Sinovi Oluje

Potpredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Igor Peternel gostovao je u Bujici na temu INA-e i Tomislava Karamarka.

Peternel smatra kako je pitanje Tomislava Karamarka puno opširniji slučaj.

“Progon je počeo kada se na Vladi javno zapitao zašto se milijuni daju američkom odvjetničkom uredu Squire Patton Boggs. No, krenulo je još i prije kada je stavio lisice na ruke Josipa Boljkovca. Moram vas podsjetiti, Karamarko je do tog trenutka bio najpopularniji ministar u Vladi Jadranke Kosor, a kada je uhitio Boljkovca, mediji kojima vladaju simpatizeri bivšeg režima odmah su počeli sotonizirati Karamarka. Priča s odvjetničkim uredom koji zastupa Hrvatsku pri arbitraži u Americi a u kojem radi Luka Mišetić, bila je kulminacija napada na Karamarka koji je samo htio znati zašto milijunima plaćamo arbitražu”, rekao je Peternel.

“Potreban je oglas isprike u Nacionalu”, rekao je Peternel, s obzirom da su oni, kako je rekao, bili najveći voditelji napada na njega.

Rekao je da ne zna tko je brifirao Karamarka, ali da je očito riječ o istoj osobi koja je brifirala i Andreja Plenkovića.

Komentirao je i potpredsjednicu Vlade i ministricu gospodarstva Martinu Dalić te njenog supruga Niku Dalića, člana Uprave INA-e.

“Imali ste sastanak u Vladi, gdje na jednoj strani sjedi gospođa Dalić, s druge njen suprug i tu se nikakav problem ne stvara. Ne kažem da je to problem, ali ni ono nije problem”, rekao je Peternel.

O Povjerenstvu, Petrovu, Kosor

Komentirao je i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje je ‘presudilo’ Karamarku.

“Povjerenstvo je trebalo biti smijenjeno na prvoj sjednici parlamenta. Njegova uloga je da bude meritorno povjerenstvo koje će ocjenjivati moral u politici, odnosno sukob interesa. Ono mora biti sastavljeno od ljudi koji su poznati ljudi i oko kojih postoji konsenzus u parlamentu”, kazao je potpredsjednik HHO-a i rekao da su na čelo Povjerenstva mogli staviti i Nenada Stazića.

Dodao je da bi Božo Petrov trebao dati ostavku.

Ne razumije popularna masovna vraćanja u stranku. Kaže da je to svojevrsno posipanje pepelom.

“Kao i u braku kad se jednom rastaneš onda si se rastao. Što HDZ ima od tih ljudi koji se vraćaju? Kao uvrijeđena rastavljena osoba koja se rastavila od HDZ-a nema mjesta u HDZ-u”.

Na trenutnu aktualnu moguću povratnicu Jadranku Kosor kaže kako je nemoguće da konkurira čak i da se vrati.

Peternel smatra kako je neshvatljivo koketiranje s drugim strankama. Kako kaže to rade ljudi koji se nisu pronašli poput ministrice Dalić koja je donirala novce stranci Pametno te podržala Josipovića u predsjedničkoj utrci, piše direktno.hr.

Milinović: Radila je na tome da bude izbačena

U duhu rasprave telefonski se uključio i član predsjedništva HDZ-a Darko Milinović.

“Ona je radila na tome da bude izbačena. Nepojmljivo je da bivša predsjednica stranke ode na Josipovićevu listu i otvoreno koketira s ljevicom”, kazao je Milinović.

Sporno mu je i što je, kako je rekao, podržala referendum o braku, deložaciju Mesića, govorila protiv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i surađivala s Ivom Josipovićem, a sada bi se vratila u stranku. Isto tako, dodao je, nije čestitala niti predsjednici niti nasljednicima na čelu HDZ-a.

“Ako želi u HDZ neka podnese zahtjev, a ne da je netko mora moliti”, kazao je Milinović.

Peternel se kratko osvrnuo i na izbore za gradonačelnika Zagreba. Čudno mu je da se nitko nije zapravo nametnuo kao realna prijetnja Bandiću.

Za Brunu Esih smatra da je mlada i da donosi neko osvježenje koje bi moglo “upaliti”.

O Novoj ljevici

Kaže kako bi volio da u Hrvatskoj postoji prava ljevica, ali, kako tvrdi, nje nema.

“Ovo što se pojavljuje je perverzarija. Njih ne zanima ono što bi trebalo zanimati ljevičare”, kaže Peternel.

Smatra kako zanemaruju ono što im treba biti na prvom mjestu – a to su radnička i ljudska prava.

“Markovina je izjavio kako je ponosni Jugoslaven i kako mu ova država ne znači ništa, a njihov program je omalovažavanje vjernika”, oštro komentira Peternel.

Ipak smatra da bi trebala postojati zdrava ljevica, ali da se moramo maknuti od stereotipa da ljevica ima ultimativno pravo na antifašizam.

Komunistička obilježja ne mogu biti antifašistička, odnosno antikomunistička, to je kontradiktorno. Kada Arsen Bauk kaže kako je petokraka nužna na antifašističkim obljetnicama, netko mu treba napomenuti da su antifašisti u Vukovaru pod „antifašističkom petokrakom“ pjevali „Mila majko, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“.

Oni lukavo grade svoju nedodirljivost. Među njima napose divljaju antikršćani, prvenstvno antikatolici, a među takvima su smrtonosni antikroati.

