niz sličnih i gorih slučajeva nastavilo „istraživati“ i istražuje ih još i danas (Zoran Milanović, primjerice). Kad ih i ako ih riješi, bit će to „lanjski snijeg“, nevažno, bez posljedica za „predmete“, kao „slučaj“ bivšeg ministra Ante Kotromanovića i drugih.

Party za Stipu, Povjerenstvo za Kolindu

Neke aktualne slične i gore „sukobe interesa (Martina Dalić, „kumska zaraza“ u Mostu…) stavilo je u „pac“, a onda će ih valjda sušiti, možda i na buri, pa staviti „na dozrijevanje“ poput pršuta i do dvije godine.  Dakle, Povjerenstvo ukinuti. Mesića, ni Josipovića primjerice nije ni istraživalo. „Rođakinja“ od prvoga, bliska da mu ne može biti bliža, godinama je kod Mile i Ine (Dragičevića) „čuvala toplu vodu“ ispod Zagreba, Josipović je figurirao kao „čuvar“ Zampa… Nu, Predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović upravo istražuje – zbog  službenog puta u Ameriku. Ne zna se, tek pretpostavlja, po čijoj prijavi i tako se sprema politički arbitrirati, ustvari već jest čim mu je postala „predmet“. Povjerenstvo potpuno protuustavno sprema se rušiti Kolindu, jer već samo ovakvo istraživanje službenog puta Predsjednice države „drmanje“ je njenog stolca, štoviše „paljenje vatre“ pod njim. Nije istraživalo Milanovićev put, svrhu, troškove… u Australiju i Novi Zeland, „uspostavljenu“ zrakoplovnu, i inim prometalima za državne novce, „liniju“ prema Krku, bratov „dnevni boravak“ po ministarstvima, osobito financijalnom, kredit od Nove ljubljanske banke, itd. Ni famozni put ministra malog i „sitnog“ gospodarstva Gordana Marasa također u Ameriku – lobirao navodno kod velike filmske industrije, bit će kao veliki „filmaš“ i glumac, ponajprije valjda „komedijaš“.

Mesićeva post predsjednička putovanja nikad nije stavilo „pod lupu“, dovoljno mu je bilo reći kako putuje u svrhu hrvatskih, poslovnih, interesa, dok je istodobno (bio?) na čelu Nadzornog odbora valjda samo jedne jedine hrvatske tvrtke, Ingre. U vrijeme Kukuriku koalicije najpoznatija mu je „istraga“ Linićevoga pomoćnika Branka Šegona i sina mu, nu to je bilo u okviru „lova“ – tjeralo je naime  „zeca“, a istjeralo na prosjeku „vuka“ Slavka, koji je uskoro i „ustrijeljen“. Kad je on pak u pitanju, rekao bih za ništa – našli mu „trun u oku“, a „balvane“ nitko nije ni primijetio. U državnoj upravi i javnim službama, javnim poduzećima, agencijama… postoje na tisuće djelatnika koji mogu uspješno igrati na „sukob interesa“, jer oni su uglavnom nevidljivi.

Zamišljam: Kad bi ovo Povjerenstvo trenutačno djelovalo u Americi ne bi majci Donald Trump ni primirisao Bijeloj kući – biznis prepustio sinovima, zeta će u vladu… Dakako imaju njegovi protivnici itekakvih primjedbi glede tih famoznih „sukoba interesa“, ali o tome će odlučivati, i ako će, sudovi. Sve u svemu glavna zadaća tog Povjerenstva je opskrba medija nekom vrste potjernica. Zatim oni nastavljaju potjeru i priču, pa koju više „zaprže“, kao u slučaju Karamarka, zbog svojih interesa i interesa onih iza „plota“, koji su najčešće suprotni društvenim, kao i skoro ukupna djelatnost medije iz Hrvatske – taj plaća glavom. Pa kad još uskoče i razne parapolitičke stranke – udruge, rusvaj se samo povećava.

Dakle, ukinuti i prepustiti „redovnom“ pravosuđu, a za to inovirati, prilagoditi, i odgovarajući i već postojeći, zakon. Možda bi se trebalo pritom, za šalu malu, ugledati na neke športove koji kao kaznu imaju tzv. „žuti karton“. Primjer: ode neki Varga, „u neznanju“, službenim državnim autom na skijanje, slijedi mu pokriće troškova, dodatna novčana kazna i „žuti karton“. Kad nešto slično ponovi stiže, od suda, drugi „žuti karton“ i onda van iz igre na toj utakmici, Vladi, javnom poduzeću…

I:Mato Dretvić Filakov – hrvatski-fokus.hr

Najnovije

Odlučujuća bitka za pljačku Hrvatske vodi se rušenjem predsjednice

Čini se da smo došli do konačnog napada na Hrvatsku u ovom „specijalnom ratu“ koji traje već dvadesetak godina. Na ciljniku svih znanih i neznanih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja našla se je i sama predsjednica. To je bilo i za očekivati, kad nismo gasili vatru dok je još bila mala, nego smo dopustili da se požar mržnje prema Hrvatskoj razbukta dotle da ga je vrlo teško obuzdati.

POČELO JE S MIJOM CRNOJOM

Malo se tko danas sjeća čovjeka koji se zove Mijo Crnoja, za kojega mnogi misle da nije važan u ovom slijedu događaja. Ali, stvari nisu takve kakvima se čine, pa se ni važnost ljudi ne može procjenjivati po tome koliko su dugo i gdje stajali pod reflektorima.

Da se podsjetimo. Odmah nakon izbora na kojima nitko nije pobijedio, odnosno HDZ je uvjetno rečeno pobijedio „na penale“, za ministra branitelja postavljen je Mijo Crnoja, nesporni junak Domovinskog rata i čovjek cijenjen po svojem poštenju.

Srušen je kada još nije ni zagrijao svoj ministarski stolac zato jer je već u inauguracijskom govoru najavio raskid s privilegijama, najkraće rečeno, svih onih koji rade protiv države od koje žive, a činili su to i u ratu. Panika među štetočinama prerasla je u uzbunu, pa su časnom čovjeku izmislili „nemoralan postupak“ zbog neke brzinski sklepane barake u Samoboru. Neiskusan i nenavikao na djelovanje u „džungli“, Crnoja je povukao pogrešan potez. Umjesto da odmah postane „nedostupan“ i sljedeći dan ode u sjedište stranke i dogovori strategiju za kontranapad, on se je kao u ratu postavio na prvu crtu (pred šator) i dopustio da ga svatko tko želi „gađa“, a on sam branio se je iz petnih žila od napada koji su sami po sebi bili „šuplji“.

KARAMARKO POMOGAO U RUŠENJU SAMOG SEBE

U času kada je galama kojekakvih državnih „pijavica“ i oporbenih komunista bila najjača, pridružio im se je i „Most“ glumeći tako „objektivnost“. U tom prijelomnom trenutku predsjednik HDZ-a trebao je pokazati „da je muško“, odnosno reagirati kao pravi državnik, a što je očito želio biti. Umjesto da stane iza svoga ministra i svima kaže: „Ja ga ne dam. Ako hoćete, srušite ovu tek postavljenu Vladu, ali razmislite hoće li Vam to donijeti koristi“. Umjesto toga reagirao je poput ovce: „Pa… ako je učinio nešto nemoralno, onda bi trebao odstupiti“.

