Sinovi Oluje

Domovinski rat još ni izdaleka nije završen sve dok postoji velikosrpska i komunistička ideologija onih koje se bore protiv suverene i samostalne Republike Hrvatske. I dok je kamen zaglavni 1945. godina, a ne 1995. godina kad je izvojevana pobjeda nad srpsko-srbijanskim agresorom i komunistima.

Sâm naziv novoosnovane političke stranke „Nova ljevica“ obična je krivotvorina i već tisuću puta izgovorena povijesna laž. Naime nije riječ o nečem novom već o reciklaži starih boljševičkih doktrina klasne borbe (Revolucije) i ambicije nekolicine ideologa-neradnika koje se daju izreći u nekoliko dobro poznatih i nikad izrečenih parola: „ideje naše, životi vaši“.

Redovito je bila riječ o tome da samoproglašeni „jednakiji“ traže topovsko meso za svoju ideologiju i Revoluciju. I ovaj put nije riječ ni o kakvoj ljevici: boljševizam nije nikad bio na poziciji političke ljevice nego je zločinački provodio svoju antigrađansku ideologiju tzv. klasne borbe. Komunizam, kao i njegov blizanac nacifašizam, nisu uopće politička opcija i nije riječ o političkoj ruži vjetrova. Nema kod komunizma ni lijevo ni desno, nego posred čela ili u zatiljak, kako nam to, na primjer, zorno pokazuje komunistička praksa klasne borbe iz Katinske šume. Srp i čekić, na žalost, dobro upozorava: srpom po grkljanu, čekićem po čelu. I to je bila taj toliko učinkovit komunistički praktikum.

Nagledalo se 20. stoljeće takvih „novih“ i još novijih lijevih političkih inovacija, puna stratišta njihove komunističke prakse od sibirskih gulaga, preko masovnih likvidacija u Katinskoj šumi, do slovenskih i hrvatskih masovnih grobišta. Hrvatsku je komunizam koštao pola milijuna likvidiranih Hrvata i tri milijuna protjeranih i raseljinih širom svijeta.

Boljševizam i nacifašizam nisu dobrodošle ideologije u Europskoj Uniji i ovo što (jugoslavenska) „Nova ljevica“ pokušava ostvariti je pokušaj da se oživi zloduh komunističkog totalitarizma i pripreme horde koje će bez razmišljanja ponoviti komunistički teror protiv „ustaške Hrvatske“ te pripremiti teren za nove likvidacije, za novi Tezno i Kočevski rog… za novi Križni put, Srebrenice i Ovčare, za nova iseljavanja. Ovako ili onako!

Za „Novu ljevicu“ samo je o tome riječ: kako Hrvatsku opet opečatiti žigom fašističke tvorevine i kako je „izliječiti“ od fašizma na način da se nakon sedamdeset godina ponovno smanji utjecaj Hrvata u državi Hrvatskoj. Stoga se u Jasenovcu se ne pita tko je to ubio HOS-ovce i ubojicama se ne sudi, nego je upitan naziv i parola pod kojom su se HOS-ovci borili i poginuli. S ovakvim vladinim stavom upitan postaje i sâm otpor HOS-ovaca srbočetničkoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Kao i otpor svih ostalih!

Postavlja se pitanje smije li takva zočinačka organizacija, promotor komunističke tiranije – „Nova ljevica“ – uopće biti registrirana u Republici Hrvatskoj, članici EU-a?

Upravo to treba biti prvo zastupničko pitanje na sljedećem zasjedanju Hrvatskog sabora. To je pravo pitanje i za SOA-e, jer politički program „Nove ljevice“ protivan je hrvatskom Ustavu i Ustavom zajamčenom društvenom poretku. Prilično je jasno da članovi „Nove ljevice“ zbog svoje subverzivne djelatnosti ne smiju dolaziti u kontakt s učenicima i studentima kako svoje protuustavnim programom ne bi zarazili učeničku i studentsku mladost. To se prije svega odnosi na Dragana Markovinu. On može registrirati svoj fakultet i kad mu to uspije, smije predavati na njemu komunističku propagandu, ali ne i na državnom Filozofskom fakultetu.

No, ovim iskorakom iz miljea tzv. nevladinih organizacija, podrivači hrvatske suverenosti postaju politička opcija i tako su sigurnosne službe na jednoj adresi dobili rušitelje ustavnog poretka Republike Hrvatske (uglavnom strance koji su se čudnim putem dočepali Domovnice) i Službama je olakšan posao.

Protiv Republike Hrvatske su listom svi oni koji su izgubili svoju državu Jugoslaviju, jugoslavenski nacionalisti i velikosrbi koji Hrvatsku smatraju svojim ratnim plijenom: pupavci okupljeni oko SDSS-a, orjunaši i tzv. intelektualci, strani državljani kao na primjer Aco Stanković, novinar u emisiji „Nedjeljom u 2“, angažirani kolumnist Miljenko Jergović, Vesna Teršelić (navodno rođena Kopinič), Dragan Markovina, sin Jugoslavena Roka Markovine i državljanin BiH, Drago Pilsel (Čeh) i da se dalje ne nabraja. Svima njima smeta HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“, ali ne i kosturi iz Hude jame i drugih stratišta!

Nova ljevica je novo partijsko kopile kojim Partija samo testira koliko daleko može ići predaleko, pa s političkim klaunovima iskušava političko i svako drugo strpljenje hrvatske javnosti. Riječ je o Partiji, o ruinama iz čijeg se pepela diže smradni dim. Partija je već očajna i bezidejna: Račanov „komšijski“ oslonac na Srbe nije dao rezultate, Milanović je sa svojom srpsko-hrvatskom Vladom otišao predaleko i sramotno izgubio izbore, s četnicima iz Srbije ništa ne mogu dogovoriti, Srbijancima je i SDP ustaška i izdajnička. I zato je izmišljena ideja „Nove ljevice“ u retorti pravovjernih ideologa Nenada Stazića i kulturnjačkog zdruga oko Vjerana Zupe; potez očajnika čija će politička sudbina i izborni rezultat biti sličan Šuvarovu „Srpu“.

Domovinski rat još ni izdaleka nije završen sve dok postoji velikosrpska i komunistička ideologija onih koje se bore protiv suverene i samostalne Republike Hrvatske. I dok je kamen zaglavni 1945. godina, a ne 1995. godina kad je izvojevana pobjeda nad srpsko-srbijanskim agresorom i komunistima. „Nova ljevica“ dobar je test za novu vlast i uskoro će se vidjeti je li Andrej Plenković istinski predsjednik HDZ-a i hrvatski predsjednik Vlade?