Lingvističke pogreške znaju biti smrtonosne. Kod nas su jezikoslovci prilično opasni ljudi. Zahvaljujući jezičnim vratolomijama počinjeni su masovni zločini, a tome dugujemo i nevjerojatnu pojavu da komunisti još uvijek nastupaju kao bijesni psi. Beskrajno su bahati, drski, bezobrazni, i pokušavaju diktirati tko će vladati, tko će imati zaposlenje, koje su knjige dopuštene, i tko će koji pozdrav koristiti. Zahvaljujući postavkama demokracije, i sramotnoj činjenici da zakonski u tome nisu onemogućeni, oni su u svim saborskim odborima i različitim nadzornim sustavima i kada nisu na vlasti, a ime najvećeg zločinca Josipa Broza Tita i dalje ostaje na trgovima Lijepe naše. Na zlo vuku i mlade komunjare poput Mate Kapovića i Dragana Markovine. Da vas podsjetim, kada je Kapović u polemici ostao bez argumenata, jednostavno se balkanski istovario ispred Filozofskog fakulteta u Zagrebu. „Serem vam se na Bleiburg!“ – izjavio je Kapović. Konsternirani prolaznici dodali su mu vrećicu, da antifašistička psina sam pokupi svoj drek, ali je Kapović nastavio zapišavati svu Lijepu našu. U Jasenovcu, pored spomen ploče HOS-ovcima poginulim u obrani Spomen područja od antifašističke agresije, Kapovićeva „Radnička fronta“ postavila je plakat „Kada trune kapitalizam, smrdi na fašizam“. Zar truli kapitalizam nije izrodio komunizam? Pa se nacizam pojavio kao varijanta komunizma, kao nacionalni socijalizam. Kada takvi kao Kapović i Markovina mogu predavati na nekom fakultetu, to smrdi na komunizam. Kapović i ekipa dodali su još jednu krilaticu:  „Fašisti – branitelji tajkuna“. Možemo to u određenom smislu prihvatiti, jer su fašisti zapravo komunisti, a oni su proveli privatizacijsku pljačku. Najprije su proveli nacionalizaciju, a onda su naše i nacionalno pospremili u svoje džepove. Padaju prijedlozi da se natpis „Ruka na srcu, govno u glavi“ nekakve „Građanske akcije“ doda uz spomenik HOS-ovcima. I još je Vesna Pusić, profesorica na istom fakultetu, potegla šarafciger, što je neukus svoje vrste, jer su antifašisti jednom HOS-ovcu šarafcigerom iskopali oči. Njegovo je ime na „spornoj“ ploči.

Smrtonosne lingvističke pogreške

Komunističko oslobađanje radnog čovjeka završilo je komunističkim porobljavanjem. Prava slika komunizma morali su ostati njegovi sabirni logori, pa bi se teže pojavili oni nacistički. Najveće civilizacijsko zlo koncentracijskih kampova nije stiglo kao izum talijanskog fašizma, niti njemačkog nacizma, nego sovjetskog komunizma. Nije kreacija onog zastrašujućeg nacionalnog socijalizma (nacizma) nego je prava suština onog opakijeg internacionalnog, koji je izvozio oružanu revoluciju, oružje i novo porobljavanje. Hitler je svoje sabirne logore izgradio na temelju sovjetskih nacrta. Britanci su nastojali da se njemački komunizam zasebno specificira, novi svjetski rat donio je svoje saveze s vragom, pa su zapadne sile sebično dopustile da se pojam antikomunizma potisne i da se u tom smislu koristi antifašizam, i to je donijelo smrt i nesreću nacijama iza komunističke Željezne zavjese. Tako se komunizam presvukao u najgorem trenutku za nas, kao da je uzgajan samo zato da počini genocid nad Hrvatima, Židovima i Ukrajincima.

Da bi civilizacija krenula naprijed, da bi se čovjek izvukao iz ove depresije, potrebito je ispraviti terminološka zastranjivanja. Fašisti i nacisti zapravo su određena vrsta komunista, pa nema potrebe da se uže specificiraju kada je zastranjivanje šire, komunističko. Bilo bi dobro svesti kemijske otrove na sarin, ali je to ipak kemijski otrov. Nakon što se komunizam pojavio kao fašizam i nacizam, nije se smanjio, nego je narastao. Famozna nacistička svastika zapravo je njemačka verzija petokrake. Kada govorimo u smislu antifašizma, onako kako je to danas uobičajeno u kulturnim zemljama, trebamo koristiti raniji pojam antikomunizma, koji ukazuje na cjelinu problema: lažno oslobađanje, potpuno porobljavanje, masovni zločini i logori. Zapad je u jednom trenutku povijesti ušao u pakt sa Staljinom protiv Hitlera, ali se nije smjelo dogoditi da se komunisti presvuku u antifašiste, zapravo u antikomuniste, i da cijelu tu inverziju komunizam iskoristi za nove masovne zločine. Tako imamo nesreću da je nacizam u svojih desetak godina poubijao milijune ljudi, a komunizam je unesrećio i smaknuo milijarde ljudi, i održao se deseterostruko dulje. Nedopustivo je da se komunisti predstavljaju kao antifašisti na temelju razilaženja Hitlera i Staljina, da bi se dodatno ukrašavao jugoslavenski komunizam na temelju razilaženja Staljina i Tita.

