Sinovi Oluje

Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo.

Vremena su tmurna, dolazi hladni val iz Rusije. Meteorološkim prilikama pridružuju se političke, unutarnje i vanjske, a početak Došašća obilježili su komunisti u Hrvatskoj i na Kubi odšašćem Fidela Castra čija je bijela diktatura nad obojenim Kubancima pod maskom ultrakomunizma u hrvatskim (?) novinama opisana uglavnom blagim tonovima, a brbljavom egomanu prigovoreno jedino što je navodno skratio život J. B. Titu. Osim toga naširoko je pisano da je „volio žene“ i imao ih više nego Charlie u „Dva i pol muškarca“ (no nešto manje od Mao Tse Tunga), te da je preživio više atentata od Saše Lekovića, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva.  Tako se crvena novinarska klatež s prikrivenom tugom opraštala od Komandanta Castra koji je kastrirao kubanski narod i držao ga više od pola stoljeća u siromaštvu i neslobodi, likvidirao političke protivnike i umalo izazvao treći svjetski rat s gljivama na meniju. Ipak, razlika između Castra i Tita je u tomu što Komandant Fidel nije nakon pobjede nad Battistinim snagama masovno masakrirao njegove vojnike i njihove žene i djecu, recimo nekoliko stotina tisuća njih.

Pritajena žalost crvenih je razumljiva, jer im još ostaje samo Sjeverna Koreja – budući da Kina već dugo tek s mukom održava vanjsku formu komunističkog uređenja. Na ne baš paradoksalan način, smrt jednoga od zadnjih komunističkih diktatora i zlotvora, poklopila se kod nas s izborima u Partiji koja se, nepromijenjena u dubini, posve dobro snalazila u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj pa dvaput u 21. stoljeću došla na vlast, kako bi nastavila ondje gdje je stala i zastala 1990. S velikim je zaprepaštenjem ustanovila da ni rat nije bacio Hrvatsku na koljena, da je nakon Tuđmanove smrti državna blagajna bila u neznatnom deficitu, pa se pod račanovskom rekonkvistom bacila na uništavanje preostaloga gospodarstva, a detuđmanizacijom pokušala baciti hrvatski narod u očajnu malodušnost. Nije uspjela, ali se još jednom vratila zahvaljujući pogrješkama HDZ-a i medijskoj sceni koju je napumpala svojim kadrovima, te nastavila činiti štetu, većinom iz namjere, manjinom iz gluposti. Na kraju je izgubila izbore i izgubila sebe.

Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo. No, vremena su se promijenila, pa sada čelo razbijene vojske ništa ne vrijedi, čak se i Hrvatska ponešto mijenja, svijet se mijenja u pravcu koji lenjinistički sivci ne mogu razumjeti i zato će SDP propasti do kraja s bilo kojim čelom, vući se rubovima političke scene i zavijati po šumama. Ne će mu pomoći ni enormno naklona medijska scena, koja nakon konačnoga pada Partije ostaje jedinom crvenom zaplotnjačkom snagom u modernoj hrvatskoj državi. Ukratko: Zoki je pretvorio Partiju i državnu politiku u urnebesnu burlesku, a Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom.

Crvenima sklona medijska scena u dobrom svojem dijelu isto tako ništa ne razumije, pa se zgraža nad „nacionalizmom“ europskih i ne samo europskih država koje ni naddržave ni internacionale ne doživljavaju drukčije nego kao novo nasilje kojemu se uspješno i strasno opiru. Ta je scena usput i nadalje zatrovana salmonelom besmrtnoga jugoslavenstva, ovih dana i iskreno potresena jer sve više ljudi razumije koliko je arogantno nasilna i netolerantna, naravno i u svom licemjernom, stalnom pozivanju na toleranciju. Tako jedan od Lekovićevih vodonoša u Hrvatskom (?) društvu novinara nakon sjednice Odbora za medije u Hrvatskom saboru, poručuje „Marš!“ Katji Kušec, predsjednici Hrvatskih novinara i publicista. Eto, to su oni koji zavijaju o nasilju, premda je Katja na rečenoj sjednici razborito govorila o stanju u hrvatskom novinarstvo ne spominjući ideologije nego nisku obrazovanost novinara. A njima je, ponešto obrazovinama, poluobrazovanima i neobrazovanima – i protiv volje mnogih među njima, šef upravo taj Saša Leković s nepotpunim obrazovanjem, sirova figura postavljena od crvenih koji su ga izvukli iz posla u nevažnim rubrikama i dali mu da „vlada“ HND-om, kao što su na mnoga druga mjesta instalirali anonimce – da ne spominjem Institut za jezik i jezikoslovlje, kojemu se stalno vraćam. A i to ima veze s novinarstvom, jer se novinari ne služe lopatama nego jezikom.