I:Josip Gajski/HRsvijet

Hrvatska će dobiti još jednu među “milijardu” postojećih stranaka, zvat će se Nova ljevica, kojoj okosnicu čine “nova” lica među kojima prednjače po medijskoj prisutnosti Zoran Pusić i Vesna Teršelič, tako dragi, “novi” i simpatični da će biti pravi magnet za birače.

Zoran Pusić se, među inim, posebno istaknuo nakon što je plakao sa Savom Štrbcem nad oslobađajućom presudom Markaču i Gotovini, dočim je Vesna Teršelič, kao dio toga NGO jata u “regionu”, zanimljiva utoliko što se o njoj gotovo ništa ne zna, ona je biće bez biografije, osoba bez lica, što samo po sebi budi sumnju da nije tek NGO aktivistica, nego “osoba sa zadatkom”.

Razboriti bi rekli da ovu “novu” stranku treba ignorirati, da je to marginalan fenomen. No ako pogledate koliko su spomenute osobe i udruge s nekoliko članova do sada dobivale medijskog prostora, kao i ova “nova stranka” koja će završiti sigurno kao i Kapovićeva “Radnička fronta”, za koju nisu glasovali ni sami njihovi članovi, onda se treba zapitati u čemu je tajna da marginalni fenomeni dobivaju toliko medijskog prostora. Jednostavno, iza takvih fenomena stoji netko moćan koji ih gura. Općenito je poznato da su tzv. nevladine udruge posvuda po svijetu instrumenti različitih politika, oruđa stvaranja kaosa, instrumenti propagande u korist sasvim određenih političkih ili ekonomskih agendi.

Raskrinkavajući primjer

Evo jednog krupnog, globalnog raskrinkavajućeg primjera o kojem za Laudato napisah: “Amnesty International zasigurno je jedna od najistaknutijih nevladinih organizacija u svijetu. Tako su svojevremeno u Sjedinjenim Američkim Državama, prije uspona Obame, zahtijevali zatvaranje Guantanama, povlačenje američke vojske iz Afganistana, pretvaranje američke vojne industrije u industriju koja neće proizvoditi oružje, već se staviti u civilne svrhe. A onda je na vlast došao Obama. Amnesty najednom ne traži zatvaranje zloglasnog zatvora Guantanamo, već prekid tortura i procesuiranje zatvorenih. Ne traži više ni bezuvjetno povlačenje američkih trupa iz Afganistana, već uvjetno, kada afganistanska vlast počne provoditi rodnu jednakost. Ne traži ni konverziju američke vojne industrije u civilnu, koja čini 80 posto svjetske trgovine oružjem, već samo “transparentno poslovanje”. Razlog ovoj promjeni kursa ove “nevladine organizacije”, kako je istražio Patrick Boylan izučavajući NGO mafiju (knjiga u elektroničkom obliku dostupna na internetu), bio je jednostavan: “Na čelo američkog Amnestyja došla je bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton.” Nisam ljubitelj Putina, ali mi je jasno zašto je nedavno mnoge “nevladine udruge” proglasio stranim agenturama, kao što i sam Putin na Zapadu provodi istu metodu financirajući mnoge medije i nevladine udruge. U tom kontekstu Država Izrael već je davno problem “nevladinih udruga” uzdigla na razinu Knesseta, koji je ustrojio istražno povjerenstvo i ustanovio da su mnoge udruge koje se bave ljudskim pravima i viktimologijom zapravo špijunske ekspoziture. Posebno tragikomično je bilo kada je nadležno istražno povjerenstvo izraelskog parlamenta (uz pomoć Mosada, dakako) došlo do apsurdnih činjenica kako udruge koje su se bavile ljudskim, ženskim, homoseksualnim i inim pravima bile financirane od Izraelu “prijateljskih” zemalja kojima je strašno stalo do homoseksualaca i ženske ravnopravnosti, kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Kao logična posljedica toga Izrael je ustrojio nadzor nad NGO bratijom s prof. Steinbergom na čelu, sa svrhom da razluče aktiviste idealiste od humanitarnih tajkuna i žbirova koji Izraelu rade o glavi.

Prozivaju Crkvu

U Hrvatskoj je nastupio šok kada je onomad Slavko Linić, u svojstvu ministra financija, iznio kako NGO sektor, što od naše države (1,5 milijardi kuna), što iz inozemstva (3 milijarde kuna), ukupno obrće 4,5 milijardi kuna godišnje. Za usporedbu, te godine isplaćeni poticaji za stratešku stvar ove države, za poljoprivredu, iznosili su dvije milijarde kuna. Da paradoks bude veći, iste te udruge prozivaju financiranje Katoličke Crkve iz proračuna (zbog drugih vjerskih zajednica se ne bune, a isto su financirane iz proračuna), premda Katolička Crkva, od povijesne važnosti za ovaj narod, dobije godišnje 250 milijuna kuna.

U Hrvatskoj je zakonom zajamčena sloboda udruživanja. I tu nema ništa sporno. No bilo bi dobro nešto naučiti iz iskustva Države Izrael. Jer zbog onog što su Zoran Pusić i HHO odigrali u procesu protiv Gotovine i suboraca gdje nam je prijetio udruženi zločinački pothvat s Tuđmanom i Šuškom na čela i stigmu države nastale na zločinu, dozvolite da posumnjam: Nova ljevica, stara lica, stare podvale!

I:Ivica Šola/Glas Slavonije

Unatoč ekstremnom ponašanju jastrebova ljevice ovih dana formirana je Nova ljevica. Dragan Markovina, jedan od osnivača te političke stranke pred televizijskim kamerama šalje poruku kako se mora djelovati radikalnije i to dvaput naglašava. Što bi to trebalo značiti? Hoće li opet radikalni Jugoslaveni popuniti zatvore Hrvatima domoljubima ili ne daj Bože napuniti još koju jamu Hrvatima.