Zašto je baš sada važno podsjetiti se na to? Zato jer je Crnoja svojom ostavkom, a Karamarko svojim zbunjenim „blejanjem“, potpalio lančanu reakciju. Ološ koji je napravio groznu uličnu galamu dobio je krila, jer je shvatio da takva igra „pali“ i da se tako može srušiti svatko tko njima smeta.

Bilo je očito da će se lančana reakcija nastaviti. I naravno, prva sljedeća žrtva bio je upravo Karamarko. Svoj pad on je osobno „potpisao“ time što je dopustio da mu ulična rulja sruši ministra. U međuvremenu je on sam srušio smušenog premijera Oreškovića koji je očito manje bio hrvatski premijer, a više „trgovački putnik tzv. svjetskih vladara“.

PLENKOVIĆ I HASANBEGOVIĆ UZALUD POKUŠALI „UDOBROVOLJITI“ NEGATIVCE

Daljnji razvoj svima je poznat – novi izbori i nova Vlada na čijem se je čelu pojavila još nemoćnija ovca – Andrej Plenković. On je šaptom, čak i bez velike ulične galame, otpisao jednog od rijetkih normalnih ministara – Zlatka Hasanbegovića. Naivno je mislio da će poput starih naroda koji su vjerovali u mnogo bogova, žrtvom nedužnog čovjeka „udobrovoljiti zle bogove“. Čak i sam Hasanbegović napravio je moralni „harakiri“. Zločestu bagru pokušao je udobrovoljiti nevjerojatnim biserom, da su „ustaški zločini najveći moralni pad u povijesti hrvatskog naroda“. Naravno da mu to nije pomoglo da se zadrži na položaju, ali je zbog te teške laži izgubio povjerenje onih koji su ga podržavali. Naime, ako je u stanju tako nešto „blenuti“ samo zato jer hrpa bijesnih stvorenja reži na njega, tko mu više može vjerovati da će u težim neprilikama ostati postojan.

Sam Plenković je sada mislio da će s takvom šahovski rečeno „žrtvom laufera“ kupiti mir, ali i tu se je prevario, iako je neko vrijeme izgledalo tako. Naravno, štetočine su dobili svoj obilati „topli obrok“ od Obuljenke i malo zadrijemali da se odmore, ali po staroj komunističkoj navadi – s jednim otvorenim okom.

POKUŠAVAJU SRUŠITI TRUMPA

Bilo je samo pitanje koga će prvo rušiti – Plenkovića ili Kolindu. Za rušenje premijera nisu imali razloga jer je on bez pogovora pogodovao svima koji žele uništiti Hrvatsku – od Pupovca pa do srbijanskih čelnika (ili četnika). Čak i sama predsjednica bila im je po volji jer je svaki put kada bi ju posjetio neki američki činovničić požurila sastajati se sa srbijanskim agresivcima i čak potpisati s njima ponešto (nitko ne zna što) na krivome mjestu i na krive datume.

Nova galama počela je tek kada je predsjednica mimo ustaljenih običaja odlučila posjetiti USA u vrijeme priprema za inauguraciju novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa. Tu nastaje zaplet kao u romanima Agathe Christie.

Sam Trump je za cijelo vrijeme svoje kampanje trpio takve niske udarce s kakvima su bili suočeni i Crnoja, Hasanbegović i Karamarko. Nevjerojatne su sličnosti u metodama i retorici. Naprosto je njihov rukopis – isti. Zapravo griješe oni koji misle da takve stvari radi „udba“, „kos“ ili neka slična bivša služba. Možda agenti i jesu iz tih krugova ili njihovih potomaka, ali konci vodstva, a osobito financiranja takvih prljavih kampanji vode do tzv. „svjetskih vladara“. A njima je neprijatelj jednako Trump i Crnoja. Oni ne trpe „neposlušne“.

Kada je Trump izabran, mnogi su se radovali koji se po logici stvari ne bi trebali radovati. Najglasniji su bili Slovenci koji u predsjednikovoj supruzi Slovenki vide prigodu da ona privoli supruga da podrži Sloveniju, pa da ona dobije tih nekoliko žuđenih kvadratnih metara mora na našoj granici. Trumpu su se veselili i Srbi, pa je i sam Šešelj na svojoj golemoj trbušini postavio majicu s njegovim imenom. Razlog je vjerojatno u tome što navodno jedna grana njezinih predaka vodi u Bosnu i to tamo gdje su u većini bosanski Srbi. Sad bi se i Srbi uz njezinu pomoć htjeli ponovo dokopati Knina i drugih dijelova „krajine“.

U danima kada su u tijeku pripreme za inauguraciju novog predsjednika za vrijeme kojih američki ološ (kao i kod nas) pokušava spriječiti čak i samu inauguraciju, stvaraju se brojni kontakti, jer mnogi žele „uhvatiti ritam“ ekipe novog predsjednika i kod njega dobiti neke prednosti.

PREDSJEDNICA OBAVILA POSAO VELEPOSLANIKA

Takve aktivnosti u pravilu najprije rade veleposlanici, dakle diplomacija. Za predsjednika je ponižavajuće prilikom službenog posjeta razgovarati sa „sitnim ribama“, nego s predsjednikom kao sebi ravnim. Međutim, ona se je suočila s činjenicom da nema koga poslati u takvu misiju, jer hrvatska diplomacija vrvi „jugo“ kadrovima kojima je Hrvatska zadnja rupa na svirali. Zato je, iako svjesna da to nije njezin nivo, morala sama obaviti taj zadatak za koji je znala koliko je važan, a u tome ima i mnogo iskustva.

Je li se predsjednica na tom putu sastala i sa samim Trumpom, to ne možemo znati jer takve stvari ne idu u javnost. Činjenica je da je izjavila da mnogi jako podcjenjuju Trumpa. Otkud bi to tako dobro znala ako ga osobno ne poznaje?

Bez obzira na to, predsjednica je odradila izvanredno važan diplomatski posao predstavljanja Hrvatske novoj administraciji i stvarajući međuljudske kontakte za komunikaciju s najvećom silom svijeta. To naravno nije po volji „svjetskim vladarima“, a ni drugima koji poput njih žele da Hrvatska bude jadna, siromašna i bez dostojanstva. Stoga nije čudno što je ponovo nastala uzbuna među plaćenom ruljom koja radi protiv svoje države. Javio se je i srbijanski ministar Dačić režeći na predsjednicu i spominjući neke ustaše, naciste i štošta još. Naravno da je „komšija“ bijesan, jer u planu je imao da on novom predsjedniku objasni kako je Hrvatska „ustaška država, nasljednica nacističke NDH koja je potamanila najmanje 1.000.000 Srba, Židova i mnogih drugih“. A Kolinda ga je preduhitrila i poremetila mu njegove pakosne planove.

SLIJEDI LI USKORO „LOV NA KOLINDU“?