Znači, Leković se na rečenoj sjednici rasplakao sam nad sobom poradi atentata nad samim sobom, sav krvav i prostrijeljen nekoliko puta, s pola glave, optužio je u Hrvatskom saboru sve i svakoga, no taj performans očito nije uspio a psihijatar Goran Dodig objasnio mu je da verbalno i psihičko nasilje ponekad uzrokuje fizičko – premda u Lekovićevom slučaju ničega fizičkog nije bilo, osim nekih vijaka za koje se ne zna jesu li odvrnuti ili prepiljeni, ili po sebi uvrnuti. A policija i DORH šute jer je i njima priča malo uvrnuta. Da doista ne bude ne samo toga nestvarnog „nasilja“, nego i stvarnih prijetnja novinarima, dovoljno je učiniti ovo: pisati pošteno i obaviješteno, posjedovati vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, znači univerzalne, poštovati njegova uvjerenja i vjeru, njegovo domoljublje, njegove branitelje i povijesne istine – a u pojedinačnim slučajevima ne osvrtati se ni lijevo ni desno nego gledati i pisati ravno u glavu, bez obzira o komu se radi, pa bio taj crvena ili plava perjanica. Svakom po zasluzi.

No, sadašnje je stanje upravo naopako: instalirani urednici betonska su brana između novinara i javnosti, baš kao u komunističko doba, a ako i propuste „suspektnu“ plavu kolumnu, to je samo zato da daju trenutačni odušak „poraženim snagama“ (hrvatskom narodu) kako se ne bi previše zagrijao a kotao eksplodirao u opiranju svakodnevnim poniženjima, crvenim podmetanjima , veličanjima osoba čije je djelovanje izrazito protuhrvatsko. Vidjevši kakva je „partijska linija“, mladi novinari koji su jedva jedvice pronašli stalan ili nestalan posao, pristaju zbog egzistencije na taj zulum, a oni čija je provenijencija i inače sklona liniji, brzo napreduju u političkim rubrikama.

Nije salmonela samo u životinjskom mesu

Bauk salmonele kruži Hrvatskom. Kao i u svemu drugome, i u području mesa i mesnih proizvoda isprva se„odgovorni“ godinama i godinama prave blesavima, ne znaju, ne žele znati ono što hrvatski kupci odavno znaju i bespomoćno jamraju: da kupuju i jedu ne svinjetinu nego svinjarije, ne piletinu nego pilovinu, nepoznata porijekla i lažno deklariranu, prepakiranu i serviranu hrvatskoj sirotinji koja prištedi nekoliko kuna a zatim danima sjedi na klozetu ili u liječničkim ordinacijama. I nije samo meso u pitanju, nego i cijeli niz prehrambenih proizvoda u kojima se skrivaju otrovi. Pa je glavom moralo platiti nedužno dijete iz Bregane da bi se nešto pokrenulo, da bi se iz korumpiranog ili lijenog inspektorata pohrlilo u čuvene robne kuće i svakoga dana nalazilo nove salmonele. Podsjeća me to na semafore u blizini škola, koji su se u pravilu pojavljivali tek kada bi neki maleni đak smrtno stradao.

