Sinovi Oluje

Iako putuje u svojstvu hrvatskog premijera, i na trošak hrvatskih poreznih obveznika, Plenkovića impresionira samo njegov angažman u EU parlamentu i europska politika koja je, po njemu, u rangu Svetog Pisma, nepromjenjiva i nepogrešiva, pa tako i iznad kritika neposvećene raje.

Što možemo i trebamo iščitati iz Plenkovićeve izjave dane HRT-u, u kojoj se osvrće na svoj nastup Ukrajini i na reakcije koje su uslijedile iz zemlje i svijeta, tvrdeći „Nisu me impresionirale kritike iz Moskve i s hrvatske političke scene“? Kad bi mogli iščitati da se Plenković samo ne da impresionirati kritikama iz Moskve, to bi svakako bilo divljenja vrijedno iskazivanje državničkog stava, pomalo doduše glupastog, jer kritike i stavovi Moskve  impresioniraju i daleko značajnije političke faktore no što je to Hrvatska s Plenkovićem na čelu, ali svejedno za respekt! Ali ipak ne možemo iščitati samo to, jer Plenkovića ne impresionira ni kritika s hrvatske političke  scene. Uzmemo li u obzir da hrvatska politička scena nije samo scena na kojoj nastupaju naši političari, već i svi mediji sa svojim novinarima, analitičarima, komentatorima, kojim se, uz pomoć informatičke infrastrukture dvadesetprvog stoljeća, svojim komentarima mogu pridružiti skoro svi stanovnici Hrvatske, možemo reći da Plenković nije impresioniran kritikama svih struktura društva koja su se tim kritikama pridružili, pa kad bi postotak kritičara bio manji i od 50%, to bi i dalje bila brojka koja bi Plenkovića trebala impresionirati. Zašto onda nije?

Plenkovića vjerojatno uopće ne impresionira niti vlastita uloga hrvatskog premijera. S obzirom da naglašava „Posjet Kijevu je nastavak mog angažmana u EU parlamentu“, očito je to angažman koji Plenkovića impresionira, pa je stoga i logičan nastavak te izjave koja glasi „ali u biti to je europska politika“. Pa iako putuje u svojstvu hrvatskog premijera, i na trošak hrvatskih poreznih obveznika, Plenkovića impresionira samo njegov angažman u EU parlamentu i europska politika koja je, po njemu, u rangu Svetog Pisma, nepromjenjiva i nepogrešiva, pa tako i iznad kritika neposvećene raje.

Osim što je sporno što pod krinkom hrvatskog premijera i hrvatskim novcem zastupa europsku politiku po svijetu, i time pokazuje svoju vjernost ne hrvatskim građanima već euro birokraciji, sporna je i politika koju zastupa. Krim je bio republika unutar države, sa svojim ustavom i pravom na odcjepljenje  u skladu s međunarodnom poveljom UN-a o pravi naroda na samoopredjeljenje. Narod Krima je izašao na legitiman i demokratski referendum na kojem je za odcjepljenje glasalo 1,233.002 glasača, od 1,274.096 koliko ih je izašlo na referendum, što znači da je 96,77% bilo za odcjepljenje, a tek 2,5% protiv, pa je teško shvatiti kad su europski političari izgubili senzibilitet za tako očiglednu volju naroda.

Iako je teško je dokučiti kad se Europa zagubila na svom putu poštivanja demokracije, međunarodnih povelja i prava naroda, ipak nije teško dokučiti kad su se u svemu tome izgubili i naši političari. Zapadni svijet pod NATO kapom se tih principa najvjerojatnije odrekao koncem hladnog rata, kad ih je željezni zid prestao razdvajati od svijeta istoka, i kad više nije postojala potreba a ni mogućnost za glumu nekakve moralne vertikale. Dapače, NATO države a nadasve SAD, su prekršile većinu sporazuma koje su potpisali sa SSSR-om, među kojim i onaj po kojem države Varšavskog pakta ne smiju  postati članice NATO saveza, ili na primjer Sporazum o nuklearnom oružju, kojim se zabranjuje gradnja obrane od nuklearnog napada, i tako dalje. Hrvatski političari su se, pak. tih principa morali odreći već u pristupnim pregovorima s EU, kad su bili prisiljeni zaboraviti put i principe kojim smo i sami stekli svoju samostalnost.

Kao jedan od kritičara Plenkovićeve ukrajinske eskapade, ispada da ni ja nisam impresionirao Plenkovića. Pa ipak niti ja, niti itko od nas se ne nalazi u potrebi, a kamo li ulozi da impresionira Plenkovića, već se  Plenković nalazi na zadatku i u ulozi da impresionira nas, što svakako neće uspjeti nastavili li svoj premijerski mandat koristiti za nastavak svog angažmana u EU parlamentu, nudeći tako Hrvatskoj premijera sa skraćenim radnim vremenom. Nastavi li tako, Plenković će proćerdati svoj mandat, poput svih hrvatskih premijera prije njega. Ali naravno da s EU stajališta to nema nikakve veze, jer je samo konstanta hrvatskog propadanja u skladu s europskom politikom. Plenkovićev divljenja vrijedan profesionalan i smiren politički nastup, zajedno sa svim proeuropskim uvjerenjima koje doživljava kao dobrobit za Republiku Hrvatsku, i koje uostalom dijeli, u većoj ili manjoj mjeri, sa svim prijašnjim premijerima, Hrvatskoj su od male važnosti, jer nitko od nas ne živi od lijepih riječi i dobrih namjera uvijenih u uvjerenja svih naših premijera, već od rezultata, a rezultati već dva desetljeća govore sami za sebe.