Za sada je predsjednica zabila gol i vodi. No u budućnosti bi moglo biti velikih problema. Sjetimo se da joj je samozvana kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a Vesna Pusić već na samom početku mandata odbrusila neka „pazi što priča ako želi dočekati kraj mandata“. Da to nisu prazne riječi dokaz je da se je netko usudio prijaviti ju za sukob interesa zato jer je radila svoj posao. Ne treba zaboraviti da su već dvije žene predsjednice smijenjene sa svojih mjesta na sličan način u raznim krajevima svijeta i to u razmaku od samo nekoliko mjeseci (krajem prošle godine). To su predsjednica Brazila bugarskih korijena Dilma Rousseff i predsjednica Južne Koreje Park Geun-hye. Obje su optužene za korupciju i obje je smijenio parlament. Je li baš korupcija bila u pitanju ili neki drugi razlozi? Možemo pretpostaviti: ako predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nastavi sa suverenističkom politikom, mogla bi se ni kriva ni dužna preko noći naći u nekoj „korupcijskoj aferi“, a onda će nastati mahnita potraga za zastupnicima spremnim za Judine škude prodati predsjednicu. Uostalom, metoda je već dva puta uspješno primijenjena i sada je – uhodana.

Nakon svega što se je dogodilo izgleda da „svjetski vladari“, koje hvata lagana panika jer im se planovi ne ostvaruju po njihovim željama, kreću u „odlučni teški boj“ za potpunu pljačku i „upokoravanje“ Hrvatske. Naime, istovremeno traje „sapunica oko INE i HEP-a, a šire se i vjesti da se priprema prodaja Hrvatskih voda i Hrvatskih šuma. Ako se tome pridoda i stari naum o prodaju ACI marina, onda u slučaju prodaje svega toga Hrvatskoj doista ne bi ostalo ništa osim zastave i himne, ako novi „vladari“ i to ne bi promijenili.

U ovakvoj situaciji ne preostaje nam drugo nego ponovo uspostaviti odavno razorenu hrvatsku slogu i njome obraniti sve ono što smo izborili u Domovinskom ratu kao što su simboli (Za dom spremni), ljudi (Thompson), a onda i ono što čini bit države – šume, vode, more, otoke, planine i rudna bogatstva. Ne učinimo li to, ispasti će da nije ni trebalo ići u rat i ginuti, jer ionako nemamo – ništa.

I: Mario Filipi/dragovoljac.com

Najnovije, Vijesti

Iščekivanje posljednjega hrvatskog generala, haaškog uznika

Denn Haag: Nakon čekanja dugoga 12 godina, konačna presuda generalu Praljku i ostalima najkasnije u studenome ove godine

Beskrajno je sramotno ponašanje svih hrvatskih vlasti u zadnjih deset godina prema tim ljudima. Ispada kao da su oni vodili neki svoj privatni rat. Činjenica što se ne sudi samo njima, nego i vodstvu hrvatske države iz devedesetih godina, kao da nikoga ne zanima.

Prema izjavama novoga predsjednika Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Denn Haagu,Carmela Agiusa, pravomoćna presuda generalu Slobodanu Praljku i nekadašnjim čelnicima Herceg-Bosne bit će izrečena najkasnije u studenome 2017. godine. Agius, Maltežanin koji je tek nedavno imenovan  Šestorkapredsjednikom Suda, u intervjuu za jedne novine u BiH, najavio je kako će se žalbeno ročište u njihovu slučaju održati u ožujku ove godine, nakon čega slijedi vijećanje sudaca i donošenje konačne presude.Uz Slobodana Praljka, dakle, pravomoćnu presudu čekaju i Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Milivoj Petković i Berislav Pušić.

Carmel Agius naslijedio je sudca Theodora Merona, koji je oslobodio generale Gotovinu i Markača. Zanimljivo je kako je uz to Agius imenovan i predsjednikom Žalbenoga vijeća u slučaju Praljak i ostali. To ne bi bio nikakav problem da tada, zbog toga imenovanja, žalbeni postupak nije vraćen na početak. Naime, novi sudac, a sada i predsjedavajući Žalbenoga vijeća morao je ući u predmet, što znači kako je sve krenulo ispočetka i produljilo postupak. I konačno, ovu vijest o promjeni predsjednika Suda sa svim posljedicama po optužene Hrvate nije objavio niti analizirao ni jedan važniji hrvatski medij.

General Slobodan Praljak već se 12 godina nalazi u pritvorskoj ćeliji Suda u Haagu. Prije tri godine sva šestorica uložili su žalbe.

Sramotno ponašanje hrvatskih vlasti

Haaškim se sudcima očito ne žuri jer nikada ni na jednome sudu ne će imati plaće, uvjete rada i ostale beneficije  kakve imaju na Sudu u Haagu. A čemu se Praljak i ostali više mogu nadati? Oslobađajućoj presudi? Ako je i bude, ona će za njih ipak značiti petnaest godina zatvora. Osim toga, beskrajno je sramotno ponašanje svih hrvatskih vlasti u zadnjih deset godina prema tim ljudima. Ispada kao da su oni vodili neki svoj privatni rat. Činjenica što se ne sudi samo njima, nego i vodstvu hrvatske države iz devedesetih godina, kao da nikoga ne zanima.

U slučaju osuđujuće presude moguć je niz teških političkih i materijalnih posljedica za Hrvatsku. Kako razumjeti da to hrvatske vlasti ne brine, nego su umjesto toga još i na razne načine opstruirale obrane optuženih. Od toga da su im skupo naplaćivali fotokopiranje arhivskih dokumenata, knjige Haagkoje je Praljak objavljivao proglašavane su šundom i oporezivane po višoj stopi, čak su krivotvorili i njegov imovinski cenzus kako visoke troškove njegove obrane ne bi platio Sud, nego on sam.

Naša šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata koji su sredinom svibnja 2013. nepravomoćno osuđeni u Haagu na ukupno 111 godina zatvora, kojima je prvostupanjsko vijeće ICTY-ja izreklo zatvorske kazne od deset do 25 godina, prema optužnici terete se za sudjelovanje u udruženome zločinačkom pothvatu koji je imao za cilj političko i vojno podjarmljivanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih nehrvata s područja Hrvatske Zajednice, kasnije Republike Herceg-Bosne, odnosno s prostora Hercegovine i središnje Bosne. U optužnici je dalje navedeno kako je u tome udruženom zločinačkom pothvatu sudjelovalo više osoba, a među njima su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, ali i neki drugi.

Dugoročne posljedice za Hrvatsku

Dojam da je Hrvatska ostavila ove junake Domovinskoga rata na milost i nemilost, pretvorio se do danas u stvarnost. No ako budu i pravomoćno proglašeni krivima, ovaj bi predmet mogao imati dugoročne posljedice na Republiku Hrvatsku, s obzirom na optužbe i izrečenu formulaciju o udruženome zločinačkom pothvatu.

General Praljak objavio je tijekom suđenja, sam i bez pomoći Domovine koju je branio, relativno veliki broj knjiga,  Praljakprikupio na desetke tisuća dokumenata, ali osim nevolja, prije svega za sebe i svoju obitelj, nije ništa drugo postigao. Izostala je potpora Hrvata, hrvatskoga pravosuđa i Ministarstva vanjskih poslova što je sramno da sramnije ne može biti.