U časopisu „Hrvatska Sloboda“, broju. 294. od 21. XII 1908. Anton Gustav Matoš objavio je tekst u kojem s tugom konstatira teški položaj Hrvatske. U tekstu kaže:“…, a kad izađeš u polnoć, otpjevavši sa narodom „Narodil se kralj nebeski«, pogledaj na nebo i ugledaš li jednu zvijezdu, tihu, samotnu, visoku kao uzor i sjajnu kao sloboda, sjeti se na našu Hrvatsku, kojoj se još ne nade Spasitelj, premda joj se našla Kalvarija sa svojim mučnim putima i križevima.“

Nažalost,  domoljubni Hrvati će i ovog adventa tužno gledati u nebo i očekivati Spasitelja razočarani političkim elitama i uhljebima koji štiteći interese tuđina i svoje osobne interese guraju Hrvatsku sve više u ponor. Premda su mnogi od njih odavno zaslužili odlazak u ropotarnicu povijesti, grčevito se drže na svojim položajima i po ne znam koji puta varaju politički needucirano građanstvo. Njihov je moto „što više sinekura uz što manje rada“ te maksima „bilo s kime samo da mi to donese osobnu korist“. Potezi koje vuku samo olako bi se mogli okarakterizirati kao politička nesposobnost no iza njih stoje dobro pripremljene strategije. Dubljom analizom može se lako doći do zaključka kako te strategije ne donose pozitivne rezultate za puk već za strane sile i domaće političke elite. Blago rečeno to se zove prodaja vlastitih interesa, a u stvari predstavlja veleizdaju.

Pljuske, šamari i urede na račun Hrvatske sa svih strana no pravog odgovora čuti nije. Kada one dolaze iz zemlje koja je bila agresor na Republiku hrvatsku i bila vojno poražena, zemlje koja je rehabilitirala Dražu Mihajlovića i četništvo, a na čelu su joj bivši lideri četničkog pokreta, onda je to i za očekivati. No kada te uvrede i blaćenja dolaze iz vlastite države a nisu sankcionirane onda je to užasavajuće. Upravo te uvrede i blaćenja predstavljaju temelj na kojem se kreiraju svi vanjski napadi. Tko i zašto inicira takve situacije?   Nažalost takve optužbe dolaze dijelom iz političkih stranaka koje misle na taj način doći na vlast ne razmišljajući o posljedicama svojih istupa. Predstavnici etničkih manjina, koje su u Ustavu pravno neutemeljeno definirane kao nacionalne manjine, također svojim istupima stvaraju animozitete i produbljuju već i tako duboku podijeljenost društva. Neki od njih su saborski zastupnici koji su se danom prisegom obvezali djelovati na dobrobit Republike Hrvatske. Značajnu ulogu u stvaranju općeg kaosa, stvaranja podjela i produbljenja  već narušenih odnosa imaju i neke nevladine udruge financirane od stranog kapitala. Je li to stvarno tako prosudite sami.

Gospodin Milorad Pupovac odlazi na politički skup u zemlju koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku na kojem se grubo vrijeđa sve što je hrvatsko i za to ne snosi nikakvu odgovornost. Ne zaboravite on je član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjednik jedne političke stranke,. Predstavlja li on tamo Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ili svoju stranku? Misli li cijela stranka isto što i on? Vjerojatno da jer se ni jednom riječju nije ogradila od te političke i ljudske sramote. Odbor čiji je on član nije reagirao, a ni drugi saborski Odbori.  Protiv gospodina Pupovca je navodno podneseno pet kaznenih prijava no niti jedna od njih nije ugledala svjetlost dana. Na hrvatsku žalost u Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav sjedi više osoba koje su svojim istupima blatile Hrvatsku, a neki od njih bi se zbog njihovih istupa mogli okarakterizirati i kao ekstremni ljevičari. Gledajući rad tog Odbora pri raspravi o spomen ploči HOS-a postavljenoj u Jasenovcu svakom istinskom Hrvatu nameće se jedno jedino pitanje – do kada tako?

A. G. Matoš  u svojoj pjesmi 1909. u prvim stihovima pjesme vrlo izražajno opisuje stanje u Hrvatskoj. Matoš kaže:

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njome crna zločinačka jama,

Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Njegovo viđenje Hrvatske se nažalost vrlo malo izmijenilo sve do danas. Stoljetna Hrvatska tragedija započela je 1918. ulaskom u Jugoslaviju,  a kulminaciju doživljava kroz II Svjetski rat i  poslijeratna masovna pogubljenja Hrvata. Pored nedužnih civila, djece, žena i staraca ubijena je sva katolička inteligencija čiji se nedostatak i tek kako i danas osjeća. Od 1945. do 1990. ubijani su Hrvati u emigraciji. Svatko tko je javno izražavao svoje domoljublje bio je neprijatelj i morao je nestati s lica zemlje. Partija je svojim djelovanjem potpomagala velikosrpski hegemonizam i zatirala svaku hrvatsku misao. I danas sljedbenici te partije svakom domoljublju prišivaju razne stravične etikete: ustaštvo, nacizam, fašizam itd. Na isti način vrijeđa se i katolička crkva jer je upravo ona bila garant hrvatske opstojnosti. Rušeći nju kao zadnju moralnu vertikalu našeg društva oni žele ubiti obitelj koja je temelj društva i tako razoriti zadnju hrvatsku misao i hrvatski nacionalni identitet. Pogledajte samo preambulu Ustava iz koje se ne može razlučiti tko smo i kako smo nastali. To kukavičje jaje trebalo bi se zamijeniti jednom jedinom rečenicom: „Voljom svemogućeg Boga i odlukom Hrvatskog naroda na višestranačkim izborima 1990. te na pravednom obrambenom  Domovinskom ratu stvorena je Hrvatska država“.

Od vremena kada su Hrvati bili  Antemurale Christianitatis pa sve do danas naš teški usud čvrsto je konsolidirao hrvatsko nacionalno biće i izražen je upravo u pozdravu „za dom spremni“. Stoljećima su Hrvati s tim pozdravom na ustima ginuli braneći svoj teritorij, a time u Europu, od provala osvajačkih hordi. Ovaj pozdrav promijenio je i koristio i ustaški pokret dodajući u njega riječ poglavnik pa je tako glasio; „Za dom i poglavnika – spremni“. Upravo taj pozdrav ne treba koristiti jer su pod njim počinjeni zločini. Postrojbe HOS-a uzele su onaj  stari, pravi hrvatski pozdrav kao svoj i nalazi se u njihovom službenom znaku koji legaliziran a time i legitiman. Pod tim znakom postrojbe HOS-a časno su se borile u Domovinskom ratu, a mnogi njihovi pripadnici ugradili su svoje živote u temelje Hrvatske države. Iako je taj njihov znak legitiman 25 godina nakon Domovinskog rata on odjednom nekima smeta. Kako to da nakon legalizacije grba HOS-a nitko nije reagirao, a sada se odjednom pravi smiješni igrokaz i traži zabrana tog znaka? Oni koji to zahtijevaju shvatili su kako je njihova ideologija pred potpunim slomom, a time i njihova politička egzistencija i sinekure koje iz nje proizlaze. Kao i uvijek do sada pokušavaju primijeniti dobro oprobanu ideološku formulu ustrojenu na lažnoj povijesti koju je fabricirala partija kako bi mogli ubiti sve što je hrvatsko.  Njih nije smetalo izvikivanje pozdrava „smrt fašizmu sloboda narodu“ u Hrvatskom saboru, pozdrava pod kojim izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Umjesto da je ta osoba politički osuđena ona je predložena i nažalost ušla u sastav sudaca Ustavnog suda. Totalitarni sustav čiji je to bio ubilački poklič osudila je međunarodna zajednica i to Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. te to isto tražila od svih postkomunističkih zemalja koje su imale te režime. Tko i zašto je kod nas zaustavio taj proces?