I:5none5/barometar.vecernji.hr

Kakav to dakle cilj želi Nina Obuljen postići novom demokratizacijom medija, novom različitošću, novima politikama autonomije ovakvih medija te novom regulativom medijskoga poretka u Hrvatskoj? Kad ističem Nina Obuljen, da ne bi bilo zabune – govorim zapravo o Andreju Plenkoviću!

Javne rasprave oko emisije Tihomira Dujmovića „Iza zavjese“, a prije toga oko TV kalendara, ponovo, po tko zna koji put usmjeravaju oči i pozornost kakve takve javnosti na HRT. Te rasprave su samo vrh ledene sante u kontekstu općih političkih rasprava u društvu, i ne mogu se nikako izuzeti iz realnoga konteksta svih rasprava, kojima svjedočimo posredstvom HRT-a. Ovo „posredstvom“ je vrlo važan pojam, jer nosi sobom sadržaj i stvarnu poruka, te model usmjeravanja svih rasprava upravo preko zatečenoga stanja u informativnim procesima i strukturama na HRT-u. Sve informacije koje dobivamo „posredstvom“nose sobom pečat ljudi koji ih kreiraju, biraju, pripremaju i nude javnosti. Na temelju toga se stvaraju individualni stavovi o događajima, ali i pretežita društvena klima u Hrvatskoj.

Zato je to važno naglasiti.

Glasnogovornica Plenkovićeve najavljena uravnotežene i stabilne medijske politike u Hrvatskoj ministrica Nina Obuljen u svakom svom nastupu ukazuje na nužnost ozbiljnih promjena u medijskom zakonodavstvu, a potpuno identično političkim porukama Andreja Plenkovića, isključivo te promjene i pravce usmjeravanja medijske kulture u Hrvatskoj, povezuje s očekivanim direktivama iz Europske komisije. To je više puta ponovila, pri čemu samo po sebi to ne bi bilo problematično, jer je Europska komisija neka vrsta i hrvatske europske vlasti, kad bi ostavljala bilo kakav, pa i najmanji signal, ili dojam, da će ona ili Vlada ili zastupnici u Europskom parlamentu uspjeti u okviru tih direktiva nametnuti ili promovirati neke specifičnosti autentičnih hrvatskih problema i nužnih rješenja. Ali – neće. Neće vrlo vjerojatno ni pokušati.

Taj pravac ponašanja se najbolje vidi i preko rješavanja problema u okviru europskog diskursa sa Srbijom, pri čemu se mučno nadmoćno nameće navodni europski stav da je rješenje hrvatsko-srpskih problema bilateralno pitanje. Kao da načela mogu biti bilateralna!? Ako je nešto načelo, onda je univerzalno po definiciji, a ako nema univerzalnu prihvatljivost, nije načelo. Načelno je dakle da je zlo nasrnuti na drugoga, napasti ga, oteti mu njegovo vlasništvo, pravo, kao što je načelno obraniti se od toga nasrtaja. Načelno je uvijek kazniti nasilnika, otimača, razbojnika, a zaštiti žrtvu. Jer, kazna je univerzalno odgojno načelo u razvoju ljudskoga društva. Zašto se onda jednoga nasilnika nagrađuje, jednu žrtvu vrijeđa i ponižava, jednoga razbojnika oslobađa bilo kakve odgovornosti, a drugoga kažnjava i traži neupitna potpora za to kažnjavanje?

Jer se ne radi na načelima.

Pa se proglašava načelnim uvesti europske sankcije protiv Rusije zbog agresije na Ukrajinu, te aneksiju Krima, a istovremeno se proglašava europskim načelom da se Srbija koja je izvršila daleko brutalniju agresiju na Hrvatsku, pokušala anektirati veliki dio hrvatskoga teritorija, pobila petnaest tisuća ljudi, razorila stotine tisuća zgrada, mnoga sela, gradove, prognala stotine tisuća ljudi, prihvatljiva vrijednost za Europu.

Tko je dakle tu lud?

Ako su mediji, a jesu, po definiciji najvažniji korektiv politika i državnih vlasti, upravo procesom relevantnoga i autentičnoga informiranja, ovakav informativni pristup aktualnim raspravama morao bi biti apsolutno pretežit i praktično bez izuzetka.

Je li?

To svi vidimo svaki dan i ne treba davati savjete ljudima koji to gledaju i slušaju.

Mislim da je to dovoljno jasan primjer kako i na koji način HRT može i treba posredovati u izboru, oblikovanju i prijenosu informacija u zemlji, te kako djeluje danas.

Vratimo se dakle nakon ovoga aktualnog primjera medijskim politikama i procesima u Hrvatskoj.