Ljudi su to koji su se borili za stvaranje današnje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, koje je ta ista država sramno otjerala u Haag. Već iz presude sudca Merona vidljivo je kako u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bilo nikakva udruženoga zločinačkog pothvata, međutim nova sudačka postava i dalje se time bavi. Da nije bilo naše šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, teško bi Hrvatska završila rat u današnjim granicama. Koja to zemlja, poput Hrvatske, proganja svoje istaknute ratne zapovjednike?

Međutim, potpuno se zaboravlja i činjenica kako je Hrvatska izdvajala znatnu logističku potporu Armiji BiH, ali i da je zbrinula nekoliko stotina tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH te osigurala liječenje ranjenim vojnicima Armije BiH u bolnicama, i to u jeku najžešćih sukoba s HVO-om. Je li to taj „zločinački pothvat”?

Nerazumijevanje ICTY-ja?

Novi predsjednik ICTY-ja Agius odbio je komentirati slučaj rekavši kako to nije prikladno ni za jedan proces u tijeku, uključujući i one protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. No Agius je uvjeren kako je Haaški tribunal, koji bi trebao prestati s radom krajem iduće godine, ispunio svoju temeljnu zadaću jer je osigurao kazneni progon najodgovornijih za ratne zločine u ratovima 90-ih godina prošloga stoljeća na području bivše Jugoslavije.

Razočarenja i kritike na račun ICTY-ja, drži Agius, dolaze uglavnom zbog nerazumijevanja uloge koja mu je bila namijenjena, odnosno zbog nerealnih očekivanja, te da ICTY nikada nije imao mandat pridonijeti pomirenju u regiji (?!).

Ipak, na kraju ostaje neodgovoreno pitanje, dok su general Praljak i ostala petorica nepravomoćno osuđena, što je s onima koji su ubijali i rušili u Vukovaru, Škabrnji, Kninu, Voćinu i u stotinama drugih mjesta i gradova u Bosni i Hercegovini.

I:Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Najnovije

PAVKOVIĆ: Dačiću su još uvijek: dva i dva – tri!

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić (gdje su ga samo pronašli?) jednostavno – ne govori istinu. Laže. Tako je, ako dobro prenose mediji, među ostalim izjavio da je „predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović još jednom grubo napala Srbiju i da je, tvrdeći da u Hrvatskoj nema ustaštva i fašizma, izrekla laž!“

Tu svoju tešku i uvredljivu tezu poput „kokošara“ obrazlaže ovako: „Što je nego ustaštvo i fašizam kada se u najvećem stratištu Srba, Jevreja i Roma – Jasenovcu, podiže tabla sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“? Što je nego ustaštvo i fašizam kada se u mnogim gradovima Hrvatske daju ulice Miletu Budaku, Pavelićevom ministru, poznatom po doktrini da srpsko pitanje treba riješiti tako da trećinu pobiju, trećinu pokatoliče i treću protjeraju?“ – upitao je Dačić u priopćenju medijima.

Evo, tako rade Srbi! Okreću stvari, mažu i ne govore istinu (najblaže rečeno). Kao prvo, u Hrvatskoj nema ustaštva i fašizma. Ima ga u – Srbiji. Kao drugo, razni dačići i pupovci, neprestano se vraćaju na II. svjetski rat, a ni jednom riječju ne spominju srbijanski i ini fašizam tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Ne, Dačiću, nije to bilo prije 80 godina, bilo to „jučer“, kad ste kao Srbi (prije 25 godina) željeli baciti Hrvatsku na koljena, kad ste klali, masakrirali i rušili…Tada ste palili sela i gradove, ubijali nevinu hrvatsku djecu, iza vas nije ostao samo jedan logor („Jasenovac“) već stotine „Jasenovca“, ali i 145 zasad otkrivenih masovnih grobnica. Uz to, rat se nije vodio na teritoriju Srbije i Crne Gore, već – Hrvatske.

O tome „pjevaj“ Dačiću!

Taj i takav (sramni) ministar baca blato na blaženog Alojzija Stepinca, ali i na Junaka Domovinskoga rata Miru Barešića.

Istaknuo je također da se ni u jednoj zemlji Europske unije, a poglavito  ne  u Njemačkoj ili Austriji  ne može dogoditi da se negdje čuje ili vidi nacistički pozdrav, ili da netko u Njemačkoj nazove ulicu po Hermennu Goringu ili Himmleru.

Ne, to se ne može dogoditi, ali se danas (sic!) u Srbiji i Republici Srpskoj može dogoditi i događa da se ulice i trgove nazivaju po ratnih zločincima, i onima iz II. svjetskog rata, kao i ovog gdje su bili agresori.

U kojoj se to državi na svijetu može  slaviti „pobjeda“ umjesto poraza, kao što je to nedavno uz odobravanje Srbije učinila Republika Srpska, koja je nastala na krvi Hrvata, iz koje je tijekom Domovinskoga rata istjerano i poubijano oko 200 tisuća nevinih ljudi, samo za to što su bili to što jesu – Hrvati?

Dačić hrvatsku predsjednicu podsjeća da je NDH, nacistička, ustaška tvorevina, okupirala dio Srbije do Zemuna!

A ništa ne kaže o tome da su Srbija, Crna Gora, zločinačka JNA i domaće izdajice okupirali više od pola Hrvatske, a da za takav fašizam do danas  gotovo nitko nije odgovarao!

Takvim i sličnim srbijanskim ministrima naprosto se gubi pamet, okreću povijest kako im u kojem trenutku odgovara i kontinuirano lažu (pa čak i blagdanima!), sve s ciljem da sto puta izgovorena laž postane – istina.

Dačiću, govori ti nama o zločinima koje ste počinili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, zatim zašto ne vraćate ono što ste ukrali, a da ne govorimo o tome da bi već jednom trebali reći, gdje ste zakopali one koje Hrvati još uvijek traže?

Srbija je sve ratove izgubila, stoga želi „pobijediti“ u miru. Ne istinom, već lažima.

Uostalom, gdje si ti bio i što si radio, Dačiću, u vrijeme najžešće srbijanske agresije na Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu (BiH)? Jesi li nosio šubaru sa četničkim znakom, partizansko-komunističku petokraku ili si pak sve to vrijeme bio negdje u podrumu, u mraku, kao miš?

Dosta je takvih i sličnih blaćenja predsjednice Republike Hrvatske, a samim time i onih koji su vas u vrijeme Domovinskoga rata otjerali „preko Drine“.

Dačiću, platite ratnu odštetu i pomognite Srbima da poprave svoje traktore s kojima su zahvaljujući baš vama, bez razloga, masovno pobjegli u Srbiju, da se vrate u Hrvatsku, gdje imaju deset puta veća prava nego Hrvati od Novog Sada, Beograda, pa do Niša!

Niste nas zaplašili u ratu, pa nećete ni u – miru!