A kako mi reagiramo na te njihove floskule najbolje možemo vidjeti iz događanja vezanih za Vukovar. Petogodišnji moratorij na učenje novije hrvatske povijesti za učenike srpske nacionalnosti u hrvatskom Podunavlju, koji je započeo 1997. i trebao je prestati 2003. godine, nažalost ni danas nije prestao. On ne samo da nije trebao biti uveden već je donio još veće podjele na tom području. Agresoru koji je u XX stoljeću razorio grad Vukovar i učinio ga hrvatskom Hirošimom ne samo da nije suđeno za strahotu počinjenog zločina već je zaštićen i ne smije mu se reći kako je agresor i zločinac. Ploče s ćiriličnim pismom, pismom koje je korišteno gdje god je to bilo moguće kao oblik ponižavanja hrvatskog naroda, postavljane su pod okriljem noći premda to vrijeđa žrtvu koju su podnijeli stanovnici Vukovara a i cijele Hrvatske. To očito nije zasmetalo gospodinu Pupovcu i „pravednoj“ ljevici.

Unatoč ekstremnom ponašanju jastrebova ljevice ovih dana formirana je Nova ljevica. Dragan Markovina, jedan od osnivača te političke stranke pred televizijskim kamerama šalje poruku kako se mora djelovati radikalnije i to dvaput naglašava. Što bi to trebalo značiti? Hoće li opet radikalni Jugoslaveni popuniti zatvore Hrvatima domoljubima ili ne daj Bože napuniti još koju jamu Hrvatima. Mislim da bi takvim radikalnim osobama trebalo zabraniti sudjelovanje u edukacijskim procesima. Što li uče našu djecu? Pogledajte samo tko su članovi inicijativnog odbora i tko im je dao podršku. Svi su oni dobro poznati po istupima u kojima se blati Hrvatska i zatire hrvatski nacionalni identitet.

U sveopće blaćenje i šamaranje uključile su se i razne javne osobe. Srbijanski mediji prenijeli su izjavu gospodina Rade Šerbeđije u kojoj hrvatske heroje i branitelje naziva kriminalcima i relativizira Domovinski rat izjednačavajući agresora i žrtvu. I o tome Državno odvjetništvo šuti. Na pitanje TV voditelja tko je bio agresor a tko žrtva ne samo da nije htio odgovoriti već ga je to vidno razljutilo.

Ne mogu a ne spomenuti TV voditeljicu gospođu Ivanu Parađiković koja je na primanju nagrade u Osijeku izjavila kako tu nagradu posvećuje Aleksandri Zec. Ne sporeći da je to bio strašan zločin i osuđujući ga ne mogu a ne sjetiti se kako se od početka emitiranja te emisije, za koju je nagrađena,  nije se sjetila istražiti zločine na Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Aljmašu, Četekovcima, i drugim mjestima Hrvatske. Kako to nije učinila zbog žena i djevojaka silovanih od agresora diljem Hrvatske premda se ti počinitelji slobodno i nekažnjeno šeću u gradovima u kojima su počinili zloćine. Sjetite se gospođo Vašeg prognanstva zajedno s 40 tisuća Hrvata iz Vojvodine i 17 selidbi. Ne vjerujem da ste zaboravili tu tešku traumu iz djetinjstva i pitam se zašto to niste rasvijetlili. Mislim gospođo Parađiković da iza te posvete stoji ipak nešto sasvim drugo.

Žalosno je to što bi se ovakvih slučajeva moglo nabrojiti još jako puno. Primjer kako se boriti protiv njih daje nam opet najveći hrvatski pjesnik A.G. Matoš u svojoj poruci:

“Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.”

Dakle drage Hrvatice i Hrvati vjerujte, molite i djelujte časno za i pošteno za svoj dom i obitelj i nijedna sotonska sila neće vas nadvladati. Praštajte no ne zaboravljate. U miru i veselju dočekajte dolazak Isusa i slijedite njegov put.

Čestit Božić i sretna Nova 2017. godina.

I:Dragovoljac/Zoran Čapalija Čaplja

“Ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji.” Ovu izjavu Milorada Pupovca sa saborskog odbora ne treba posebno komentirati; ona je na istoj razini s izjavom Vesne Pusić da su “stradalnici s Bleiburga krivi, ali im se nije stiglo suditi.”

To su primjeri otvorenog četništva i poziv na ono što šumski razbojnici nisu dovršili 1945. godine – genocid nad Hrvaticama i Hrvatima – i opravdati ga optužbama o “refašizaciji” i “neoustaštvu”.

Isti je saborski odbor donio zaključak da je spomen-ploču ubijenim pripadnicima HOS-a potrebno ukloniti. Plenković je mislio da će se baviti ekonomskim i gospodarskim temama, mislio je izbjegavati svjetonazorska pitanja – što je suludo – jer je politika isključivo svjetonazor, i ovako se izjasnio: žrtva HOS-a je bezvrijedna i nevažna, krvlju stečena hrvatska sloboda nije temelj demokratske Republike Hrvatske, hrvatski branitelji i dragovoljci su trn, ako ne i brvno, u hrvatskom oku… uglavnom, Plenković nije ni morao ništa reći; “po plodovima njihovim ćete ih prepoznati (Mt 7,12).

Zaista, eto njihovih plodova: pravno neutemeljena osuda Josipa Šimunića zbog njegova pozdrava, dopuštanje četnikovanja Pupovca, Pusić, Teršelićke, Markovine i ostalih svjetonazorskih i krvnih sljednika jugoslavenskih “antifašističkih” koljača, pljuvačka u lice svim pripadnicima HOS-a i drugim hrvatskim braniteljima, kao i svima onima koji položiše život na oltar Domovine.