Nina Obuljen stalno ističe nužnost afirmiranja demokracije, različitosti, nužnost proceduralne regulative institucija i tijela te načina upravljanja medijima, pri čemu se slaže s bivšim ministrom Hasanbegovićem da je regulativa u jednome dijelu financiranja navodnih neprofitnih medija bila loša. Prvo, sami po sebi, nacionalni ciljevi ili ciljevi bilo koje državne politike ne mogu biti razvoj različitosti, niti razvoj demokracije. Niti država u medijskom prostoru bilo gdje na svijetu smije prepustiti ne samo informativne procese, nego pogotovo definiranje okvira medijskih politika i prihvatljivih društvenih načela nekakvim autonomijama novinara, ili bilo koje društvene grupacije. Svaka autonomija mora imati svoj usuglašeni društveni, a u ovome slučaju – nacionalni cilj. A autonomija u struci podrazumijeva stručnu evaluaciju na najvišim dostupnim standardima i kriterijima. Bez ocjene znanja, izvrsnosti, dostignuća i sposobnosti sudionika u autonomnom dijelu procesa, u ovome slučaju informiranja, priča o autonomiji je bezvlašće, pravac srozavanja kriterija, a poticanje različitosti, sloboda i prava, zapravo stimuliranje – nevaljalosti. Država, kao i ljudi, donosi odluku o tome što će poticati i kako to činiti tek na temelju detaljne i precizne, vjerodostojne analize stanja, te jasne definicije i odluke o ciljevima. Ne može Hrvatska dakle najavljivati primjenu europskih direktiva, načela autonomije, a istovremeno ne primjenjivati najviše europske strukovne standarde u informiranju javnosti. S jedne strane nuditi europske plaće, zaštitu i status Novokmetu ili Severici, te Lekoviću ili Šikariću, a od njih dobivati kao rezultat primitivno antifovanje nedostojno čak i partizanskoga biltenskoga agitpropa.

Zašto?

Jer se različitosti mogu poticati do mjere dok neće izazivati društveni kaos i do mjere u kojoj postoji formalno granično usmjerenje što se hoće postići afirmacijom tih različitosti. Primjera radi, ako država potiče i stimulira kao u Hrvatskoj s jedne strane kriminalizaciju oslobodilačkog rata i ondašnje hrvatske državne politike, a s druge strane afirmira hrvatsku suverenost, iz ta dva procesa nužno će proizići – sukob. I to ne dijaloški sukob, nego eliminacijski, s puno težim konzekvencama. Jer je to praktično poticanje nastavka nekada ratne, a sada političke bitke za slobodu hrvatskoga naroda istovremenim jačanjem njegovoga neprijatelja. Svaka politička bitka, pogotovo ako je posljedica golemih neravnoteža, jednoga dana nužno završi u ratu do istrjebljenja. Tako je počeo i rat za hrvatsku slobodu i protiv srpske agresije. Tako je došlo do srpske agresije.

Demokracija također po definiciji nigdje nije društveni cilj, izuzev eventualno u društvima i zemljama koje žive pod totalnom diktaturom. Ali i u tim okvirima vizija demokracije je prije svega željeno postignuće za upravljanje društvenim resursima i potencijalima, model s kojim se nastoji postići nekakav društveni, a u svim nacionalnim državama – nacionalni interes.

Dakle, demokracija je model, instrument, a ne cilj.

Kakav to dakle cilj želi Nina Obuljen postići novom demokratizacijom medija, novom različitošću, novima politikama autonomije ovakvih medija te novom regulativom medijskoga poretka u Hrvatskoj? Kad ističem Nina Obuljen, da ne bi bilo zabune – govorim zapravo o Andreju Plenkoviću!

Uzmimo primjer financiranja tzv. neprofitnih medija. Nina Obuljen se javno slaže s ocjenama i postupcima prethodnika, Zlatka Hasanbegovića, da model kojim se financiralo, odnosno poticalo te medije nije valjao. Zbog toga ona namjerava dok se sustavnije ne riješi taj model, financiranje prebaciti na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva. U paketu s tom Zakladom, koja počiva na izrazito nesolidnim temeljima, a u nju s razlogom ovakvu kakva jest postoji goleme nepovjerenje, djeluje i vladin Savjet za razvoj civilnoga društva, koji se bira krajnje neregularnim načinom, na koji je udruga UiO višekratno upozoravala, ne samo javnost kanalima koji su joj zbog namjernih blokada u medijima bili dostupni, nego sve relevantne državne institucije.

Savjet bira samo jedan posto udruga u Hrvatskoj. Da pogađamo kojih?

Što se događa ako samo u jednome vladinom četverogodišnjem ciklusu jedna, u ovome slučaju notorna antifa struktura ima neograničene izvore sredstava, a ona druga ne-antifa gotovo potpunu blokadu? Događa se snažan razvoj jedne strukture, razvoj njene infrastrukture, moći, njenih potencijala, dok se na drugoj strani događa ili potpuni zastoj u razvoju, dobrim dijelom uništenje, nemogućnost ozbiljnoga sudjelovanja u društvenim procesima i u konačnici – gubitak svake mogućnosti relevantnoga promicanja svojih vrednota i ciljeva.

Ako se na tu situaciju primjeni navodna neovisna vladina politika, ako se u takvim okolnostima s jedne strane teško ozlijeđeni suparnik ili sportskim rječnikom rečeno igrač, suprotstavi fizički besprijekorno pripremljenom takmacu, tako se ne potiče različitost, niti je to neovisnost, nego se kreiraju pravila i uvjeti za potpuno neravnopravnu igru i očekivan rezultat.

Tako se cementira zatečeno stanje opasne neravnoteže.