No, nema salmonele samo u mesu, jajima, poriluku i sličnim delicijama koje uvozimo kao da je Hrvatska smještena na hridi, a mogla bi prehraniti četiri puta više ljudi nego što ih ima (ili su možda vizionari shvatili da će nas biti sve manje, pa koga će vraga Hrvati toliko proizvoditi, a dok potpuno ne nestanemo trovat će nas uvoznici – da se vizija ostvari što prije.)

Salmonele ima i u medijima, ima je i u kulturi uopće. Zamislite hrvatsku kulturu, čiji su mediji dio, kao veliku  robnu kuću. Uđete, uzmete košaru i počnete lutati, razgledavati police. Na jednoj ugledate proizvod u ambalaži na kojoj piše Hrvatsko novinstvo. Znači, hrvatski proizvod. Stavite ga košaru, kadli kod kuće vidite da nešto ne štima, zovete probuđene inspektore koji odnose proizvod u laboratorij. Rezultat je predvidljiv: ima salmonele. Ima i još nekih medicini nepoznatih dodataka, pilsela, tomića, lovrićka, pavićka, maštruka, vlašića. Znači, proizvod bi trebalo povući s polica, ali ne, u ovom slučaju ostaje, premda je i zabrinutoj javnosti jasno da se radi o prepakiranju, da je to neki proizvod uvezen iz nestabilnog i pakosnog okružja, užasno star i s lažnim rokom trajanja, toliko star da zaudara po bivšoj Jugoslaviji. Možete kupiti i proizvod koji se zove Hrvatsko kazalište, a u laboratoriju pronađu frljiće i blaževiće. Ili filmski proizvod s umakom od regionalne salmonele.

Elem, u mnogim se proizvodima skrivaju opake male beštije, i veće koje se vide prostim okom.Ti su mikrobi uvezeni i prodaju se, prepakirani, na kioscima, poneki i u knjižarama, na ekranima komercijalnih televizija ali se endemski javljaju i na javnoj. Služe trovanju neoprezne javnosti, služe krivotvorenju povijesne istine i opanjkavanju moderne Hrvatske koju – kao i mnogim zemljama porijekla tih proizvoda – drže ustaškom tvorevinom i na svaki ju način žele difamirati. Kada se Kolinda u Kanadi fotografira sa zastavom na kojoj je prva kocka hrvatskoga grba bijela, eto mikroba koji vrište: Ustaše! Ustaše! (kako i inače zovu hrvatske iseljenike, uz dobar dio hrvatskih ljudi koji se (još) nisu iselili.)

Mikrobe ne zanima već otrcano ukazivanje na crkvu sv. Marka i njezin krov, ne zanima ih što je prvo polje bijelo na hrvatskom grbu u znamenitom Fojničkom grbovniku, ili na Škrinji privilegija iz 1643. I na Starčevićevu grobu. Njih zanima samo da je u NDH prvo polje bilo bijelo, a u SR Hrvatskoj crveno, pa svaki otklon od SRH drže povrjedom svoje crvene dušice i dokazom filo(vanog)ustaštva. A što je istina? Bijeloga polja nikada nije bilo na hrvatskom grbu, nego je postojalo srebrno polje. Uz to, u zadnjih su pet stotina godina Hrvati doista risali i klesali svoj grb kako se komu svidjelo, pa ima i onih s prvim crvenim, no nije u tomu poanta. Poanta je da mikrobima smeta bilo kakav hrvatski grb koji nije ukomponiran u žitnu ogrlicu, koji ne tone u more i iznad kojega nije naslikana crvena zvijezda.Svaki drugi, pa makar nema slovo U ili neku drugu poveznicu, za mikrobe je ustaški.