Pobjednici pišu povijest, stoga, ako će u našim povijesnim udžbenicima pisati da je “Za dom spremni!” hrvatski pozdrav pod kojim se domovina branila i ne predstavlja ništa vezano uz totalitarnost bivših režima, onda će to svi morati prihvatiti – tim više ako je istina. Kao što svi “moramo” prihvaćati da je u Jasenovcu pobijeno 700 trilijuna Srba ili da genocida, odnosno ubojstva pola milijuna Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu nije bilo; lako se dogovorimo. Ako će djeca “secikesa” i šumskih razbojnika održavati i njegovati svoju revolucionarnu mitomaniju jer su se stjecajem okolnosti našli na pobjedničkoj strani (doduše, Hrvati nisu pobijedili 1945. pa je nejasno što se bi Hrvati danas trebali slaviti?), onda mi, kao jedini pobjednički narod u drugoj polovici 20. stoljeća svakako imamo pravo raditi što nas volja, pogotovo ako smo pobjedu ostvarili čisto i bez pokolja i genocida (za razliku od nekih).

Zapravo je isto sa totalitarnim znakovljem; Ivo Josipović je kazao da je partizanska kapa “simbol ljubavi i mira”, a sada i Pupovac tvrdi da nema zakonskog okvira za sankcioniranje kokarde. U biti je to i točno, jer, kokardu su samo zamijenili petokrakom, stoga, nosi li četnik partizanku i kokardu, svejedno je – i dalje je četnik.

No, 1991. su se malo zafrknuli; prerano su petokraku zamijenili kokardom misleći da će pobijediti i skoro 20 godina nakon moramo slušati tu kuknjavu isključivo jer su svoje “neobrijano” pravo lice prerano pokazali. Nije sramota izgubiti, dapače, nije ni sramota biti tužan zbog poraza, ali je suludo poraz tumačiti kao pobjedu.

Kao da nije dovoljna civilizacijska katastrofa što Milorad Pupovac i njegovi istomišljenici sjede u Hrvatskom (državnom) saboru, kao da nije dovoljno što se njemu ulizivalo i dodvoravalo ne bi li podržao vladu (dok s jednim Glasnovićem nitko nije ni prozborio o tomu), već sad Hrvati moraju u saborskom odboru slušati tog istog Pupovca koji tumači da je HOS-ovo znakovlje zločinačko, dakle ono pod kojim je Hrvatska branjena od srbočetništva, a s druge strane kokarda, pod kojom su se promicale “ideje ljubavi i mira” (primjeri poput Ovčare i Srebrenice), u Hrvatskoj ne može biti sankcionirana.

Nepristrani promatrač može jedino zaključiti da Hrvati nisu pobjednici, jer se i pobjednika po plodovima njegovim poznaje. A koji su pak to plodovi? Disfunkcionalna država, vladavina bezakonja, financiranje protudržavnih i veleizdajničkih udruga i projekata, medijska cenzura, dvostruka mjerila, ozakonjena pljačka, egzodus stanovništva, četnički govori u zakonodavnom tijelu i bezlični birokrati na čelu institucija koji sve to dopuštaju.

Za što se, dakle, borio hrvatski branitelj?

Izgubio je brata, oca, majku, sina, kći, sestru, dio tijela, obolio je, ostao bez prijatelja, susjeda i poznanika, uništena mu kuća, zemlja, imovina – i svu je tu žrtvu podnio za dobrobit vlastita puka i vlastite države. Uopće nije čudno što svaki dan barem jedan branitelj digne ruku na sebe; bilo bi čudno kad ne bi to činili.

I HRsvijet/Josip Gajski

Sve upućuje da je cijela priča između Vučića i Plenkovića veličanstveno režirana predstava za kmetove u Hrvatskoj i birače u Srbiji. Vučić je, eto, jako ljut otišao sa sastanka na kom kao premijer nije uopće trebao ni biti, jer nije uobičajeno da premijeri prisustvuju takvim sastancima. On sad ispada, pred izbore, veliki branitelj srpstva od Hrvata koji, kao, ne puštaju Srbiju u EU. A Plenković kao brani prava Hrvata u Srbiji.

Odvijač Vesne Pusić

“Ne trebamo stručnjake oko toga o čemu se radi u Jasenovcu. Ovo je političko pitanje. Prije NDH ‘Za dom spremni’ nije imao značaj koji ima danas, isto kao i nacisti sa svojim pozdravima… Pozdrav je postao simbol režima koji je kao svoju ideologiju i cilj imao etničko istrebljavanje. Dakle, uništavanje pojedinih grupacija ljudi. Naša je inicijativa da se ploča ukloni, a što se tiče pripadnika HOS-a koji su stradali, da se postavi jedna ploča u trošku državnog proračuna bez pozdrava ‘Za dom spremni’. Činjenica da je ploča postavljena u Jasenovcu je očita provokacija te je to vrijeđanje žrtava”, rekla je Vesna Pusić na raspravi saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav koji je raspravljao o pitanju HOS-ove ploče u Jasenovcu.

“Ako je Ivo Sanader to mogao prije 12 godina maknuti, onda valjda i mi to možemo napraviti. Dakle, što će nam Povjerenstvo? O čemu će ono odlučivati? Treba nam šarafciger, a ne Povjerenstvo. Mi kao Odbor moramo donijeti stav o ovom incidentu”, poručila je ona.

Da, radi se o provokaciji – ali, prošlog tjedna sam naveo, o provokaciji se radilo i kod ćirilićinih ploča u Vukovaru, kad je Vesna Pusić pjevala posve drugu pjesmu. Tada to nije bila “provokacija” nego “pravo Srba”, iako nisu stečeni zakonski uvjeti za njihovo postavljanje (trećina stanovništva srpske nacionalnosti)! Je li pravo hrvatskih branitelja postavljati ploče?

A taj isti Hrvatski sabor je ne tako davno skinuo imunitet Stevi Culeju jer se – primio „šrafcigera“ i skinuo sporne ploče na ćirilici. Za to će mu biti suđeno kao kriminalcu. “Ja vas molim da mi jednoglasno oduzmete imunitet da na sudu u svoje ime i ime svih optuženih dokažemo nevinost, da ne budemo iznad sustava. Ne želim da ja ostanem, da ne idem na sud, a moji prijatelji idu”, rekao je Culej prije glasanja.

Očito, ista pravila koja važe za Culeja ne važe za “antifašiste”. Njima ne treba nikakva odluka Odbora da bi skinuli ploče, njemu očito treba. Sve po onoj, “Quod licet Iovi, non licet bovi”. Naravno, nije trebalo niti sumnjati kako će saborski Odbor glasati: jednoglasno za skidanje “ustaških” ploča. Međutim, argumentacija Vesne Pusić, Bože Petrova, cijelog HDZ-a i svih ostalih koji su se založili za skidanje ploča je – šuplja! “Prije NDH ‘Za dom spremni’ nije imao značaj koji ima danas, isto kao i nacisti sa svojim pozdravima”, kaže Vesna Pusić. Da, istina, nije.