U ovom slučaju Nina Obuljen upravo to najavljuje, odnosno upravo to je Plenkovićeva do sada objavljena politika. I, iako nisam tražio objašnjenje Brune Esih ili Zlatka Hasanbegovića, mislim da je cilj njihovoga amandmana u Saboru upravo bio ispravljanje ili umanjivanje te neravnoteže, odnosno izravno sprječavanje namjere Andreja Plenkovića i Nine Obuljen da pod prividom demokracije i valjanih procedura nastave poticati izrazito nevaljale procese.

Uzmimo primjer izbora i djelovanja rukovodstva HRT-a.

Samo površnim uvidom u propise koji određuju i definiraju nadležnosti i procese koji izlaze iz djelovanja i djelokruga tijela nadležnih za upravljanje procesima informiranja HRT-a, vidljivo je da je osmišljavanje takvoga institucionalnoga i zakonskoga okvira zapravo pokušaj disperzije odgovornosti i potpune depersonalizacije stvarnih utjecaja i odgovornosti. Uvijek se iza takvih pokušaja skrivaju podmukle namjere i bez obzira koliko se sva ta tijela i vijeća birala demokratskim procesom, zapravo samo su izraz destruktivnih namjera i u konačnici vrlo opasnih konačnih ciljeva.

Pokušaj promjene takvoga stanja smjenom Radmana i dolaskom ravnateljstva na čelu sa Sinišom Kovačićem samo je zagrebao malo po površini, ali nije ni blizu mogao uroditi stvarnim i ozbiljnim kvalitetnim promjenama.

Zašto?

Ponajprije zbog toga što se ni Kovačić, kao ni danas Markota, nisu mogli osloniti na provjeren i funkcionalan sustav, već isključivo na svoje osobne procjene, te nužno na političko raspoloženje, jer iz njega izvire njihov osobni status. A tu se uvijek najbolje snalaze ljudi koji su godinama svoju stvarnu moć nalazili i tražili u razvoju organskih veza i interesa s relevantnim politikama. Zbog toga svjedočimo da se prilikom političkih promjena, zapravo stalno oko upravljanja HRT-om vrte isti ljudi, iza kojih ako se malo ozbiljnije analizira, manje više stoji praktično ista struktura, koja ima razvijene organske veze i interese, koji joj omogućavaju padobran bez obzira tko je na vlasti u državi. I, zbog toga zapravo jedni druge štite, čuvaju jedni drugima grupne i osobne interese, pri čemu se svodeći politike upravljanja na te standarde i na nužnu poslušnost državnoj vlasti, zadržava nekompetencija, neznanje, neobjektivnost, manipulacija umjesto informiranja, ukratko teška nesolidnost, koja s obzirom na dugogodišnje obnavljanje takvih procesa – strmoglavljuje HRT na ovakve grane na kojima je danas.

Zbog toga, ali i zbog uvažavanja i prihvaćanja stanja stečenih pozicija, potpuno nedodirljivo izgledaju božesačuvaj novinari kao što su Maja Sever, Domagoj Novokmet ili nesretna novinarska figura navodni komentator i radijski voditelj Milorad Šikarić. Zbog toga smo gledali što smo gledali godinama, različite Jindre i Mime Simić kao voditeljice akademskih rasprava u programu HRT-a. Zbog toga Aco Stanković može raditi što god hoće, a recimo Tihomir Dujmović ne može ni novinarstvo.

Razlika u njihovome statusu je zrcalo razlike stečenih pozicija ne samo na HRT-u nego i u društvu, a pogotovo navodnim civilnim udrugama i navodnom civilnom društvu.

Jer, figurativno rečeno, ako se očekuje da će Burić, Markota, Nemčić, Galić, Manjkas, Radman, Rakić i ostatak izravnih prepoznatih nositelja višegodišnjih politika upravljanja HRT-om, biti nositelji politika i promjena na bolje, to je strahovita zabluda, ali i namjerna destrukcija. Umjesto ljudi iz skuta Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Vesne Pusić, doći će ljudi pod skute Andreja Plenkovića ili iz kruga Nine Obuljen, a to nužno jamči daljnje urušavanje minimuma kritičnih standarda na kojima mora počivati relevantan informativni proces.

Kompletan smisao i svrha upravljanja na HRT-u ne može biti ekonomska stabilizacija, modernizacija ili nekakvo menadžersko upravljanje tom institucijom, nego prije svega i iznad svega – razvoj novinarstva i vrhunskoga informiranja. To mora biti ključno načelo pri izboru rukovodstva, to mora biti ključno ciljano načelo zakonske regulative i načina njegove afirmacije u društvu, to mora biti ključno i provjerljivo načelo ustrojavanja hijerarhije unutar HRT-a. I, o tome ne mogu odlučivati sudionici u procesima niti na nekakvim zborovima radnika, plenumima, udrugama, niti u bilo kojemu obliku samoupravljanja ili demokracije. Stručna valjanost nije mjerljiva demokratskim nego isključivo meritokratskim modelima. Za to treba angažirati i platiti bez obzira na cijenu u zakonom definiranim razdobljima nezavisne arbitre, kojih ako nema u Hrvatskoj – ima u Europi i svijetu. Eto, tu se možemo pozvati na europska načela izvornosti i procedura, a ne podvoditi načela neznalačkoj i mediokritetskoj prostituciji.