Trovanje salmonelom samo je suvremeni i masovni nastavak trovanja koja su se događala u prošlosti, uvijek ondakada je trebalo skršiti nositelje hrvatske državnosti, banove poput Jurja Zrinskog (oca Nikole i Petra) ili onoga Draškovića koji je postao čak i ugarskim palatinom, što se pokazalo smrtonosnim. U prvo vrijeme komunističkoga terora, nositelj hrvatske državnosti bio je zagrebački nadbiskup Stepinac, sustavno trovan na robiji i u Krašiću, a nakon smrti je njegovo tijelo izmrcvareno i poduzeto sve da se otrov prikrije. Jedini koji to ne zna je novinar Drago Pilsel, štoviše, on je 2016. otkrio da blaženi Alojzije nije trovan, a ako i jest onda je kriv neki OPG iz doline koji je kardinalovoj kuhinji dostavio meso zaraženo salmonelom. Uz perverznu mješovitu komisiju SPC- Crkva u Hrvata-  argentinski papa, javljaju se, eto, pomoćne poluge i mudraci s istoka poput Pilsela i Maštruka koji hladnokrvno naziva Stepinca vikarom ustaške vojnice, premda je zagrebački nadbiskup bio vikar hrvatske vojske, domobranske vojske koja je uključivala znatno manju ustašku komponentu.

U svemu, mikrobi su u svemu. Pa i kada se napada Plenkovića zbog stajališta koje bi trebalo biti prirodno,  odnosno zbog njegove potpore Ukrajini koja je doživjela isto što i Hrvatska početkom devedesetih – eh, i tu se između redaka vidi da mikrobima takvo razmišljanje nikako ne paše ne zbog prevelike ljubavi prema Rusiji, nego zato što u dubini svoje patogene duše i dalje drže da je srpska agresija na Hrvatsku bila nužna i opravdana kako bi se spasila divna Jugoslavija, kao što je uvjeren i Šerbedžija koji nije rekao što je rekao, niti je u vrijeme rata bio gdje je bio, a gdje je bio kad je grmilo nisam mogao saznati ni iz članka nekog Hrvoja Horvata (Hrvoja!) koji dezertera u tada neprijateljsku zemlju gladi peruškom i brani ga od hrvatskih branitelja koji su bili gdje je trebalo biti.

Ako baš treba tražiti mane Vlade desnoga centra, one nikako nisu povezane s Ukrajinom nego s domaćom scenom. Vlada ima nekih teškoća kao što ih ima svaka podvojena ličnost, u ovom slučaju na HDZ i Most. U tom konglomeratu (ha!) HDZ se ponekad nudi na pladnju Mostu koji onda ubire poene, recimo za kruh, mlijeko i knjige, a kako će biti s porezom na honorare novinara i umjetnika, tek ćemo vidjeti. Ti nesmotreni potezi, od kruha do rečenoga poreza koji isto tako ima veze s kruhom jer su novinari i umjetnici kruhoborci, nikako nisu bili potrebni Hrvatskoj demokratskoj zajednici. No u nečemu su blagotvorni: ujedinili su na trenutak desne, lijeve, srednje i osrednje kreativce koji mimo svjetonazora i astralne umjetnosti moraju nešto konkretno pojesti, otplaćivati kredite i čuvati krov nad glavom. A ni na turizam i ugostitelje nije trebalo ići tako debelom batinom, mogla je biti tanja.

(P.  S. I u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti devet dana žalosti, ne zbog Castra nego finala Davisova kupa.)

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

PLENKOVIĆ ODABRAO: Nova državna tajnica je bivša djelatnica SNV-a, Spomenka Đurić

Riječ je o bivšoj studentici vojno tehničkog fakulteta, bivšoj djelatnici OSCE-a i djelatnici Srpskog narodnog vijeća te prijateljici Dejana Jovića, Saše Kosanovića, Milorada Pupovca i tako redom.

Za državnu tajnicu u Ministarstvu regionalnoga razvoja i fondova EU, od strane premijera Plenkovića imenovana je Spomenka Đurić, bivšu djelatnicu SNV-a.

Premijer joj je poklonio povjerenje jer njihovo poznanstvo traje već neko dulje vrijeme, a na poziv Spomenke Đurić koja je 2014. godine bila voditeljica programa edukacije mladih Političke akademije Srpskog narodnog vijeća, Plenković se rado odazvao i održao predavanje o radu u EU parlamentu.