Holokaust su započeli sovjeti. Židove su pospremili kao klasne neprijatelje, koji su uglavnom bili dobrostojeći ljudi, pa im komunistička nacionalizacija nije pasala. Znate, fućkalo se Nijemcima za čistoću rase – oni su zapravo bogate Židove opljačkali. Fašizam je komunizam, a komunizam je lopovluk. Komunisti su prvi postali sakupljači rabljenog zubnog zlata. Njemački nacionalni socijalizam iliti nacizam proizveden je u okvirima njemačkog prekarijata, onoga koji se pojavio u ekonomskoj krizi i društvenoj depresiji nakon Velikog rata, iz kojega su Nijemci izašli poraženi i poniženi. Nacizam je bio njemački nacionalni komunizam. Hitler i Staljin blisko su surađivali, a onda je Hitler napravio novu glupost i napao Staljina, pa je pojam antifašizma potisnuo antikomunizam, otvarajući vrata Staljinu da se prikloni Saveznicima. Ovako izvitoperen pojam antifašizma koji obuhvaća i komuniste zapravo je drveno željezo. Time je slobodi nabačena luđačka košulja.

Komunistička obilježja ne mogu biti antifašistička, odnosno antikomunistička, to je kontradiktorno. Kada Arsen Bauk kaže kako je petokraka nužna na antifašističkim obljetnicama, netko mu treba napomenuti da su antifašisti u Vukovaru pod „antifašističkom petokrakom“ pjevali „Mila majko, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. Svi smo to vidjeli, u izravnom prijenosu, kako se pratilo i samo antifašističko razaranje Vukovara i Sarajeva. Lako za antifašističke šarafcigere i klasično antifašističko kopanje očiju, neke su Hrvate u srbijanskim logorima antifašisti s petokrakom žive bušili s električnom bušilicom. Markuševljani su u proljeće 1945. zaobilazili zagrebačku Dotršćinu jer su takozvani partizani hrvatske mladiće žive okretali na ražnju. Fašizam je zapravo blaži oblik komunizma. U usporedbi sa sovjetskim i jugoslavenskim komunizmom, njemački fašizam bio je dječji vrtić.

Markovina ilegalca Marka

Izvjesni Dragan Markovina osnovao je novu srpsko-jugoslavensku stranku, koja nije specificirana kao komunistička, nego se u tome smislu šlepa kao deklarirana ljevica. Markovina se doima kao Mate Kapović. Elementarna nepogoda! Sirovo do bola. Pa onda povremeno nabaci i psovku. Koliko čujem, Markovina je „znanstvenik“ koji ne može trefiti istinu niti slučajno. Osobno novog Marka gledam kao ustaškog ilegalca među četnicima i orjunašima, jer prividno napada Hrvate a zapravo ugodno živi od toga da „komunjare i antifašiste“ sramoti. Nekakva srpska udruga pozove hrvatskog povjesničara Igora Vukića na tribinu, a onda mu ne dopuste govoriti, a Dragan i Drago to šutke odobravaju. Onaj drugi Drago poznat je po više imena i više putovnica, kao da pripada Udbi i/ili nekoj stranoj agenturi. Kada napada Crkvu u Hrvata kaže da je odrastao s hrvatskim svećenicima i da je papa Franjo njegov osobni prijatelj. Kada napada Ustaški pokret, veli da je odrastao među ustašama i da je iznad glave imao Pavelićevu sliku. Kada napada hrvatske branitelje naglasi da je bio branitelj i Tuđmanov obožavatelj. Kada je solidaran s antifašistima, okači petokraku i „slučajno“ se nacrta ispod Titove slike. Kada će konačno progovoriti o četnicima, vjerojatno će reći da je odrastao među njima i da mu je rod sam Drago Draža.

U jednom svome napadu inteligencije, „povjesničar i zanstvenik Markovina“ lupnuo je kako su Hrvati skloni životu u vlastitoj kući ili vlastitom stanu, jer su u komunizmu dobili stanove. Mislio sam da se zafrkava, a on to ozbiljno. A inicijatori nove „stranke“ su Zoran Pusić, Vesna Teršelić i Nadežda Čačinović. Među kumovima i kumama viđen je i Milorad Pupovac. Viđena je i Danijela Trbović, spominjana i kao „prijateljica Olivera Frljića“. Isuse, kako se u tome društvu našla naša kulturna Nadežda? Je li jadnica oteta i prebačena u čamcu na Kupi? Da primitivcima pridoda privid intelektualnosti. Novi predsjednik stare orjunaške ljevice ponovio je svoje teze. „U Jugoslaviji se živjelo bolje, a NDH i komunizam nisu isto“. Cijela dvorana smijala se do suza, uključujući Labrador, a onda su zaprepašteni petokolonaši shvatili da tako ilegalac Marko zaista misli. A ono, Hrvate su antifašisti i Jugoslaveni najprije ubijali, na stotine tisuća, a onda preostale opljačkali i još im oduzeli njihove posjede. Naravno da NDH i komunizam nisu isto. „Ne bavim se prošlošću!“ – izjavio je „povjesničar“.