Novinarstvo na HRT-u mora imati definiran nacionalni i društveni cilj, koji s obzirom na vlasništvo Televizije ne može definirati ravnatelj, nadzorni odbor ili programsko vijeće, niti bilo tko drugi izvan – nositelja državne vlasti. Hrvatska mora znati kamo ide, da bi znali svi putnici na tom putu kojim sredstvima i na koji najefikasniji način će svatko od njih u okviru svojih znanja i potencijala doći do toga cilja istovremeno stimulirajući sve ostale relevantne suputnike. Tako se postiže nacionalna sinergija i samo u tim okvirima moguće je govoriti o stimuliranju različitosti. A ne da jedan putnik polazi na put, a drugi mu stavlja bombu pod auto.

A upravo to se danas događa.

Dakle, najave Nine Obuljen da će novim zakonskim prijedlozima pokušati pojačati autonomiju medija pri ovakvom zatečenom stanju samo su cementiranja stečenih pozicija moći i stimuliranje duboke i opasne neravnoteže u društvu. Zbog toga Novokmet može ZDS na ploči u Jasenovcu u televizijskoj emisiji proglasiti ustaškim pozdravom te proglašavati na taj način poginule HOS-ovce ustašama i prikriveno kriminalizirati na srpskoj matrici utemeljenje samostalne Hrvatske, što je usporedivo s najavom posjeta Andreja Plenkovića Berlinu, kao posjeta nacističkom Berlinu.

I:Marko Ljubić/narod.hr

Nije važno kakav natpis koga vrijeđa, jer „još se nije rodio tko bi svima udovoljio“, pa je ugađanje svima potpuno besmisleno. Nema tog natpisa, parole ili uzrečice koja baš nikoga makar malo ne pogodi, uznemiri ili ne uvrijedi.

Pušači i nepušači ne dijele iste vrijednosti, vegetarijanci i konzumenti mesa ne dijele isto mišljenje, a tek svjetonazorske razlike časnih sestara i „prijateljica noći“, premorenih i dokonih, sitih i gladnih?

Važno je da nitko nije iznad zakona, zapravo „jednakiji“ pred zakonom i pravosuđem, pa u ovom konkretom slučaju ni Saborski odbor za Ustav i poslovnik. Taj Odbor nije nikakva ideološka komisija zadužena za ustavnu pravovjernost, jer nismo li već (istina u SRH) imali strašna iskustva s komisijom za ustavni poredak koja je kao vrhovna republička instanca odobravala egzekucije „klero-fašista i antikomunističkih elemenata“ po inozemstvu?

Argument da mnoge u Republici Hrvatskoj smeta pozdrav „Za dom spremni“ (ZDS) isti je kao argument da isto tako mnoge ljude u Republici Hrvatskoj smeta pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, odnosno poruka da netko nekog možeš jednostavno proglasiti fašistom i ubiti?!

Naime činjenica da je netko osjetljiv ili ga nešto smeta nije nikakav pravni argument već ideološko-medijska manipulacija koju Plenkovićeva vlada podržava, jer misli da time kupuje mir i dobiva na vremenu. No, na taj način Plenkovićeva vlada gubi atribut „hrvatska“ i krijepi uvijek iste antihrvatske snage u zemlji i inozemstvu.

Mogli bismo fenomenu pozdrava „Za dom spremni“ prići u kontekstu opće povijesti i hrvatske prošlosti i isti postupak primijeniti s pozdravom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, ili to isto načiniti sa svastikom ili snopljem pruća poznatom pod nazivom „fascio“. Svastika je prastari simbol kretanja i tvoračkog vrtloga drevnog Dalekog istoka, predkolumbijske Amerike, starih Grka i jednako tako i keltski simbol; mnoge su civilizacije u prošlosti prihvatile svastiku kao svoj glavni znamen. U Kini je svastika znak za deset tisuća, što je sveukupnost bića i pojavnoga. Svezani snop skupljenih stabljika (fascio), skup je jednakih dijelova, i simbolizira svođenje višestrukog u jedno, u silu koja proistječe iz sjedinjenja i društvene sloge. U Rimskome carstvu učestali je simbol snage zajedništva. Jednako je tako s pozdravom “Zdravo” koji su koristili komunisti a izvorno je sastavni dio molitve “Zdravo Marijo”.

Dogodilo se u novijoj povijesti da su i svastika i fascio i pozdrav “Zdravo” bili grubo zloupotrebljeni i kompromitirani od totalitarnih režima: prvi u nacističkoj Njemačkoj, drugi u fašističkoj Italiji, treći kod komunističkih pokreta. Međutim ti su simboli preživjeli kompromitaciju i nije im naudila činjenica da su u jednom povijesnom razdoblju postali simbolom zla. Ne može se zabraniti svastika, jer su je nacisti zloupotrijebili (Indija i Kina puni su svastika), niti se može zabraniti rimski snop, jer su ga talijanski fašisti zloupotrijebili – i nije zabranjen, evo ga na službenom grbu Republike Francuske! Jednako tako ne može se uvesti ni zabrana pozdravljanja sa “Zdravo”.

„Za dom spremni“ stari je hrvatski pozdrav koji u svojoj naravi ne potiče niti veliča nasilje i zločine; u svojoj povijesti doživio je sudbinu fascia i svastike, jer je bio upotrebljen od jednog totalitarnog režima, ali sam po sebi on nikome ne nanosi uvredu niti prijeti. Da je pozdrav ZDS ispravan i domoljuban, dokazuje i činjenica da su pod tim pozdravom jedinice HOS-a u Domovinskom ratu branile Republiku Hrvatsku od srpsko-srbijanskog fašizma, od četništva, od Aleksandra Vučića…!