No, tko je Spomenka Đurić i zašto je premijer upravo nju imenovao za tajnicu?

Riječ je o bivšoj studentici vojno tehničkog fakulteta, bivšoj djelatnici OSCE-a i djelatnici Srpskog narodnog vijeća te prijateljici Dejana Jovića, Saše Kosanovića, Milorada Pupovca i tako redom.tek je za vidjeti.

Na vojno tehničkom fakultetu, jedan od profesora koji je predavao Spomeni Đurić, bio je Zoran Pusić. Vojno tehnički fakultet (VTF) djelovao je u Zagrebu od 1978. do 1990. Na njemu su se školovali stručnjaci za vojnu industriju SFR Jugoslavije, inženjeri elektrotehničke, strojarske, kemijske i informatičke struke. U vrijeme postojanja bio je najprestižniji tehnički fakultet na području Jugoslavije na koji su se upisivali ponajbolji srednjoškolci iz cijele bivše države. Vojno tehnički fakultet Zagreb imao je vrlo blisku suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu, tako da su njegovi studenti išli na predavanja i polagali ispite na fakultetima zagrebačkog sveučilišta (FER, FSB, FKIT itd.). Studente su stipendirale velike tvrtke tadašnje države kao što su: RIZ Zagreb, Zastava Kragujevac, Sloboda Čačak, TMH Novi Travnik, 2. novembar Mojkovac, Pretis Vogošća, Famos Sarajevo… Prijemni ispit sastojao se od matematike i psihofizičkih testova. Kampus se nalazio u kompleksu vojarni na Črnomercu.

Koliko će ova iskustva pomoći novoj državnoj tajnici, tek je za vidjeti.

I:dragovoljac.he/dnevno hr

Nepotizam na Mostov način

Da je Most zlo koje nas već godinu dana uništava uvidio sam onoga trenutka kada sam prvi puta čuo za tu čudnu družinu.

I prije nego je Stipe Gabrić Jambo ustvrdio da se radi o „jednoj sekti“ iz Metkovića. To se cijelo ovo vrijeme potvrđuje a da nitko ne poduzima ništa da ih spriječi u razaranju preostaloga zdravog hrvatskog tkiva. Tajne sile su Most nametnule HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Da i Tihomira Oreškovića nije bilo taj „savez“ nije mogao nikako funkcionirati. I Andrej Plenković također nije mogao bez Mosta sastaviti Vladu, čime je zbrka postala potpuna i nastavljena. Most sprječava svako normalnije funkcioniranje države. Oni su uvijek protiv. Pa i onda kada ponovno i od Plenkovića dobiju tri glavna represivna aparata odnosno ministarstva (Ministarstvo unutarnjih polsova, Ministarstvo uprave i Ministarstvo pravosuđa). Oni su protiv porezne reforme koja nam je nasušno potrebna. Ima nešto zašto oni jesu. Oni su za nepotizam najgore vrste. Oni su za progon neistomišljenika. Zapošljavanje Marija Bukmira u Hrvatske vode bez odgovarajuće školske i stručne spreme to najbolje potvrđuje. A tek činjenica da je Bukmir kum Bože Petrova je neviđeni podatak u povijesti svjetskoga nepotizma. Pokretanje optužnice protiv bivšega omiškog gradonačelnika Ivana Škaričića je dokaz kako je Most pretvorio DORH, Uskok i PNUSKOK u sredstvo za obračun s HDZ-om. Što to znači? Znači da ova Vlada, na čelu s Plenkovićem, nikako ne može biti dugoga vijeka. Ili će biti razuma u HDZ-u i oporbi da se Most napokon isključi iz ove sramne nepotističke trgovine neviđenih razmjera, ili ćemo opet na izbore. Bolje i to nego s Mostom maltretirati svekoliki hrvatski puk.