Lopine iz naftalina

Zašto su seka i braco Pusić toliko gorljivi antifašisti? Suprug Vesne Pusić je američki Židov litavskog podrijetla, financijaš i lobist na tržištu energetike. Vesna je po ocu Pavelićeva Židovka, a po majci hrvatska orjunašica, pa se uz pravu preporuku mogla udati i u Duvno, ali se ipak priključila energetici. I još je preuzela klijentelistički HNS od mame svoje prijateljice, najpoznatije Savke, koja je svog zeta Tomislava Dragičevića pogurnula na poziciju direktora Ine. U isto crpilište ubacio se i gromoglasni antifašist Stipe Mesić, tajnovito uvezan na antifašiste Gaddafija i Assada. Stipin prijatelj Hrvoje, neokrunjeni kralj hrvatskog podzemlja, sklonio se u Izrael, izbjegavajući pravosudni progon u Hrvatskoj. Otmica sina Vladimira Zagorca poslužila je kao zabava za Javnost, a otraga je mafija sudila Ivi Smradaneru, koji se drznuo za sebe zadržati dio MOL-ove provizije. Bila su to ona tužna i sramotna vremena kada su zamračene bogate koncesije Ine u Rusiji i Siriji. Kada se u svezi Ine kao premijer pokušao okoristiti Tomislav Karamarko, hitno je detroniziran. A zgrabio je samo 60 tisuća eura, i još je to njegova supruga morala odraditi. Nedavno su procurile zgodne informacije o Branku Hrvatinu, predsjedniku Vrhovnog suda i pretplaćenom predsjedniku Izbornog povjerenstva. I u toj priči pojavljuje se neizbježno ime Stipe Mesića. Ustavni sud vraća Vrhovnom sudu predmet poštenja valutne kaluzule, pa će i o tome odlučiti Mesić, koji ovih dana antifašistički bjesni, jer ostaje bez ureda koji smo svi mi financirali. Antifašizam kod nas naprosto izvire, iz podzemlja. Neki je dan ministar Vlaho Orepić prozvao suce Ustavnog suda kao kriminalce, pa su i oni drugi dan svi redom postali žestoki antifašisti. Napeto čekam da se premijer Andrej Plenković zaplete u slovenskoj bodljikavoj žici, bježeći ispred antifašista iz Ininih naftnih polja.

Nakon Oluje, cisterne su prašile preko granice u crnoj trgovini naftom, kao da dolaze iz Kalifata. Možete li zamisliti koliko je tada bjesnio smijenjeni Mesić. Možda je u tom poslu ipak sudjelovao? Naime, za zapovjednika zbornog mjesta Knin imenovan je Ivan Čermak, poznat i kao vlasnik tvrtke koja se bavi distribucijom naftnih proizvoda. Čermak je smijenjen u MORH-u zbog afere „Omicroncommerce“, kada su označene novčanice biblijskim čudom otplivale u „susjedstvo“ Čermaka, Josipa Perkovića i Mesića, odnosno do Mesićevog šurjaka. Mesićeva kćer nije uspjela privatizirati našičku cementaru, a Manolićevu zetu izmakla je zubna poliklinika u zagrebačkoj Perkovčevoj ulici, pa su žestoki pobornici podjele BiH prozvali Tuđmana za agresiju na BiH, zajedno s Vesnom Pusić, koja niti danas ne zna na koju je stranu Bosna u odnosu na Hrvatsku. Tijekom 1993. Čermak je bio ministar trgovine, brodogradnje i energetike. Mišljenja sam da je završio u Haagu zato što nekom Stipi nije isplatio proviziju. Tržište narkotika? Dragi Bože, mi zapravo nemamo pojma koliko se antifašizam proširio. Najgori kriminalci i pokvarenjaci nastupaju kao antifašisti i borci protiv diskriminacije, gradeći tako svoju nedodirljivost.

I:Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno

Jezivo je hladno, smrznulo se drveće, psi zavijaju noću u negrijanim kućicama, ptice se zavukle pod strehe, medvjedi ulaze u sela i traže kuhano vino, ljudi pristižu u veće gradove u potrazi za kobasicama i drhture u redovima pred adventski urešenim štandovima.

U Hrvatskoj se demonstrativno slavi Božić, ne samo jedan dan ili tjedan, nego skoro mjesec dana, što diže kosu na glavama ćelavih orjunaša, ateista i ostalih crvenih sablasti koje se s nostalgijom sjećaju vremena kada su gradski trgovi bili pusti i ljudi se vukli sivim ulicama, a ako bi dežurni milicajac opazio nekog bijednika koji kriomice vuče bor prema stanu – jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama. Crvene sablasti su, doduše, u stalnom naprednom zanosu, pa se sada pozivaju na političku korektnost i vrište o multikulturalnosti i mulitkonfesionalnosti, traže da se čestitaju „blagdani“ a ne spominje Božić, jer je Božić 25. prosinca previše katolički, popovski, klerikalan itd. Tako vampiri i dalje lutaju Hrvatskom, a kada vide Betlehemsko svjetlo u paničnom se bijegu skrivaju u kriptama na Iblerovom trgu i u podrumima HNS-a i ostalih SNV-a.

Ostaci su to ostataka totalitarnih komunističkih glava, koje su javno slavljenje Božića mogle sprječavati samo sirovim nasiljem, Božić puzajući preimenovali u Novu godinu, što je i njima bilo pomalo blesavo, pa su se u kontroliranim novinama spominjali „nadolazeći praznici“. Nikada neću zaboraviti 1989. kada se Božić opet javno pojavio na još bezbanskom glavnom zagrebačkom trgu, uz kanonadu petarda koja je značila jasnu poruku, a iste su godine – ne zaboravimo – božićne svijeće zasvijetlile i na berlinskom zidu. Nakon skoro četrdeset i pet godina mraka. Ali ne odmah nakon četdeset pete: još u prvoj poslijeratnoj godini bijahu na prvoj stranici „Vjesnika“ velike službene božićne čestitke, a uredništvo „Glasa boraca“ svim „drugovima i drugaricama“ zaželjelo sretan Božić. Onda su zabludjeli urednici dobili po gubici, pa od svršetka četrdesetih nije bilo sličnih izgreda, nešto se malo i slabašno počelo probijati u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a onda je opet nastala duboka, olovna tama u kojoj je tek jednom čestitan Božić Hrvatima u nesakralnom tisku – s naslovne stranice kratkotrajnog humorističnog lista. Naime su fakini pod mojim uredništvom napisali Sretan vam Mirko Božić, što su komunisti kiselo progutali. (Ako sam to već ispričao, ispričavam se, ali ne mogu odoljeti jer je neodoljivo.)