Meritum stvari je da je HOS u državnom uredu uredno registrirana udruga sa svojim simbolima i natpisom na pečatu i zastavi. I dok je to tako, HOS se ima pravo predstavljati pod svojim punim logom. HOS nije u ilegali, tako je i 5. studenog postavio ploču palim suborcima u Jasenovcu, javno i uz nazočnost lokalne vlasti! Da u svom „logu“ ima natpis „Živio Ante Pavelić“, sve je regularno dok su HOS-ov pečat i zastava tako zavedeni u državnom uredu. Nikakvi pupavci, Predsjednica ili predsjednik Vlade Republike Hrvatske, ni Ustavni ni Vrhovni sud RH ne može zabraniti isticanje simbola i natpisa uredno registriranih udruga. Nitko nije iznad zakona i to je vladavina parava. Ta uredna registracija HOS-ova loga s natpisom ZDS je povrh bilo čije političke osjetljivosti, odnosno osobnih stavova.

Sjetimo se samo „šahovnica“ na nekim proizvodima ili „logu“ tvornica u SRH; „Karlovačko pivo“, NK „Dinamo“, „Croatia osiguranje“, itd. To ni tada nisu bili „ustaški“ simboli već sastavni dio brenda, tj. uredno registrirani logo znakovi i njihovi natpisi. Čak ni ondašnji čuvari partijske pravovjernosti u njima nisu vidjeli „ustašluk“.

Odluka Ustavnog suda o pozdravu Josipa Šimunića (odbijena mu je ustavna tužba protiv odluke Visokog prekršajnog suda) na dinamovom stadionu u Maksimiru nažalost pokazuje da je Vlaho Orepić bio u pravu kad je izrekao tešku diskvalifikaciju na račun Ustavnog suda, samo je u svom komentaru bio ponešto nespretan. Prozvani Ustavni sud ovakvom presudom povlađuje Vlahu Orepiću, sve kako bi izmakao pozornosti javnosti i ponovno se sakrio u sinekurnu anonimnost.

Plenkovićeva vlada ima pravu prigodu da konačno regulira, tj. ujednači isticanje svih znakova totalitarnih režima na području Republike Hrvatske. To nije samo crvena zvijezda, tzv petokraka i kokarda, nego i slovo „U“, te svi spomenici totalitarnim režimima prije svega četništva, komunizma i ustaštva.

Bitno je začepiti gubicu kokardašima: pupovcima i orjunašima, a to je pak posao za SOA-e.

I:HRsvijet

Ako i zanemarimo pravilo (i činjenicu) da nema članstva u Europskoj Uniji bez prethodnog članstva u NATO savezu – nije li najnoviji primjer Crne Gore dovoljno očit(?) – onda sasvim razgovjetno treba izreći nikad glasno izrečeni stav Brisela da Republika Srbija baš nikad nije pripadala europskom uljudbenom krugu i nikome neće nedostajati u Europskoj Uniji.

Čak i Rusi zaziru od Srbije (i za njihov ukus Srbija je uljudbeno potkapacitirana), ali s obzirom na planove koje su imali s Crnom Gorom i njezinim pomorskim lukama nije im bilo mrsko izigravati prijatelje Srbije i njihove saveznike. Rusko-srpsko prijateljstvo je uistinu samo srpski mit, dovoljno je prisjetiti se sovjetskog „oslobođenja“ Beograda 1944. godine.

To razvikano rusko-srpsko prijateljstvo posljedni je put stavljeno na kušnju za vrijeme savezničkog bombardiranja Srbije 1999. godine. I kako je to Rusija onda pomogla Srbiji: nikako! Poslala im je nekolicinu zborovođa i isluženih opernih pjevača da svojom pjesmom rastjeraju savezničke bombardere?! Kina je pomagala, dok nije dobila pun pogodak krstarećom raketom u svoje veleposlanstvo u Beogradu. Rusija ni toliko nije željela riskirati, ali mit o rusko-srpskom pobratimstvu je uspješno preživio.

„Srbija na istoku“ je čuveni naslov srbijanskog autora Svetozara Markovića napisan prije gotovo sto i pedeset godina, i u toj knjizi razgovjetno je opisana srbijanska kulturološka pripadnost turskiom epigonstvu i vazalstvu. Srbija je očito dio turskog etnosa. I na tim je pozicijama i danas Srbija usidrena i tu ostaje, na Istoku.

Aktualna podjela interesnih sfera na Balkanu napravljena je još na Jalti i crta razgraničenja ide od Subotice pravom linijom do Kotora. Poteškoća je bila u tome što nitko od kreatora s Jalte nije računo da će Titova Jugoslavija i sâm Tito toliko potrajati pa je „završni račun“ za neko vrijeme odgođen. Ovih se godina geopolitički zemljovidi i interesi kalibriraju prema dogovoru s Jalte; razgraničenje s Rusijom sve je očitije i opipljivije. Usprkos dugo pripremanom državnom udaru u Crnoj Gori u listopadu ove godine, Rusija i Srbija nisu uspjele u svom naumu: Crna Gora postaje punopravnom članicom NATO-a, eventualno članicom EU-a preko svog jamca i zakrilnika Italije. Sličan se scenarij pristupanja euroatlanskim integracijama predviđa i za Republiku Kosovo, a intenzivno se mjeri i odvaguje što s BiH i s Makedonijom u euroatlanskim integracijama.