• Kada je u Saboru i javnosti procurila Mostova nepotistička sramna priča o zapošljavanju Marija Bukmira, kuma Bože Petrova, te promjeni statuta Hrvatskih voda, pomislio sam kako će se u Mostu pokušati ipak ispričati, ali nije baš tako. Umjesto isprike, Mostov komesar Nikola Grmoja zakopao je Most još dublje u glib izjavom kako se „ne radi o nikakvom zapošljavanju Marija Bukmira, već o političkoj funkciji zamjenika generalnog direktora“. A tek nastavak ove Grmojine gluposti i laži koja glasi: „To nije zapošljavanje“, vrhunac je bahatosti bez ikakva pokrića. Budući Grmoja baš i ne zna dobro lagati, primjerice poput esdepeovaca Nenada Stazića ili Gordana Marasa, u svoju, Petrovljevu i Mostovu obranu izrekao je ustvari optužbu da je zbog kuma Bukmira mijenjan statut „zato što žele tog čovjeka staviti na tu poziciju“.

• General Hrvatske vojske Željko Glasnović je iznimno pošten čovjek. Kaže ono što vidi i misli. Narodski rečeno: nema dlake na jeziku. Nu, kako je domoljub, izložen je medijskoj torturi lijeve opcije koja vlada hrvatskim medijskim prostorom. Ovih je dana govorio o Hini na čelu s ravnateljicom Brankom Valentić – pravim imenom i prezimenom Gabrijelom Juras – koju je na tu dužnost doveo SDP i ona im i dalje vraća. General Glasnović je rekao da su hrvatski mediji “u smrtnoj opasnosti od politizacije”, misleći pritom i na Hinu u kojoj je bivša ravnateljica Smiljana Škugor Hrnčević dobila otkaz jer je uoči izbora razotkrila nečasne radnje Dijane Šucbah Mrsić, ženu Miranda Mrsića, ministra Kukuriku vlade. Mrsićeva “ljepša polovica” duguje HZZO-u 10,6 milijuna kuna i nikomu ništa!

• Na poziv Boška Obradovića iz Dveri, ekstremno desničarske srbijanske parlamentarne političke stranke i udruženje građana, zastupnik „Živog zida“ Ivan Pernar posjetio je Beograd. U Beogradu se susreo i s ministrom Aleksandrom Vulinom, koji je, za razliku od šefa mu Aleksandra Vučića, ostao dosljedan sebi te i dalje otvoreno širi četničku velikosrpsku politiku. Kad se je naivni Pernar našao u tom društvu, onda se ne smijemo čuditi da je izjavio kako su Hrvati 1945. počinili „genocid“, a 1995. „etničko čišćenje“.

• Ivan Pernar je postao hit. Glavni je u Saboru i u tramvaju. Krenuo je „sto na sat“ i misli da mu nema kraja. Ne znam kako će skončati njegova politička karijera, ali znam da ne će dugo trajati. Njegov odlazak u Beograd ili u Banja Luku, gdje je izmišljao i govorio grozne laži protiv Hrvata i Hrvatske razlog su za uzbunu. I u Saboru i u DORH-u. Ni u tramvaju više nema mira. „Građani“, kako Hrvatima tepaju oni koji ih ne vole, već ga tjeraju iz njega. Na Prisavlju je sam sebi zatvorio vrata. Ne piše mu se dobro.

• U politici je pravilo da političari otvorenije govore kada se makni iz politike. To je potvrdio i Tomislav Karamarko na suđenju Josipu Manoliću, koji ga je neargumentirano optužio da je bio suradnik Udbe. Kada ga je sutkinja upitala zašto je Manolić iznio lažne te tvrdnje, bivši šef HDZ-a je odgovorio:  „Politika vam je to. Hrvatska je došla u fazu raščišćavanja s prošlošću. Bio sam predsjednik HDZ-a i imao sam ideju lustracije koju sam propagirao i namjeravao provesti. Implantacija svih rezolucija EU-a o obračunima s totalitarinim sustavima prošlosti još uvijek ne prolazi. Jednoj političkoj skupini nije bilo u interesu da budem predsjednik HDZ-a, a to se zadnjih par godina intenziviralo montirajući članke i procese. Gospodin Manolić konfabulira. Za mene je lustracija cjelokupna promjena političke i društvene klime. Ne znam na koji način je Manolić to shvatio, no očito se osjetio ugroženim obzirom na njegovo ranije političko djelovanje“. Da, politika vam je to!