Ali poslije Domovinskog rata pozdrav isto tako nije imao značaj koji je imao prije njega! Prije je možda bio simbol ustaštva, ali nakon Domovinskog rata je postao, među ostalim, simbol pod kojim se branila Hrvatska! A Sabor se i dalje ponaša, i cijela hrvatska politika, kao da smo još u osamdesetima, kao da su Hrvati ustaše a Srbi antifašisti, kao da nikakve antifašističke agresije na RH nije bilo!

Ustavni SUP

Orepić je prije tjedan dana izazvao skandal rekavši kako Ustavni sud treba, u osnovi, razjuriti, a o ustavnosti zakona donesenih u Saboru bi valjda trebalo odlučivati partijsko tijelo, kao nekoć u komunizmu, ili osobno šef policije po vlastitom nahođenju. Usto je ustavne suce nazvao prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, dakle praktički ih proglasio narodnim neprijateljima.

A kad vas prvi pendrek države, ministar policije, proglasi narodnim neprijateljima, onda to nije bezazlena stvar. To zapravo zaudara na državni udar i ostavlja jako loš dojam. Zaudara na tridesete u Njemačkoj. Orepić možda nikad nije čuo za trodiobu vlasti, i za to da je sudbena vlast neovisna o izvršnoj, no takve izjave su strahovito opasne kad dolaze od nekog na Orepićevom položaju. Naime, da u Ustavnom sudu sjede kojekakvi ljudi kojima tamo možda i nije mjesto, nije neka tajna. No to smijem reći ja, to ne smije reći Orepić. Jer kad to kaže Orepić, onda to zvuči kao da policija kani preuzeti vlast u zemlji i srušiti ustavni poredak. Orepić bi trebao znati da mu funkcija koju obavlja jednostavno ne dopušta da kritizira drugu granu vlasti, naročito i pogotovo ne Ustavni sud.

Na to su suci Ustavnog suda tražili očitovanje predsjednice i premijera, koji su podržali Ustavni sud, a Petrov je, kao pravi predstavnik plemensko – rodijačkog mentaliteta, stao na stranu svog jarana iz Mosta i sugrađana. Braneći neobranjivo. Kao, nije on rekao što je rekao, nego eto samo se založio da se suci Ustavnog suda biraju drukčije. Po mogućnosti tako da ih bira Božo Petrov, jer HDZ i SDP su stranke gdje caruje klijentelizam i gdje se mjesta dijele nepotistički, po vezi i poznanstvima. Što u Mostu nikad i nipošto nije slučaj.

Slažem se. Suce treba birati drukčije. A možda i ministre u Vladi treba birati drukčije, kako to ne bi mogle postati bivše oficirčine JNA koje su mudro čekale da vide kako se razvijaju stvari da bi odlučili hoće li se ili ne staviti na raspolaganje HV-u

Briselski show Plenkovića i Vučića

Vučić je putovao u Bruxelles, a Plenković u Berlin. To je njegov prvi vanjskopolitički posjet koji nije završio skandalom. To niti ne čudi, jer Plenkovićeva politika baš nimalo ne odudara od politike Angele Merkel, kao da ga je ona birala na mjesto hrvatskog premijera.

Kakve veze imaju ta dva posjeta? Plenkovića su u Berlinu potapšali po glavi, vrlo su zadovoljni njime, a težište razgovora bilo je na “proširenju EU-a na jugoistok”. Nije tajna da je Angeli Merkel jako stalo do što bržeg prijama “jugoistoka” u NATO, a time i EU, iako bi “jugoistok” radije ostao izvan NATO pakta jer im je jasno, kao i nama, da tamo ne spadaju, i da im je bolje s Putinom.

A to znači da Hrvatska vjerojatno ipak nije na svoju ruku blokirala Srbiji otvaranje poglavlja 26 u pristupnim pregovorima za EU, jer bi Merkel inače već zveknula Plenkoviću koju za uho. To poglavlje govori o obrazovanju, a mi kao nismo zadovoljni jamstvima za hrvatsku manjinu, odnosno za obrazovanje na hrvatskom jeziku.

Što je jako zanimljiv stav Hrvatske, iz više razloga. Prvi je taj što nas nije previše briga ni o obrazovanju naše djece na našem jeziku, pa se tako u javnim glasilima hrvatski jezični standard slabo poštuje, a na komercijalnim televizijama se emitiraju serije i filmovi na srpskom bez prijevoda, suprotno zakonu, i uz ismijavanje onih koji traže poštivanje zakona da “ne razumiju srpski” (pri čemu nitko ne ismijava Srbe koji traže ćirilicu u Vukovaru da ne znaju latinicu). Ali drugi i važniji je taj što je Hrvatska ljetos pristala na otvaranje poglavlja 23 i 24 – Pravosuđe i temeljne slobode te Pravda, sloboda i sigurnost. Poglavlje 23 regulira i prava državljana EU-a, pa Srbi sad tvrde da su pitanja poput obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina stvar poglavlja 23, koje je otvoreno ljetos, a ne poglavlja 26 čije je otvaranje sada na dnevnom redu.

Zašto je Hrvatska pristala na otvaranje poglavlja o pravosuđu, kad Srbiji ne pada na pamet povući JNA-optužnice protiv Hrvata, kad se Srbijom slobodno šeće jedan Šešelj, kad to pravosuđe ne procesuira ništa što se tiče ratnih zločina protiv Hrvata, naročito za protjerivanja i pritiske devedesetih u Vojvodini, a sad najednom ne pristaje na otvaranje za nas ipak manje bitnog poglavlja 26?

Sve upućuje da je cijela priča između Vučića i Plenkovića veličanstveno režirana predstava za kmetove u Hrvatskoj i birače u Srbiji. Vučić je, eto, jako ljut otišao sa sastanka na kom kao premijer nije uopće trebao ni biti, jer nije uobičajeno da premijeri prisustvuju takvim sastancima. On sad ispada, pred izbore, veliki branitelj srpstva od Hrvata koji, kao, ne puštaju Srbiju u EU. A Plenković kao brani prava Hrvata u Srbiji. Još malo pa će k’o Tuđman zveknut šakom o stol i riknut, a Vučić i EU će se isprepadati.