Mi vas se ne bojimo, samo vi „kukuričite“, ali ako nas već napadate, neka to ipak čini netko što nešto zna, a ne nekakav Dačić, kojem su još uvijek dva i dva – tri!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Najnovije

KRVAVI SIJEČANJ U ŠIBENSKOM ZALEĐU: Pobili civile zbog jezive zakletve

Iz dana u dan nižu se tužne obljetnice smrti branitelja, ali i hrvatskih civila pobijenih tijekom Domovinskog rata. S posebnim pijetetom potrebno je sjetiti se onih zločina u kojima su mučki i bespoštedno ubijana i djeca. Prije  25 godina, dogodio se jedan upravo takav…

U siječnju 1992. godine u selu Rupe u šibenskom zaleđu, poginuli su srpski paravojnici Nebojša i Rajko Kovačević, te Rade Vrcalin iz Ervenika. Nakon što je tada 35-godišnji Damir Travica, vlasnik gostionice „Taverna“ u Erveniku saznao za njihovu smrt, odmah je o tome obavijestio svog najboljeg prijatelja Slobodana Kovačevića zvanog Ćipe. Tada mu se obratio ovim riječima:

„Shodno našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom, ako se desi i jednom našem mještaninu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i popaliti sve Hrvate iz našeg sela, pozivam te da to i učinimo.”

Travica i Kovačević su potom od podneva do večeri razrađivali svoj zločinački plan. U međuvremenu, priključio im se i Nebojša Travica, zvani Nebesilo. A onda su zajedno krenuli u krvavi pohod na zaseok Šašiće kraj Ervenika. Damir Travica je i prije terorizirao stanovništvo hrvatske nacionalnosti lišavajući ih slobode i maltretirajući ih u kninskom zatvoru, a te je večeri s još sedmoricom zločinaca, pripadnika srpskih paravojnih snaga zapalio sve preostale hrvatske kuće u selu. Nekim čudom, bijegom su se spasili Pavao Đakulović sa ženom i sinom, te Drago i Mara Čengić, roditelji Drage Čengića. Nakon provedene hladne noći u šumi, baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijeg sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće, donosi dnevno.hr.

„U 19 sati u prizemlje kuće našeg sina Drage Čengića navalili su Srbi iz našega mjesta, a u kući su se nalazili sin Drago (39), supruga Nevenka (32) i njihovi sinovi Slobodan (11) i Goran (4). Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana, koje su polili benzinom i zapalili, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godine. Zaštitila ga je svojim tijelom, no jadnica nije uspjela. Zaklana je ispred svoje kuće dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana. U isto vrijeme, dok je jednagrupa ubijala u kući moga sina Drage, druga je grupa krenula u našu kuću u kojoj smo živjeli ja i moj muž. Igrom slučaja smo uspjeli pobjeći na sporedna vrata, a istog trenutka zapaljena nam je kuća, gospodarske zgrade i uništeno u jednoj večeri sve što smo imali“, kazivala je za medije baka Marija.

Pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon „Oluje”, Travica i Kovačević priznali su i u detalje opisali zločin nad susjedima, četveročlanom obitelji Čengić. Međutim, “krajinski sud” bio je obična farsa… Nakon “Oluje”, ubojice su prebačeni u zatvor u Banju Luku, a onda pušteni na slobodu.

Damir Travica, drugooptuženi u sudskom postupku, pravomoćno je osuđen na 15 godina zatvora: Izručila ga je Velika Britanija 11. studenoga 2008. godine i s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini pravomoćno osuđen koji služi zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić. Osim Damira Travice, odgovorni za ovaj zločin još uvijek nisu privedeni pravdi. Suđenje u odsutnosti optuženih, danas pravomoćno osuđenih, nije rezultiralo odsluženjem zatvorskih kazni, te stoga i ne može biti satisfakcija najbližoj rodbini ubijenih članova obitelji Čengić.

Provjerom podataka u MUP-u, među 60 raspisanih tjeralica nema onih s imenima osuđenih za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Na spomeniku koji su podignuli Gradovi Benkovac i Knin piše:

“Ovdje su dva anđela, otac i mater nevinu krvcu prolili na pragu.

Putniče, pomoli se u tišini jer oni se mole za nas i domovinu dragu.”

 

Najnovije, Vijesti

“Svim raspoloživim sredstvima“ – nedvosmislena ratna poruka

Uopće, bili su pupovečki govori na domjenku školski primjer bizantinske mješavine zapomaganja, praštanja (komu?) i dobrih želja, te skrivenih i otvorenih prijetnja, sažetih krivotvorina novije i starije povijesti, odjava i najava, što su se provlačile i kroz Irinejev intervju, kojemu je hrvatski dnevni list posvetio velik broj stranica.

Minusi su veći nego na tekućim računima Hrvata, snijeg i led u Dalmaciji, u Konavlima viđeni mamuti. Turistička sezona napokon može trajati cijelu godinu – čim završi kupanje, ide se na skijanje, žičara do Srđa radi, za razliku od medvedničke. Zaledilo se more kao nikada u bližoj povijesti, pa nema troška za klizališta, još malo i ne će trebati ni Pelješki most jer će se voziti automobilima preko leda. Na sjeveru Hrvatske malo je ili nimalo snijega, pa se u strmu zagrebačku Bakačevu moralo uvoziti – naizgled suluda ideja da se napravi staza usred Zagreba, pokazala se kao briljantna svjetska senzacija uz sudjelovanje skijaških legenda. Tako je Zagreb, uz brojne legende od najstarijega doba do danas, dobio novu, a u legendu je otišao i Ivica Kostelić koji razborito odbija da mu i dalje sjeckaju koljeno.

Sveta tri kralja su dojahala i odjahala, Hrvati raskitili borove, a viša srednja klasa otišla na skijanje u tuđinu,  zavarana izjavama da je Hrvatska zemlja bez snijega. Prisjetih se pjesme „Tri kralja“ dominikanca, emigranta i antologijskog pjesnika Rajumunda Kuparea koji na žalost ne živi u zajedničkom sjećanju nacije. Pjesma je na višeznačan način aktualna, a glasi: Do nas nisu stigli…/ Carinici su im zaplijenili/ smirnu i zlato. Tamjan im nisu digli/ jer su ga za smolu zamijenili./ Izvjestitelji su njihovu pratnju dugo snimali/ na pograničnoj postaji. / Kraljevi su zato ostali na granici,/ a ni propusnice nisu imali/da bi do nas stigli.

Pjesma je iz nekih drugih vremena, kao i Kupareova Molitva za povratak riječi, koja me uvijek impresionira, a odnekud sam ju znao i prije nego sam za nju saznao, pa sam u publicističkoj prozi bio i sam na tragu – nesposoban, ja nepjesnik, da tako kristalno jasno kažem što je Kupareu uspjelo u nekoliko stihova. Zazivao sam u mnogim tekstovima povratak starih, dobrih, točnih riječi za pojave, za značajke, za ljudske značajeve, riječi nezamuljane licemjerjem i podilaženjem, nekontaminirane idiotskom političkom korektnošću koja nas je učinila (ili pokušala učiniti) sluzavim kunktatorima i smišljateljima umjetnih riječi, pa ni izdaju više ne znamo imenovati tom iskonskom imenicom, ni prijatelja ni neprijatelja, pa nam je čak neugodno nekomu reći da je glup (tek da nije pametan, no i to je uvrjedljivo), pa ženi više ne možeš reći da je lijepa ili joj ne daj Bože pridržati vrata, odmah se na tebe baci paraprotuseksistička klatež, razne babe i feministice, ne možeš reći za koga da je crn ili bijel, je li žena ili muškarac. No da ne duljim, vjerojatno čekate vidjeti kako glasi ta Kupareova Molitva: Tko će nam povratiti/ u iskonskom ruhu /riječi ove svagdašnje naše / koje mnogima ništa ne znače/ kao ni sve rođeno u duhu?/ Stvori, o Bože, ponovno čovjeka / da stvarima nadjene ime /koje će trajati dovijeka/ i da u izrazima riječi budu prozirne kao voda/ i ožive s njima/ mir, ljubav i sloboda.