No jest, može se reći da je Božić nakon oslobođenja 1989.-1990., a posebno nakon Domovinskoga rata vrlo brzo pao u ralje došašća konzumerizma, pa i s te strane treba gledati silna sadašnja adventska natjecanja europskih katoličkih zemalja, u kojima je Zagreb zadnjih godina preuzeo prvo mjesto. U metropolisu vlada nesnosna gužva, kao kada u Dubrovnik uplovi nekoliko kruzera, hodaju debelo odjeveni ljudi od atrakcije do atrakcije, dolaze iz cijele Hrvatske i cijele Južne Koreje, već se više čuje engleski nego hrvatski – ali neka, oni koji gunđaju nek’ se sjete (ako imaju dosta godina) kako je to izgledalo u doba komunističkih zločinaca.

Pobjeda nad balkanštinom

Privlačnost Adventa, rasvijetljeni grad (pa i tuneli ispod Gornjega grada – u tunelu usred mraka…) znače pobjedu nad balkanštinom i svjedočanstvo o srednjoeuropskoj pripadnosti, znače pobjedu svjetla nad tamom, hrvatskoga naroda nad nasilnicima i ubojicama, nad reliktima i bastardima odurne druge polovice dvadesetoga stoljeća kojima božićna čarolija ovih dana daje posljednju pomast. Ali ni to im nije kraj, naravno, jer je riječ o zombijima koji žive i nadalje u medijskoj močvari, i u ucviljenim civilnim udrugama za razaranje Hrvatske. Razočarani u sadašnju bezidejnu oprobu, izlaze iz svojih udrugaških rupa na političko polje, pa oko Božića osnivaju nove protuhrvatske stranke.

Zombijevska „Nova ljevica“ nudi na svojem božićnom štandu stare, pokvarene kobasice iz tvornice naopakog komunističkog antifašizma s oznakama yu-podrijetla, a u njihovim jaslicama stari Pusić drži u naručju malog Markovinu. Radujte se narodi. „Nova ljevica“ odmah je stigla u središnji Dnevnik HTV-a, za razliku od mnogih stranaka koje su se pojavljivale u zadnjih dvadesetak godina, a njihov osnutak nije zabilježen ni u crnoj kronici. Spomenutim jaslicama nedostaje još samo sestra Pusić u ulozi pastirice s odvijačem („šrafcigerom“). Ako nema šrafcigera, može ga posuditi od četnika koji ga je vjerojatno sačuvao za uspomenu nakon što je jednom od pripadnika HOS-a njime iskopao oči.

Toliko o Došašću, s napomenom da je Zagreb najsigurniji grad ne samo među adventskima, pa policija prati i skupine koje organizirano dolaze pred pupovečke za jugoslavenski dom spremne atrakcije u središtu grada. Tu je političku čaroliju zapazio i ljubomorni visoki predstavnik EU za Hrvatsku, vrlo agilni srbijanski Vulin, pa ju glasno zapisao u knjižicu fašizacije RH koja će mu poslužiti da potpuno blokira ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Tako nekako, uvrnuto, izvrnuto, samo ponešto šaljivo, a u biti vrlo ozbiljno: Srbiji koja je izgubila rat u kojemu je počinila monstruozne zločine na tlu Hrvatske i BiH, kao jedini alat preostaje NDH iz prve polovice 20. stoljeća, pa taj kramp poteže i potezat će u otvaranju (i nadam se nezatvaranju) doslovce svih poglavlja, prešućujući naravno da je poglavlje NDH zatvoreno genocidom jugoslavenske vojske nad Hrvatima u cjelini, to jest ne baš posve u cjelini, što je 1991. Srbija pokušala ostvariti u cijelosti. I dobila po gubici.

A sada bi vrlo rado pokušala još jednom, jer je vizavi Kroacije bolesno i bezočno nasađena. Premda slabašna, hrvatska protuobavještajna služba i ostale obavještajne, poluobaviještene i druge posve neobaviještene službe ipak su dočule da su u Srbiji otvorena vježbališta za srpske dobrovoljce. Da. Pa kao što su u Siriju odlazili zaluđeni novi bosanski mudžahedini, tako iz Hrvatske navodno odlaze zatrovani mladi Srbi u rečena odgajališta – o čemu hrvatski mediji ništa ne znaju, osim nekih. S istočne strane dolaze novi migovi, i samo je pitanje vremena kada će dobiti mig da polete prema Banskim dvorima. U Hrvatskoj je sve spremno za prihvat, od novih i starih ljevica do pupovečkih upozoridaba da ni jedan zakon u RH ne sankcionira kokardu. Stante se, stante, četnici. Usporedo, genocidna rs. više u stvari nema kontakt s državom BiH u koju formalno spada, njezin glavni grad nije ni Banja Luka ni Sarajevo, čak (još) ni Beograd, nego Moskva. Duboko penetrirana u tzv. rs., Rusija je shvatila kako može destabilizirati Hrvatsku – ne samo investicijama koje su, vrlo slučajno, usmjerene na Hrvatsko more, nego i potporom novoj i staroj ljevici u materijalnom smislu. Zanimljivo: na teletekstu jedne televizije čitam da i inače narogušeni (ne samo zbog Ukrajine) ruski veleposlanik najavljuje ruski novac za renoviranje komunističkih spomenika u Hrvatskoj. Podizvođači će vjerojatno biti pusići i teršeličke, a projektant Markovina.