Usto su u Srbiji u disonanci sami sa sobom, jer je Dačić ujutro rekao da Hrvatska nije jedina koja blokira poglavlje 26, da su tu još i Bugari, a popodne je Vučić izašao s pričom da ih blokiramo samo mi. Bilo je očito da netko tu laže – očito Vučić, jer je Dačić preglup da shvati kad mu je u interesu slagati. A da je tako, potvrdili su kasnije sami Bugari, koji su priznali da su i oni sudjelovali u blokadi otvaranja poglavlja 26.

Logičan zaključak je da je Plenković dobio naredbu “k nozi” iz Njemačke i odblokirao dva poglavlja, a onda blokirao treće s još nekoliko zemalja kako se te zemlje ne bi previše eksponirale. Vučić je potom javnosti prešutio bugarsku blokadu i istresao se na Hrvate. Profitira Plenković, jer ispada da, kao, nije sitni briselski birokrat koji je postao premijer zahvaljujući mini-državnom udaru establishmenta protiv Karamarka i da, kao, štiti nacionalne interese. Profitira Vučić na valu antihrvatske histerije u Srbiji, profitiraju i Bugari koji imaju svoje uvjete koje žele da Srbija ispuni, a mi to odrađujemo za njih. A možda i Nijemci imaju neke svoje interese, s obzirom na izostanak packi.

Bidenom protiv Hrvatske

U Vučiću se ponovo probudio Šešeljev kućni ljubimac, a to znači da će se u Plenkoviću uskoro probuditi Merkeličin. Nakon što je izvrijeđao Hrvatsku i Hrvate vokabularom iz devedesetih, kad je obećavao genocid i klanja po Glini, nazvao je svog trenutnog gazdu na odlasku u Washingtonu, Bidena, da nazove Plenkovića da mu kaže da ih pusti u EU i NATO. Hitno.

Bijela kuća je izdala prilično jasno priopćenje u kom se navodi da su Biden i Plenković razgovarali o “važnosti euroatlantskih integracija svih zemalja na Zapadnom Balkanu”, te kako su se “suglasili da će napredak prema tom cilju pridonijeti miru, stabilnosti i napretku cijele regije”, što u prijevodu znači da je Biden zaprijetio Plenkoviću da smjesta deblokira Srbiju. Na to je Stier brže-bolje rekao da će do deblokade Srbije doći vrlo brzo, možda već početkom iduće godine, u siječnju.

Plenković pak tvrdi nešto drugo, a već sam njegov birokratski rječnik govori da – mulja: “Razgovarali smo u jednom širem kontekstu pitanja situacije na jugoistoku Europe, o važnoj ulozi Hrvatske kao članice Sjevernoatlantskog saveza, članice Europske unije, koja svojim iskustvom može pomoći našim susjedima na tome putu … još jednom smo utvrdili vrlo kvalitetne odnose između SAD-a i Hrvatske i našu konstruktivnu ulogu prema zemljama jugoistoka Europe, koje su za nas prioritet pa i u kontekstu procesa proširenja Europske unije, kojeg držimo uvijek visoko na dnevnom redu i gdje ćemo pomoći susjednim državama da ispune nužne kriterije … Bilo je govora, vrlo načelno, o procesu pristupnih pregovora i kako da u tom cijelom kontekstu odnosa Hrvatska svojim iskustvom bude od pomoći našim susjedima”, istrkeljao je Plenković.

Drugim riječima, Biden ga je vjerojatno nazvao da nevezano pročavrljaju jer nema pametnijeg posla, pa su onako općenito malo popričali o svemu i svačemu, a to nema veze s tim što je istog dana Vučić tražio od Bidena da pritisne malo Plenkovića. Misli li Plenković da smo svi ovdje idioti, pa da će netko povjerovati da ga je Biden nazvao da ga pita za zdravlje njegove babe, a pitanja prijama Srbije u EU su se dotakli samo onako usput, “općenito?”

I dok nas Srbi mole da ustrajemo u blokadi, bar oni koji ne žele u EU, a takvi su reklo bi se ipak u većini, dotle nitko ne vjeruje da će se to dogoditi, poučen dosadašnjim iskustvima. Hrvatska je, kad god je u pristupnim pregovorima htjela isposlovati nešto za sebe, uvijek na kraju podvila rep i pojela ono što nije za jelo kad bi netko iz Berlina ili Washingtona zaprijetio prstom. Radili su to i oni koji su bili puno skeptičniji spram Bruxellesa od Plenkovića, koji je praktički njihov otpravnik poslova na tzv. Zapadnom Balkanu (ex-Jugosferi, ex-Jugoslaviji).

A trebali bismo ih blokirati, jer Srbija je spram Hrvatske izrazito neprijateljski nastrojena, i to ne samo Vučić nego i velika većina stanovništva. Uđu li u EU, ne možemo očekivati ništa dobrog, jer su sve zapadne sile kudikamo sklonije Srbiji, pa i onoj notorno šovinističkoj i četničkoj, nego i najumivenijoj i “najantifašističkijoj” Hrvatskoj. Uostalom, Vučić je pokazao svoje pravo lice, ali to nije samo njegovo lice. To je lice današnje Srbije, ono je četničko, i to se neće promijeniti.

Naravno, uvijek ostaje nada da će Plenković ustrajati na blokadi dok ova administracija u Washingtonu ne ode, što je oko mjesec dana, pa onda vidjeti kako diše nova glede proširenja EU-a na Srbiju, no neki su se nadali i da će Plenković postaviti Hasanbegovića za ministra. Ja nisa

Božina kućica

Ako je vjerovati medjima, Božo Petrov ima jako velikih problema s matematikom. I to onom osnovnoškolske razine. I to nižih razreda.

No priča je ipak predobra da bi je se odignoriralo. Mediji su nedavno objavili kako Božo Petrov sebi gradi novu kuću u Metkoviću, da ima gdje uživati u saborskoj mirovini. I da mještani kažu da će ga ta kuća koštati milijun kuna. Kad su novinari pitali Božu je li istina da će dobiti subvencije za kuću i da će ista koštati milijun kuna, on je odgovorio da kao i svaki građanin ima pravo na subvencije što mu je i potvrđeno od mjerodavnih tijela, ali i da kuća neće koštati milijun kuna nego “najviše 120.000 eura”.

U čemu je razlika između 120.000 eura i okruglo milijun kuna? Ponajviše u valuti. Iznos je manje – više isti. No Božu ljuti i to što je iznos u medijima naveden u kunama, jer, smatra on, manja brojka jednostavno ljepše zvuči. Hrvatima se nekako čini da je 120.000 eura manje od milijun kuna. Je, za zanemarivih pedesetak tisuća kuna!