Prozirne kao voda, da. I teške kao malj, kad treba.

Vraćam se u prozu i u prošli tjedan koji bi prirodom stvari trebao biti ne samo hladan (ne baš toliko) nego i  dosadan, ali se svašta podogađalo i red je zabilježiti. Čini mi se da je bila srijeda, ma siguran sam jer u srijedu odvoze smeće iz moje ulice, a ja sam se slično osjećao jer metereopatski odvratno ćutim (i prerano) da dolazi nepogoda. Zato sjedim kao zombi i gledam Hrvatsku uživo na HTV-u, Maju Severovu i njezine goste, gledam iz svoga sela Pilsela i nekog salonskog komunista, valjda, s crvenkastom košuljom i crvenom leptirmašnom – udaraju po predsjednici države, a Maja se pravi da joj baš nije drago, sva se uvija od neugodnosti kao snaša sa salaša. Loša gluma, ali dobra privatizacija Hrvatske televizije, koja je prošla nezapaženo.

No, ja u opisanom stanju nikako da shvatim što se događa, je li Kolinda otišla u Sjevernu Koreju ili možda samo u Moskvu. Kadli, otputovala predsjednica u SAD, a viđeni na ekranu i tko zna tko još odmah podnijeli prijavu Povjerenstvu za sukob interesa. Pa jel privatno, jel službeno, jel zrakoplovom ili brodom, nije važno, udri po Kolindi koja je postala metom na streljani stoke sitnoga zuba, osoba nevažnih u javnom životu, koje grickaju kao miševi, a u politiku se ne razumiju. Ne vodi se politika na velikim, barnumski najavljenim skupovima i susretima, na njiima se odvijaju samo završne predstave za svjetsku javnost, a ona prava vodi se, naravno, na skrovitim kavama i u manjim salonima. I Bogu budi hvala da Kolinda ima tolika poznanstva iz UN i NATO karijere, pa nije otišla na skijanje nego u ovom globalno doista zagonetnom trenutku pošla u Washington i New York da iz prve ruke čuje ne samo što snuje Trump i koliko će njegove izborne eskapade izdržati u srazu s realnošću, nego prvenstveno kako će se i kako bi se mogle odraziti na neveliku zemlju Hrvatsku, te još više na nestabilno jugoistočno okružje koje se sve više i opet nepovijesno naziva Balkanom koji doista jest, za razliku od Kolinde, u sukobu interesa, a vrlo je moguće da uskoro bude u sukobu, i to ratnom.

Pa što je onda zadaća predsjednice koja ima (ipak) velike ovlasti u vanjskoj politici, nego da umjesto u Garmischu bude u New Yorku i Washingtonu, na licu mjesta, štono bi se reklo, usred kuhinje gdje se na ne baš tihoj vatri kuha nova ili stara podjela utjecaja, a Alfi Kabiljo sklada novu Jaltu. (Usput, rečene srijede iste se večeri pojavljuje na prvom programu HTV-a Žarko Puhovski, što govori o kolosalnoj ambivalentnosti HRT-a.)

Napadan iznutra kao još ni jedan američki predsjednik, koji nije ni zasjeo, Trump je već uspio primiriti Japan, a s Rusima je i prije bio u dobrim odnosima, što mu je sada prednost a ne nedostatak. I što ne znači da će im popuštati, ali znači da mu je poznato kako su se stvari promijenile u desetak godina i da Rusima treba priznati: jest, postali ste opet velika sila, pred tim ne treba zatvarati oči. I to nasilna velika sila (Ukrajina) koja se ne osvrće na međunarodne konvencije i s njom treba  postupati delikatno da bi ju se (možda) izvelo na pravi put, pa mirno reintegriralo u najnoviji svjetski poredak.

Europska unija ne može ni nikada ne će biti treća velika sila, premda ima stanovnika koliko i SAD i Rusija zajedno, te se Hrvatska u njezinu krilu ne osjeća zaštićenom i zato se treba (osim u sebe prvenstveno) uzdati u vojni savez kojemu pripada i jasno dati do znanja na kojoj je strani, s nadom da ne će biti uvučena u opći sukob. A budući da je u ovom trenutku nejasno kamo Trump smjera i što će ostati od njegova izbornog izolacionizma i navodnog odmaka od NATO-a – dobro je imati dobre informacije s bilo koje razine američke političke scene, što pakosni patuljci ne razumiju, a Povjerenstvo za sukob interesa ostat će kratkih rukava. Uopće, to povjerenstvo je sve više i samo u sukobu interesa, već dugo je postalo adresom za cinkaroše i sitne smutljivce.

Zlosutni domjenak

Idemo na nutarnje stvari. Kao i početkom svake godine, pupovečki Srbi (u daljnjem tekstu pupovčani)  priređuju politički vrašku opakost u obliku domjenka u Novinarskom domu (a gdje će drugo?). Politiziraju istočnogrčki Božić kojemu nadijevaju srpsko ime i beogradsko prezime, a kako bi ovo zadnje naglasili, pozivaju u Zagreb prononsirane četnike koji usred samostalne Hrvatske tvrde u stvari jedno: da su oni i dalje gazde svih prostora bivše naddržave, da ih ne zadovoljava regionalna jurisdikcija već samo fikcija (fiksacija) novih (starih) teritorijalnih aspiracija, a da bi ih ostvarili pozivat će se i pozivaju opet na ugroženost Srba koji žive u Hrvatskoj, te će ugrožene „braniti svim raspoloživim sredstvima“ – kao što reče izaslanik četnika Vučića, stanoviti četnik Vladimir Božović. Kada se izgovori sklop riječi „svim raspoloživim sredstvima“, onda je to nedvosmislena ratna poruka i nikakvo drugo značenje joj se ne može pridati, niti se može prešutjeti, niti se hrvatski političari mogu praviti blesavim. A razlog za tvrdnju o ugroženosti jest izmišljotina o fašizaciji Hrvatske, kao što je bio i u trenutku stvaranja moderne hrvatske države, i kao što bi bio u trenutku stvaranja bilo kakve hrvatske države.