Tako to ide, a službena Hrvatska o tome za sada ni riječ da bi rekla. Pa i rečeno u spomenutom teletekstu nigdje više nisam vidio, ni u televizijskim ni u tiskanim dnevnicima. Zaustavite Reuters, pravite se blesavima. Opuštena Hrvatska, u toplom gnijezdu EU i sjevernoatlantskim snagama, nije u zadnjih dvadeset godina uspjela proizvesti streljivo, pa ga kupuje – u Srbiji, u Užicama, a Srbijanci kakvi već jesu, s mnogo razvijenim smislom za humor, šalju nam umjesto pravoga streljiva – ćorke. I to im je mnogo smešno. Jeste. Uz to se zabavljaju činjenicom da su u paradoksalnom obratu oni postali novim ljubimcima Europske unije, pa i unije preko bare, zahvaljujući potpuno krivoj procjeni političkih i vojnih analitičara da bi Srbija u sastavu EU bila dodatna brana ruskim apsiracijama. A točno je jedino to da bi Srbija ulaskom u EU (pa i u NATO) postala i ostala trojanskim konjem.

EU u praksi smatra Hrvatsku drugorazrednom zemljom

Još je nešto Srbija razumjela: da Hrvatska u naravi nije ravnopravna članica EU. Da banke iz EU daju Hrvatima puno gadnije kredite nego „starim članicama“, da uz strane banke i strani trgovački lanci prodaju Hrvatskoj smeće koje nitko ne će, da Hrvati (glede onih preko bare) nemaju isti status kao ostale članice EU, pa trebaju vize za SAD, da Hrvatska nije ni pošengenjena pa ju doživljavaju samo kao predgrađe Europe, muralnu provinciju. Da, sažeto, EU u praksi smatra Hrvatsku drugorazrednom zemljom, zemljom takoreći „trećega svijeta“. I da se Hrvatska nije nametnula (kad se već trebala nametati) kao ravnopravan čimbenik u političkom životu EU, pa kad god se na trenutak pokuša malo osoviti – dobije po gubici. I to je Srbija vrlo dobro razumjela. Da se ne treba osvrtati na hrvatsku politiku jer ona ionako ne igra, pa se sporazumijevati izravno s gospodarima svijeta koji Hrvatsku doživljavaju pretežito kroz srbijansku propagandu.

Na predstavljanju knjige Bože Skoka pod naslovom „Kakvi su Hrvati“, reče autor: „U dvadeset i pet godina hrvatske države nemamo državnu agenciju koja bi se brinula iz imidž Hrvatske u svijetu, a javna diplomacija nam je u povojima”. Te dodaje: „Stvaramo premalo sadržaja o Hrvatskoj i Hrvatima na stranim jezicima.“ Točno. Ponekad se budim iz noćnomornih snova i sjećam se onoga užasa kada je nekolicina nas na prijelomu devedesete u devedeset prvu radila pionirski posao informiranja bijeloga svijeta o Hrvatskoj, s neznatnim snagama i okružena jugoudbaškim anđelima i isto takvim novinarima – pa ipak smo uspijevali ponešto pionirski „proizvesti“. Poslije se vani pojavile knjige poput „Washingtonske fronte“ V. P. Grossa ili „Hrvatska – mit i istina“ Michaela McAdamsa (koje je spomenuo Skoko) ili u najnovije vrijeme knjiga Richarda Harrisa o Stepincu. Ima toga još, ali malo i premalo na stranim jezicima, poglavito engleskom esperantu.

Istodobno su Srbija i Srbi gradili nove mitove i nadograđivali ih na stare. Jedan je mit stalan: Srbi su u Hrvatskoj diskriminirani, kao što reče i Saša Milošević na skupu o manjinama (hrvatskoj u Srbiji i srpskoj u Hrvatskoj.) Taj je skup bio održan baš nekako uoči Vučićeva zavijanja i očaja što Srbija nije otvorila poglavlje 26., a sve zbog te odvratne Hrvatske (doduše i Bugarska se iskazala). Kako su i koliko Srbi diskriminirani u Hrvatskoj, poznato je, s tri zajamčena diskriminatorna mjesta u Saboru itd., a kako prolaze Hrvati u Srbiji – rastumačio je Tomislav Žigmanov, književnik i političar, na nesreću Hrvat: Hrvati se asimiliraju na najbrutalnije načine, hrvatski se korpus nasilno razdvaja na Hrvate i „Bunjevce“ (koji valjda nisu Hrvati), nema radijskog programa na hrvatskom jeziku (bio u Subotici pa nestao), školske knjige su na srpskom i krivotvore povijest na najbezočnije načine, u Skupštini grada Subotice ima dva posto Hrvata, a bijaše to nekada centar hrvatstva. Pa onda Vučić zavija da Hrvatska blokira Srbiju u poglavlju o kulturi i obrazovanju. Ma kako to, kad je sve u redu. Jedino u Hrvatskoj nije ništa u redu, podižu se čak ploče u spomen na one koji su se borili protiv navodne srpske agresije, a nikakve agresije nije bilo nego tek manji građanski rat koji je počeo utakmicom Dinama i Crvene zvezde, kada se podivljali hadezeovci započeli sukobe. Znači, u udžbenicima treba zapisati da se radilo o nogometnom ratu. Zanemarivom ratu, kao što je bio onaj južnoamerički svojedobno.