S obzirom na ideološke i vojne rusko-srbijanske poslovne-političke veze te zajedničke vojne manevre, Republika Srbija je debelo izvan igre za ulazak u NATO. Ruske su službe davno odradile Srbiju, kompletan političko-vojni establishment, još za vrijeme SSSR-a i SFRJ. A to je i danas u naravi isti sovjetski um ugrađen u azijatsku despotiju i srpski bizantizam s mrtvačkom glavom na crnoj zastavi, upravo onoj koju je svijet vidio prigodom četničkog ulaza u Vukovar.

Saveznici i demokratski svijet sa Srbijom se obilno rugaju i perfidno poigravaju, toliko je hvale da bi i oni najnaivniji politički analitičari morali shvatiti da se iza osmjeha krije velika batina, a ova vika danas oko otvaranja poglavlja 26, sutra oko poglavlja 23, samo je igrokaz visoke politike i neiskrena podrška Aleksandru Vučiću, jer umjerenijeg četnika u Srbiji nema. Zaudaraju ove europsko-američke pohvale i prenemaganja sa Srbijom, i uskoro slijede otvoreni šamari. Ne treba zaboraviti da su Saveznici 1999. godine bombardirali Srbiju i da bombardiranje Srbije (drugim sredstvima) još nije završeno.

U toj političkoj igri Republika Hrvatska samo je EU glasnogovornica primjedbi o Srbiji i njezinom napredovanju prema redovitom članstvu u Europskoj Uniji. Od kad je Ujedinjeno Kraljevstvo u fazi napuštanja EU, Srbija je izgubila svog velikog podupiratelja i zagovornika – posljednjeg.

Pristupni pregovori Srbije s EU su neostvarivi ne samo za Vučićevu i Nikolićevu Srbiju, već za bilo kakvu četničku Srbiju, a pokazalo se da „demokratska“ Srbija ne može biti drugo nego četnička i zato je sav taj medijski cirkus oko otvaranja pristupnih poglavlja posve neostvariv politički događaj. Srbija je na svaki način nevažna i beznačajna i za Republiku Hrvatsku jer je Schengenski granični režim jedino rješenje stakvim susjedom. Baviti se Srbijom je pravi gubitak vremena, nije čak ni zabavno i nema mjesta likovanju. Srbija će ostati maleni otok, komadić sovjetskog uma zaokružen zemljama članicama NATO-a: zemlja bez mora, bez prometnica, bez kulturološkog fundusa krcata guslarskim lažima, četništvo opsjednuto mitovima o izgubljenim bitkama i ratovima. Srbija je trajna fleka judeokršćanske uljudbe s ogromnim raskoracima sa samom sobom na koju ne treba trošiti vremena, jer nikom ozbiljnom nije važna.

Republika Srbija je srebreničkim pokoljem i pokoljem na Ovčari, na primjer, zorno pokazala svoj stav nesrpskom stanovništvu i način na koji rješava manjinska pitanja, a otvaranje ovih i onih poglavlja, srpsko-srbijanski prkos, laži i prijetvornost služi samo za domaću uporabu („nanositi lokalno“) i nikoga više ne može zavarati.

I:Mila Marušić/HRsvijet

Kod uhljebljivanja uglavnom se formalno provode javni natječaji, ali se oni prilagode stranačkim kadrovima, što je nedavno pokazao i Most.

Most je tako otvorio sezonu uhljebljivanja u državnim tvrtkama i institucijama koja se događa kod svake promjene vlasti.

Nakon što su mediji objavili audiosnimku na kojoj sad već bivši direktor HEP Toplinarstva Ivica Martinek daje upute kako treba naštimati javni natječaj za posao njegovu kandidatu, Mostov saborski zastupnik Maro Kristić prozvao je ovih dana HNS, stranku čiji kadrovi još uvijek vode HEP, za uhljebljivanje na desetke svojih ljudi u toj državnoj tvrtki. Predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak oštro mu je odgovorio, optužujući ga za goebbelsovske metode.

No Krstić je ipak u pravu što se tiče povezivanja HNS-a i klijentelizma.

Kumovi u prednosti

Naime, za Milanovićeve Vlade u kojoj je bio i HNS ta je stranka u javnosti bila najviše prozivana zbog uhljebljivanja svojih ljudi. Sjetimo se, primjerice, zapošljavanja bliske prijateljice tadašnjeg predsjednika HNS-a i potpredsjednika Vlade Natalije Žetko u tvrtki HEP Odmor i rekreacija. Predsjednik Županijske organizacije HNS-a Domagoj Bartek, primjerice, zaposlen je na Janafovu terminalu u Slavonskom Brodu. Janaf je također kao i HEP bio pod HNS-om u Milanovićevoj Vladi.