Hrvatski političari, a bilo ih je na domjenku – premda nisu ondje trebali biti – mirno su, stoički i stojećki  odšutjeli, umjesto da su nakon tih ratnih najava izišli iz Lekovićeva doma, pozvali policiju da uhiti toga Božovića i šutne ga preko granice, te mu zauvijek zabrani ulazak u Hrvatsku, ne samo njemu nego i cijeloj četničkoj eliti koja na isti način prijeti hrvatskoj državi i narodu. Plenković je, doduše, podsjetio da je Hrvatska vodila obrambeni rat i bila žrtva velikosprske politike, ali agresiju valjda iz pristojnosti nije spomenuo, da se pupovčani ne bi uvrijedili jer agresije za njih nije bilo, kao ni za Srbiju, jer su pupovčani i Beograd u svemu potpuno sinkronizirani, to jest Pupovac i kompanija su podružnica četničke Srbije i to ni na koji način ne skrivaju, pa i u svojim Novostima često idu i dalje, zaplotnjački, nego nikolići, vučići, dačići i slični bivši (a očito i budući) psići rata.

Uopće, bili su pupovečki govori na domjenku školski primjer bizantinske mješavine zapomaganja, praštanja (komu?) i dobrih želja, te skrivenih i otvorenih prijetnja, sažetih krivotvorina novije i starije povijesti, odjava i najava, što su se provlačile i kroz Irinejev intervju, kojemu je hrvatski dnevni list posvetio velik broj stranica. U svemu je providno i razvidno, glede starije povijesti, sljedeće: Hrvati i Srbi stigli su na ove prostore zajedno, što je prijesna laž i ni jedan ozbiljni povjesnik nikada to nije potvrdio. Iza toga se krije stara teza o jednom narodu koji se nekako žalibože raskolio.

Glede novije povijesti, Pupovac je iznenada ustvrdio da je Jasenovac mjesto u kojemu je u 20. stoljeću stradalo najviše Hrvata, on čak znade i koliko – osam tisuća. Nova laž, budući da je u 20. stoljeću najviše Hrvata stradalo u Bleiburgu i na Križenim putevima, nekoliko stotina tisuća njih, a mnogo više nego u Jasenovcu u prvom i drugom svjetskom klanju. No ako je jedna od postaja Križnoga puta bio i trostruki logor Jasenovac, pupovečka tvrdnja bi mogla biti bliže istini, premda ne i brojci. Tako se „božićni domjenak“ pretvorio u historiografsku pronevjeriteljsku seansu i dogodine se ni jedan hrvatski političar ondje ne smije pojaviti, kao što se – uzgred rečeno – lani nisu ni pojavili, makar ne najvišega ranga. Usput: četnik Božović je najavio landranje četnika po srpskim manastirima u Hrvatskoj tijekom 2017., što treba biti predmetom procjena tijela Domovinske sigurnosti, s odlukom da se provokatori zaustave na granici.

Istodobno je u Kutini (je li ) podignuta ploča jednom od petnaest tisuća ubijenih Hrvata (i tri puta više ranjenih) u srpskoj agresiji, pripadniku HOS-a koje peta kolona u Hrvatskoj sa zadovoljstvom naziva ustašama, kao i sve Hrvate (osim sebe) u Hrvatskoj i posebno u BiH. Kao i u jasenovačkom slučaju, zakon je jasan, a isto je tako točno da stvari treba institucionalno riješiti ne samo glede pozdrava i natpisa ZDS nego i, doista, cjelovito. Oni čitatelji koji su pratili moju rubriku, znaju da sam već prije jednoga desetljeća zahtijevao donošenje Deklaracije o Hrvatskoj u 20. stoljeću, po uzoru na Deklaraciju o Domovinskom ratu. Nisu me poslušali (a i tko bi?) – no sada je, ako nikada, prilika da se takva deklaracija napiše i prihvati u Hrvatskom saboru, te postane obvezujućom, u statusu zakonskog akta. Nemam iluzija da bi ju svi prihvatili u praksi (nisu ni onu o Domovinskom ratu), ali bi se stanje donekle normaliziralo, pa ne bi bilo ni kumrovečkih derneka.

BIH ili ne BIH

Oko BiH se i dalje vrte političari i analitičari, jedni ju nazivaju krepanom tvorevinom, drugi misle da ima šanse  kao dio Europske unije, javljaju se ne tako neozbiljni glasovi o pripajanju dijelova Bosne i Hercegovine što Srbiji, što Hrvatskoj, što Albaniji, s ozbiljnom tvrdnjom da su u Europi moguće samo stabilne nacionalne države, i to je točno. Mnogi bi bili zadovoljni, posebno Dodik koji ionako velikim koracima ide prema referendumu za otcjepljenje od BiH i sjedinjenje sa Srbijom. I Hrvati bi mogli biti zadovoljni ako teritorij koji bude prisajedinjen Hrvatskoj ne zahvaća samo južne dijelove zapadno od Neretve, nego i Posavinu, ali i koridore u srednjoj Bosni. Vrlo nezadovoljni bili bi muslimani, ali, globalno, i svi oni koji ne žele muslimansku državu u Europi. Tako su sve projekcije za sada na staklenim nogama, a vrag je u detalju i to krupnom – riječ je o iscrtavanju granica, a one se na ovim prostorima ne crtaju olovkom nego puškom. Crtanje olovkom moguće je samo za stolom pod nadzorom i jamstvima velikih sila, što može dovesti i do velikih nevolja među velikima. No, stvari se kreću, ovako ili onako, barem je zanimljivo.

Što to sve znači za uznike, za vojno i političko vodstvo Herceg-Bosne koje je spasilo hrvatski narod ne samo u BiH nego i zaustavilo srpski a onda i muslimanski pohod prema Hrvatskom moru, a odigralo veliku ulogu i u Oluji? Ove, 2017. godine, Žalbeno vijeće Haaškoga suda treba potvrditi ili odbaciti presude Hrvatima, u prvom slučaju mogli bi biti kobno, u drugom dati vjetar u leđa hrvatskoj samosvojnosti i teritorijalnom (i institucionalnom) pravičnom rješenju, te biti podlogom mogućeg budućeg pripojenja hrvatskih krajeva u BiH matičnoj domovini Hrvatskoj, čija je povijesna baština cijela Bosna i Hercegovina. Koliko hrvatska diplomacija radi na sretnom ishodu, nije mi poznato, ne znam zašto mene nitko ne obavještava a Hrvatsko kulturno vijeće je vodilo – usporedo s odvjetničkim timom – tešku bitku za oslobađanje hrvatskih generala, u gotovo ilegalnim uvjetima, što je hrvatskoj javnosti ostalo uglavnom nepoznato. I tada je u Hrvatskoj postojala opstrukcija s vrha i sa samoga dna – na dnu je rovarila peta kolona koja je još i sada (kao i Srbija) zgranuta što su Gotovina i Markač oslobođeni, a rovari i sada u krilu orjunaša koji dobivaju medijski prostor, pa – kao Markovina posebno – teško vrijeđaju Hercegovce, a usput i Dalmatince, raspirujući opasni unutarhrvatski šovinizam. U normalnoj državi takvi se nalaze u tamnicama, a ne na ekranima.