Petrov se buni i da je novinarima „valjda bio problem napisati da imam 120.000 eura, jer koliko znam, kad se procjenjuju vile nekih sumnjivih tipova i političara, valuta je u eurima“. A koliko ja znam, službena valuta u Hrvatskoj su i dalje kune, pa je logično i da se procjene daju u kunama. Ako Božo, međutim, smatra da ga treba tretirati jednako kao i sve ostale sumnjive političare i mafijaše, ja se slažem. A što se tiče Božinog protupitanja novinarima, „zanima me koliko ovih što pišu imaju nekretninu jeftiniju od milijun kuna“, evo, Božo, ja. Puno jeftiniju. A i nju sam uzeo na kredit od 20 godina. I većina mojih kolega. Novinari koje osobno znam se dijele na dvije vrste: one koji imaju nekretninu koja vrijedi manje od milijun kuna, i one koji nemaju nekretninu u vlasništvu, već su podstanari.

No, ja možda nisam mjerodavan, jer se ne družim s Matijom Babićem, Dežulovićem, Ivančićem, Butkovićem – čija vila vrijedi oko tri milijuna, ali ne kuna nego eura, i ostalim s lijeve, socijalno pravedne strane medijskog prostora.

Kad si gladan nisi svoj

Reklama za Snickers kaže “kad si gladan, nisi svoj”. Izgleda da bi premijer trebao uzeti koji. Jer, kad je pri sebi, lupa napamet naučene birokratske frazetine bez smisla i značenja, gomila prazne riječi bez sadržaja, i pazi da nikog ne uvrijedi i da ispadne uglađen i fin, makar i bez boje, okusa, i mirisa.

Ali prošlog petka nije bio svoj. Kad ga je novinar RTL-a Hrvoje Krešić upitao kako to da rashodi proračuna rastu, i to ne baš malo, u godini za koju svi odavno upozoravaju da će biti najteža zbog obveznica iz 2007. koje dospijevaju na naplatu, premijer je rekao: “Deficit je manji, radi se o transferu sredstava iz EU proračuna u hrvatski proračun. Kolega Krešiću, odite vi na izbore pa pobijedite, pa onda planirajte proračun…”

To je krkanski odgovor. Političari ponekad znaju biti simpatični kad pokažu da su od krvi i mesa, da nisu samo govorni automati programirani u Bruxellesu, ali Plenkoviću ovaj put ni to nije uspjelo. Uspjelo mu je tek ispasti čobanin. To nije način na koji se odgovara novinarima. Oni, istina, znaju biti bezobrazni, znaju dolaziti s predrasudama i unaprijed donesenom odlukom da popljuju ideološkog neprijatelja što god rekao ili uradio, ali ovdje je pitanje bilo manje-više na mjestu. Uostalom, posao je političara da pravdaju proračun, a ne da daju odgovore u stilu Rođe Spajića. Uostalom, možda bi takav odgovor jednom Rojsu i pristajao. Ali Plenkoviću, koji se fura na image uglađenog eurobirokrata, takav način komunikacije stoji kao kravi sedlo.

A što se proračuna tiče, ne treba biti ekonomist da bi se vidjelo kako on nema veze s mozgom, kako je diktiran iz europskih centara moći, i kako nas gura u nova zaduženja i novi nepotreban deficit. Blažena vremena dok Vlade praktički nije bilo! Nikad nam nije ekonomski bolje krenulo nego prošle godine, kad je zbog trzavica u Vladi na snazi bilo privremeno financiranje, i kad se nisu mogli umjetno pumpati troškovi birokratskog aparata i uhljebničkih paradržavnih organizacija.

“Most? Pa to su lopovi kao i ja!”

Općepoznato je da je HNS klijentelistička interesna udruga čija je potpora među biračima obrnuto proporcionalna broju mjesta u upravnim odborima javnih poduzeća i milijardama iz državnog proračuna koje kontroliraju.

Pa je tako Petar Štefanić u emisiji Pressing na TV N1, nasljedici Yutela, pitao predsjednika te strančice Ivana Vrdoljaka je li on na čelo HEP-a postavio Tomislava Šerića, kojeg je nazvao “pizza majstorom”, Vrdoljak je otvoreno priznao kako ga je imenovao samo zato jer mu je – prijatelj! I to trenutak nakon što je rekao kako HNS NIJE klijentelistička stranka!

“Ja (sam ga imenovao). To mi je bivši prijatelj. Šerića imenujem za predsjednika Uprave HEP-a, dogovorimo se za ciljeve i on to ne ispuni. Ja ga smijenim nakon godinu dana. HEP napravi nakon toga bolje rezultate nakon njegova mandata. Nakon toga se miče od mene, odlazi u Most i od strane Mosta je imenovan u Nadzorni odbor Končara”, reče Vrdoljak. I ospe paljbu po Mostu! Jer, eto, krademo i mi i oni, i mi i oni namještamo javne natječaje, i mi i Božo postavljamo jarane i rodijake na najvažnija mjesta u državi, ali mi imamo pravo na to jer smo liberali, a oni su konzervativci, kaže vrli Vrdoljak!

Za Most je rekao: “Mi smo drugi pol. Mi smo za sekularnost, oni za utjecaj Katoličke crkve. Mi smo za slobodu pojedinca, a oni po mišljenje moraju u Nacionalno vijeće. Mi smo liberali, oni konzervativci. Mi smo dva svijeta vođenja politike.”

Bravo Ivane! Da je Boga i pravde, i ti i Božo bi radi takvih likova koji bi, da nisu u politici, u javnom poduzeću mogli u najboljem slučaju raditi kao niži referenti ili lijeva smetala, eventualno kuhati kavu i prati podove, ako i to znaju raditi kako treba, gulili podulju robiju! A profesionalni uhljeb Šerić se, očito, snašao. Jučer u HNS-u, danas u Mostu, sutra tko zna gdje… HDZ, SDP, nema veze! Ideologija ionako nije bitna – stranke u Hrvatskoj postoje da bi pomoćno osoblje u pekarama i picerijama moglo uvaliti stražnjicu u direktorsku fotelju.

A sama bezobraština Ivana Vrdoljaka je bez premca. Da, Most je besprizorna nakupina ljudi koji su u politici samo zato da bi se ogrebali za kakve pare i pozapošljavali rodbinu i prijatelje – ali Vrdoljak je posljednja osoba na planetu koja im to ima pravo predbacivati! “Kad mi to radimo, to je demokracija i dobra praksa, kad oni to rade, to je nepotizam i zloporaba položaja!” Bravo Ivane! Ti si pravi HNS-ovac! Bez stida i srama!

I: Marcel Holjevac/dnevno.hr