Kod uhljebljivanja se uglavnom formalno provedu javni natječaji, ali koji su očito, kao što je to i Martinek kazao, farsa. No Kristić optužujući HNS, ne vidi ili ne želi vidjeti da se i njegov Most ponaša vrlo slično. Mostovci su tako pokušali zaposliti Marija Bukmira, kuma predsjednika Sabora i Mosta Bože Petrova, na mjesto zamjenika generalnog direktora Hrvatskih voda, zbog čega se krenulo u mijenjane statuta te državne agencije kako bi se uvjeti za zamjenika direktora prilagodili Bukmirovoj višoj stručnoj spremi. Mladi Matija Kikelj, koji je bio na listi Mosta na prošlim izborima, samo 20-ak dana nakon što se zaposlio u državnoj agenciji HAMAG prebačen je na mjesto tajnika kabineta Mostova potpredsjednika Vlade i ministra uprave Ivana Kovačića. Gordana Brcković, Mostova pomoćnica ministra gospodarstva koja je to postala za mandata na tom mjestu Tomislava Panenića u Vladi Tihomira Oreškovića, samo nekoliko dana nakon što je formirana nova Vlade Andreja Plenkovića, u kojoj Mostov Panenić nije više ministar gospodarstva, zatražila je od Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa mišljenje je li u sukobu interesa ako bi postala direktorica u HEP Toplinarstvu, tvrtki koja je bila u resoru Ministarstva gospodarstva u prošloj Vladi, a sad je u resoru Ministarstva zaštite okoliša i energetike koju vodi mostovac Slaven Dobrović.

Pod posebnim povećalom

Most je tako otvorio sezonu uhljebljivanja u državnim tvrtkama i institucijama koja se događa kod svake promjene vlasti. Ni HDZ-ovci nisu imuni na to, u biti od njih su i sve druge stranke preuzele taj model zapošljavanja svojih ljudi. Pa tako i SDP koji je, kad je bio na vlasti, zadnji put zapošljavao masovno svoje ljude, primjerice, u APIS-u ili Hrvatskoj lutriji. No Most je pod posebnim povećalom u ovom slučaju jer su na izborima obećavali da će biti drukčiji od drugih. Milanovićeva Vlada je pred kraj svog mandata donijela uredbu kojom se uprave državnih tvrtki trebaju birati putem javnih natječaja, a to je vezalo ruke prvo Oreškovićevoj, a zatim i Plenkovićevoj Vladi da brzo promijeni kadrove u tim tvrtkama koje je postavila Kukuriku Vlada. Stoga su u većini tih tvrtki i dalje njeni kadrovi. Odluka pak Plenkovićeve Vlade da promijeni čelne ljude u državnim tvrtkama i postavi svoje bez javnih natječaja, koje će tek naknadno provesti, po svemu sudeći znači nastavak sezone uhljebljivanja jer bi i ti naknadni natječaji mogli biti samo farsa.

Josip Bohutinski/VL

Nema sumnje u to što Plenković misli o spomen-ploči poginulim pripadnicma HOS-a, ni kako će biti izabrano povjerenstvo, ni kako će povjerenstvo odlučiti. Ništa nije s tim postigao osim što si je na postojeću reputaciju pripisao podmuklost i licemjer.

Tito je s lica zemlje izbrisao jednu cijelu generaciju Hrvata i teško je naći hrvatsku ili zagrebačku obitelj koja 1945. nije izgubila oca, sina, brata ili muža, a ne smeta im da svakodnevno prolaze Trgom Maršala Tita.

Nema sumnje u to što Plenković misli o spomen-ploči poginulim pripadnicma HOS-a, ni kako će biti izabrano povjerenstvo, ni kako će povjerenstvo odlučiti. Ništa nije s tim postigao osim što si je na postojeću reputaciju pripisao podmuklost i licemjerje.

“Kad je riječ o simbolima totalitarnog sustava, imamo različita tumačenja sudova, te to treba urediti.”, kaže Plenković.

Gdje ćeš veći simbol totalitarnog sustava od njegova totalitarnog veličanstva Josipa Broza Tita, ali to nije upitno. Toliko o totalitarizmu na koji se izvlači i tzv. ljevica i tzv. desnica.

Tito je s lica zemlje izbrisao jednu cijelu generaciju Hrvata i teško je naći hrvatsku ili zagrebačku obitelj koja 1945. nije izgubila oca, sina, brata ili muža. Ne smeta da oni svakodnevno prolaze Trgom Maršala Tita. Samo Srbima i jugoslavenima smeta što prolaze pokraj ploče koja obilježva smrt hrvatskih mladića, jer su poginuli u borbi za hrvatsku samostalnost.

Svaki put kad pravdaju Tita, spominju koliko je državnika bilo na njegovu sprovodu. Koliko je ikoga bilo na sprovodima stotina tisuća Hrvata koje je Tito dao pomlatiti i pobacati u jame, nakon što je rat završio?

Većina Hrvata iz mog zavičaja, koje specifično spominjem jer znam sve o tim ljudima, bili su 1941. godine priprosti seljaci, jedva pismeni poljodijeci, koji nisu imali pojma ni o tome što je komunizam ni o tome što je fašizam, nego su se odazvali na poziv braniti svoju domovinu, pa čak i danas, u tobože samostalnoj Hrvatskoj, slove kao fašisti i zločinci.

Gledajući kako se odnose prema borcima iz Domovinskog rata danas, uključujući i ove imenovane na ploči u Jasenovcu, ako dozvolimo i njih slijedi ista sudbina. Sve što nije pod kapom njihova idola Tita i sve što nije u skladu sa zaključcima AVNOJ-a i ZAVNOH-a, njima je zločinačko i fašističko i ondašnja NDH i današnja RH.

D. Dedić/maxportal