Ivo Brešan i Darko Gašparović

Tko zna zašto, hrvatski zaslužnici u umjetnosti umiru obično oko Nove godine. Ivo Brešan bio je čovjek srdačan i zanimljiv, dramski disident u olovnim vremenima. Jedan njegov tekst, javnosti manje poznat, producirao sam devedesetih u kazalištu „Trešnja“, naslov mu je „Stani malo, Zvonimire“, a redatelj bijaše Vinko Brešan, kojemu je to bila (čini mi se) prva kazališna režija. Vrlo dobra drama za mladež, poveznica srednjovjekovne i moderne Hrvatske u ratno doba. Inače, Ivu Brešana u odori Hrvatske vojske možete vidjeti na fotografiji u monografiji Satnije hrvatskih umjetnika – plovi na motornom čamcu iz Šibenika u nepoznatom pravcu. Nego, Pero Mioč je nakon Brešanove smrti otvorio pitanje vrlo zanimljivo – kako to da Ivo Brešan nije postao akademikom. Odnosno šire pitanje kako se u nas postaje akademikom, mora li se pripadati nekom krugu ili kružoku? Ako se dobro sjećam, govorilo se nedavno o tome i u Akademiji, to jest da bi se krug trebao proširiti, jer ovako dalje ne može.

Dramska umjetnost izgubila je još jednog velikog kazališnog čovjeka. Darko Gašparović, teatarski znalac, teoretik, povjesničar teatra i pouzdani dramaturg (posebno Fabrijevih djela), doživljavao je teške udarce u riječkoj crvenoj utvrdi, a dočekao je bio i skandaloznu propast riječkoga dramskog teatra u frljićevskoj jugoslavenskoj privatizaciji, koja se nastavlja. Ne znam što je bio uzrok smrti Darka Gašparovića, ali da ju je riječka (ne samo kazališna) situacija pospješila, nema nikakve sumnje.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Najnovije

Čimbenici sigurnosnog rizika – Orepićev Most zatvoren za promet?

Međutim, ministar Orepić je cijele godine bio aktivan na drugim poslovima izvan nadležnosti njegovog ministarstva. Prioritet mu je bilo tražiti ostavke ustavnih sudaca, iz čega se nameće zaključak da je umislio kako je Hrvatska policijska država u kojoj upravo on selekcionira kadrove u svim državnim institucijama. Po svemu sudeći, razlog ipak treba tražiti u tome što jedan sudac porijeklom iz Metkovića nije dobio priželjkivanu funkciju.

Iz MUP-ove proračunske stavke za Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa u 2016. ostao je neutrošen milijunski iznos za preventivne programe i opremu prometne policije. Medijima, međutim, nije elaborirano zašto aktivnosti u Orepićevom ministarstvu nisu provedene iako je početkom 2016. bilo poznato da je Hrvatska među najnesigurnijim članicama EU.

Prema policijskim ekspertima, podaci su porazni jer stopa smrtnih posljedica od prometnih nesreća u Hrvatskoj iznosi oko 9,2 poginulih na 100.000 stanovnika. Koliko je ta brojka previsoka možemo vidjeti kada ju usporedimo sa Švicarskom, Nizozemskom ili Španjolskom gdje u prometu nastrada oko 3 osobe na isti broj stanovnika, a u Finskoj, Danskoj ili Francuskoj oko 4 osobe.

Susjedna Slovenija je u velikoj prednosti jer ima čak trećinu manje poginulih od Hrvatske (oko 6 na isti broj stanovnika). Analitičarima je čudno zvučalo, ali Bugarska i Rumunjska su također sigurnije (ispod 9 poginulih).

Prema ovoj statistici iz 2015. po kojoj su rezervirana sredstva za 2016., stanje u Hrvatskoj je teže od prosjeka EU, a eventualno poboljšanje od par postotaka na kraju godine je posljedica velikog odljeva mlađih stanovnika. Od nadležnog ministra nitko ne bi očekivao ambiciozne ciljeve poput švedske prometne sigurnosti sa 2,8 poginulih, ali je mogao barem pristojno poslušati stručne sugestije jer je jako neugodno biti na ljestvici u društvu država izvan EU kakve su Srbija (10) ili Uzbekistan (11 poginulih).

Međutim, ministar Orepić je cijele godine bio aktivan na drugim poslovima izvan nadležnosti njegovog ministarstva. Prioritet mu je bilo tražiti ostavke ustavnih sudaca, iz čega se nameće zaključak da je umislio kako je Hrvatska policijska država u kojoj upravo on selekcionira kadrove u svim državnim institucijama. Po svemu sudeći, razlog ipak treba tražiti u tome što jedan sudac porijeklom iz Metkovića nije dobio priželjkivanu funkciju. Da osoba na čelu represivnog aparata smjenjuje i kadrovira je možda bilo pitanje časti za podoficirsku uniformu kakvu je nosio u nekadašnjem jednopartijskom i totalitarnom sustavu, ali je takvu doktrinu i takvu državu hrvatski narod zauvijek napustio.

Ako je sucima najavljivao da će ih osobno uhititi, a kao ministar uopće nema takvu ovlast, što li se tek očekivalo od sankcija za krivce mnogih afera u njegovom vlastitom ministarstvu. Za SDP-ove policijske šefove koji su imali relaksirani način arhiviranja zlata i novca, pa su im veliki iznosi već nekoliko puta “nestajali” bez medijske pažnje, za crtače svastike, ili za SDP-ove šefove uhvaćene u izvlačenju novca preko policijskih nadzornih odbora, začudo se nije iskazao rigoroznim kaznama. Nekima od njih je, sudeći prema tvrdnjama dobro upućenih, dao terence, a nekima je disciplinski postupak obustavljen.

 

Jako je čudno, i vrlo znakovito, zašto prema takvima pokazuje nježnost i suosjećanje?

Nakon upozorenja da bi se trebao baviti svojim poslom a ne Ustavnim sudom ili preustrojem jedinica lokalnie samouprave, izvukao je nacrt zakona o sigurnosti prometa i tu se vraćamo na početak priče. Ovime potezim nikako ne može ispraviti činjenicu da u proteklih godinu dana po prometnoj problematici nije odrađen zacrtani plan. Možda je tome tako jer u području sigurnosti najradije razmišlja o sigurnosti utega u fitnes-dvorani u kojoj je nekad radio.

Kada je prije tjedan dana na Poštanskoj i telekomunikacijskoj školi u Zagrebu zaposlen fitnes-trener bez iskustva, izbila je prava pobuna. Ako diploma fitnes-trenera nije bila dovoljno stručna za nastavu iz tjelesnog na srednjoj poštanskoj, onda možemo legitimno postaviti pitanje može li ista takva Orepićeva diploma biti dovoljna za čelno mjesto u ministarstvu?

Bivši poslodavac je smatrao da je Vlahi Orepiću dovoljna plaća oko 4.000 kuna, pa ako MUP nastoji negdje uštedjeti, možda bi dobra ušteda bila prebaciti ga nazad u teretanu – tamo se često nađu slične osobe ali njihovo hvalisanje, preuveličavanje i zadiranje u tuđe ovlasti nitko ne mora doživljavati ozbiljno. Niti će od toga netko imati ozbiljnije štete!

I:H. Krmpotić/HRsvijet

© 2020 by Sinovi Oluje