„Jadno mu veselje, tko je dužan i na Božić je tužan“

Slična je situacija s Hrvatima u FBIH koji nikako da dobiju televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Papirnata ravnopravnost nikako da se pretvori u stvarnu. Ravnopravnost hrvatskoga naroda na cijelom području BiH (znači i u genocidnom rs.-u) samo je infantilna šala. Ravnopravnost s „druga dva naroda“ glede teritorijalne ravnopravnosti odnosno prava na svoj teritorij i institucije – gorka je šala za muslimane, njihove pokrovitelje, ali i za Berlin i Washington. Opasna šala. S takvim razmišljanjem potkuruje se uzavreli bosanski lonac. Tko ne zna povijest, može se i dalje šaliti, sve dok mu ne prisjedne.

No, Božić je pred vratima, i hajdmo mu se posvetiti, ostaviti na trenutak crne misli. Po mogućnosti bez pretjeranog konzumerizma, po mogućnosti povratkom na stare običaje, na onu pogaču koja je naslikana i u prekrasno ilustiriranom Hrvojevom misalu s početka 15. stoljeća. Božićna pogača s križem. Ta je hrvatska tradicija održavana stoljećima, sve do polovice dvadesetog – u siromašnoj Lici i među Bunjevcima. Recept: božićna pogača mora biti teška do četiri kilograma, iskićena komadićima zafrkanog tijesta, s križem preko cijele pogače. Išarana je pinjurom, pomazana žutanjkom. U sredini se čašom napravi udubina za svijeću. Božićnica se peče pod velikom cripnjom na ognjištu.

Eh, ognjištari, eh vremena kada se nije tražilo kruha nad pogačom. A pogača s križem trebala bi biti uvrštena u hrvatsku materijalnu, ali i duhovnu baštinu. Reći ćete: vremena su se promijenila, vrijeme je purica s mlincima i svakojakih delicija. Je li svugdje i za sve? Kao što sam onaj Božić 1989. zapamtio po kanonadi ovaj 2016. pamtit ću po konvoju za Vukovar. Konvoj se uspio probiti bez problema, konvoj s hranom za siromašne Vukovarce. A da je takav konvoj morao biti organiziran 2016. grozna je, strašna sramota za hrvatsku državu.

Kao što je sramotno da je tolik broj Hrvata doveden do ruba i preko ruba egzistencije, što upravo u vrijeme Božića najteže osjećaju. Kaže narod: „Jadno mu veselje, ko je dužan i na Božić je tužan.“

Hrvoje Hitrec / HKV

Zbog moćne srbijanske promičbe u Hrvatskoj, bjesnilo iz Srbije koja svakodnevnim režanjem  različitih četničkih vojvodića, poput  Vučića, Dačića, Nikolića, Vulina i Linta, u Hrvatskoj ne mogu pobuditi snažniju pozornost, osim pozornosti koja bi trebala nadzirati rad pojedinih radikalnih, ekstremnih, paravojnih i terorističkih skupina.

Aktualna srbijanska verbalna agresija na Hrvatsku, koja ima potporu i u svojim plaćenicima dobro raspoređenim u hrvatskoj javnosti, politici, udrugama i strankama, ne može se temeljitije razumjeti bez dubljega uvida u povijesne procese na balkanskom i istočnojadranskom prostoru zadnjih dvjestotinjak godina.

Naime, Srbija, koja je nestala potkraj srednjega vijeka u vihoru osmanlijske ekspanzije, počela se pridizati tek kao rusko pomagalo u zaposjedanju Balkanskoga poluotoka, potiskivanjem Osmanlija iz zemalja u kojima je živjelo pravoslavno stanovništvo.

Pokušaji Rusije da izađe na Sredozemno more usmjeravali su i t. zv. srpsku politiku, koja je pak svoju ekspanziju usmjeravala po potrebama tadašnjega Petrograda. U tom sklopu političkih nastojanja da se domogne toploga mora Rusija je preko pravoslavnoga svećenstva odškolovana u krilu svoje crkve potaknula pretvaranje cijelih etničkih skupina različitih pravoslavnih naroda u sklop srbijanske nacije, što se i danas manifestira u politici aktualne Srbije i njezinim gladom za hrvatskim i drugim susjednim prostorima.

Tako na primjer ulazak ruske flote u Sredozemlje potkraj 18. stoljeća, (oko 1770.), a posebice u Egejske o Jadransko more, nije rezultirao samo ratom s Osmanlijama, već je Rusiju uključio i u preraspodjelu kršćanskih zemalja što ih je Osmansko Carstvo okupiralo u prethodnih 400 godina.

Tim činom je praktično počela dugoročna ekspanzija Rusije na Balkan, a vođena je pokušajima da stekne ključni utjecaj i prevlast nad zemljama i narodima pravoslavne vjere, kao što su Grčka, Bugarska, Rumunjska i Srbija.

S tim strateškim ciljem Rusi su u ratu s Osmanskim Carstvom nastojali potaknuti protuosmanlijske ustanke u tim zemljama pa čak i u Dubrovniku, od kojega su tada oštro zatražili izgradnju pravoslavne crkve i poboljšanje položaja tamo doseljenih pravoslavaca.

Dubrovčani su s pravom odbijali ruske zahtjeve, jer su znali kako se iza njih skrivaju osvajačke namjere, kojima Rusija, uz pomoć naseljavanja pravoslavnoga stanovništva želi zaposjesti Dubrovnik.

Zato su Rusi tek u predvečerje nestanka dubrovačke samostalnosti različitim pritiscima, ucjenama i ratnim prijetnjama uspjeli postići dogovor o boravku pravoslavnog svećenika u Dubrovniku, nakon čega je počelo i znatnije naseljavanje pravoslavaca u taj hrvatski grad na jadranskoj obali.

Taj ruski pritisak na Dubrovnik bio je samo dio šire strategije koju je u rusko ime promicao i tadašnji srijemskokarlovački mitropoliti Stevan Stratimirović. Po tom je planu trebalo uspostaviti vazalnu rusku kneževinu Srbiju, kojom bi upravljao ruski knez i nekoliko tisuća ruskih vojnika. Ta bi se ruska kneževina prostirala od Srijema do Kotora, a Dubrovnik joj je u jednoj od inačica trebao biti glavnim gradom.

Kasnije bi se pak utjelovilo „carstvo Slavena“ u koje su trebali ući i Hrvatska, Slavonija te Banat. Tu ideju, kojom uz pomoć ideologije slavenstva i pravoslavlja preko Balkanskoga poluotoka Rusija izlazi na Sredozemno more, u različita vremena i različitim političkim oblicima prihvaćali su nažalost i hrvatski političari, bez kojih ne bi bila moguća uspostava Jugoslavije, jedne od najkrvavijih diktatura u oba svoja oblika – monarhofašističkom i jugokomunističkom.

Za promicanje, održavanje i realizaciju tih ideja organizirane su, osim djelovanja pojedinih političara, cijele mreže špijunskih i obavještajnih postrojba koje su dugoročno radile na uspostavi tog srpsko-ruskoga carstva.

Jedan dio tih emisara sustavno je tijekom 19. stoljeća radio na posrbljivanju različitih etničkih skupina pravoslavnih kršćana u Hrvatskoj, među kojima su najznatnije bile one vlaške, već pohrvaćene skupine kao i one pravoslavnih Hrvata, koje se ne samo uključivalo u sklop srpske nacije, nego i poticalo da hrvatske zemlje u kojima su živjeli priključe Srbiji, što se i dogodilo 1918. godine.

U sklopu te ideologije djelovao je i Vuk Stefanović Karadžić, koji je pravoslavno srpstvo uz pomoć Rusije širio na sve južnoslavenske narode. Uz pomoć velikosrpske politike širio je ideju o Srbima kao narodu triju vjera – pravoslavnim, katolicima i muslimanima, što je Srbiji tijekom 19. stoljeća, uz pozamašno plaćanje, omogućilo i novačenje špijuna među hrvatskim katolicima, poput Andrije Torkvata Brlića, koji je u dogovoru s Ilijom Garašaninom osnovao u Slavonskom Brodu ispostavu tajne srbijanske organizacije Propaganda, čiji je cilj, u sklopu širenja velike Srbije,  najprije bio pripajanje hrvatskih zemalja BiH kneževini Srbiji, a potom i same Hrvatske.

Naime, taj se Brlić na poticaj Propgande javno angažirao i u hrvatskom političkom životu pa je onda na njezin zahtjev radio na sprječavanju integracije hrvatskih zemalja, što se manifestiralo pokušajima odvajanja Slavonije od Hrvatske.

Dok su t. zv. katoličke Srbe u njihovu radu pozamašno plaćali kesama iz Beograda, pravoslavne pak Srbijance u provedbi dalekosežne velikosrpske strategije plaćali su, popu Đure Daničića, hrvatska država i narod, postavivši ga na čelo izradbe Rječnika t. zv. hrvatskoga ili srpskog jezika.

Kad su pak velikosrbi ostvarili svoj politički cilj, ustrojili su nakon 1918. godine tajne organizacije po Hrvatskoj za njegovo održavanje, a one su po već ustaljenom običaju – od propagande pa sve do likvidacija i ubojstava glasovitih hrvatskih muževa na taj način održavali svoje velkosrpstvo carstvo, zamotano u ideju karađorđevićevske, a potom i Titove komunističke Jugoslavije.

Dok je u austrougarskom razdoblju za velikosrpske potrebe  u Zagrebu pod utjecajem srbijanske obavještajne službe izlazio list „Srbobran“, u prvoj Jugoslaviji pod ravnanjem nekog Tonija Schlegela javnim mnijenjem velikosrpstva u Hrvatskoj upravljala je zagrebačka Jugoštampa, također podupirana iz karađorđevićevskih tajnih i obavještajnih krugova.

Ono što su svojedobno uz pomoć Beograda radili nevidljiva Crna ruka, Propaganda i špijunska služba, Ozna i Udba, danas to po Hrvatskoj u punom spektru, kao što je to nekad u 19. stoljeću radio hrvatskim novcima Đura Daničić, rade hrvatski javni medijski servisi.

Naravno, osim njih cijeli je niz različitih međumrežnih portala, koji za potrebe ruske i srpske promičbe financiraju novci tajnih službi i kapitala iz Srbije i Rusije.

Posebno pak uspjelo promičbeno pomagalo su zagrebački tjednik Novosti, inače glasilo srpske manjine, a na čijem se čelu nalazi Milorad  Pupovac, koji novcima hrvatskih ljudi finacira velikosrpsku propagandu u Zagrebu.

Zbog tako moćne srbijanske promičbe u Hrvatskoj, bjesnilo iz Srbije koja svakodnevnim režanjem  različitih četničkioh vojvodića, poput Vučića, Dačića, Nikolića, Vulina i Linta, u Hrvatskoj ne mogu pobuditi snažniju pozornost, osim pozornosti koja bi trebala nadzirati rad pojedinih radikalnih, ekstremnih, paravojnih i terorističkih skupina.

Upravo i samo tako može se pristupiti prema velikosrpskom lavežu, koji će se nesumnjivo u povoljnom trenutku za Srbiju pretvoriti iz retorike u krvavu zbiljnost.

Oni koji danas o tomu ne budu vodili računa bit će odgovorni za sve nove strahote što će ih potaknuti divljačka primjena politike velikosrpstva.

I:Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo/HRsvijet