• Interpol je prestao progoniti predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija, čime je potvrđeno da je Vlada Zorana Milanovića pogriješila kada je počela progoniti ovoga mađarskog poduzetnika, što nam je donijelo više štete nego koristi. I zato nije dobro i dalje ustrajavati na progonu ovoga Mađara, nego se treba okrenuti međusobnim pregovorima s mađarskim vlastima oko spašavanja INA-e i vraćanje upravljačkih prava u hrvatske ruke. Stoga pozdravljam posjet Budimpešti Davora Ive Stiera, šefa hrvatske diplomacije.

• Slovenski vojnici nastavljaju postavljati žicu na hrvatskom teritoriju uz hrvatsko-slovensku granicu. Hrvatska vlada šalje prosvjednu notu, a Ljubljana ne odgovara, što znači da se nastavljaju loši odnosi između dvoje susjeda.

• Ministar financija Zdravko Marić ima plaću od 17.000 kuna, a kupio je sat za 50.000 kuna! Ide li to tako? Dakako da ide. Čovjek je štedio ili kupio sat na rate. Ipak ostaje pitanje, otkuda pomama za skupim satovima i drugim dragocjenostima koje ljudi vješaju, vežu ili stavljaju na sebe? Tako je otkad je svijeta i vijeka. Primitivnija plemena su okićenija raznim đinđuvama.

• Anto Nobilo je jugoslaven od glave do pete. U Jugoslaviji je bio sve i svašta. Vedrio je i oblačio ne samo u tadašnjem nedemokratskom sudstvu i zato nikada nije prihvatio demokratsku Hrvatsku kao svoju domovinu. Ako je za ikoga potrebna lustracija, Nobilo je prvi među njima. Pa i zbog ove grozne izjave koju je prije neki dan izrekao na HTV-u protiv Stjepana Đurekovića i svih poginulih i stradalih hrvatskih emigranata od 1945. do 1990. E emisiji Tihomira Dujmovića Iza zavjese na HTV-u Nobilo je rekao: “Mediji vrlo teške prate suđenja. Očekivala su se spektakularna otkrića, a toga nije bilo. Napravit ću knjigu o tom suđenju. Pojava likvidacije utvrdila se pomoću dva vještaka. Naime, likvidacije su uslijedile kad državna sigurnost nije mogla spriječiti terorističke akcije, a nije mogla ni dobiti izručenje pa je krajnja mjera likvidacija. Vještaci su utvrdili da je to bila antiteroristička mjera za to doba. Izvršenje je bilo manualno pa je bilo puno manje kolateralnih žrtava nego što je to primjerice danas”. Dakle, ubijanja Hrvata po svijetu za njega su opravdana. Ubijanje hladnim oružjem („manualno“) također opravdava jer je, po  njemu, pridonijelo da bude „puno manje kolateralnih žrtava“! Strašno kad je i od Nobila.

• Obilježavanje 25. obljetnice stradanja Vukovara je iza nas. Puno je toga izrečeno, ali ne i da u vukovarskim školama djeca i dalje idu u odvojene razrede. Na odmorima u školi Srbi i Hrvati stoje odvojeno u školskom dvorištu. Dakle, Srbi podržavaju rasistički apartheid. U Vukovaru je i pozdravljanje nacionalno podijeljeno. Srbi se pozdravljaju sa „ciao“, a Hrvati kažu „bok“.

• Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pobunio se protiv svega i svačega. Mnogi će reći opravdano jer se mladi iseljavaju iz Vukovara i nema razvoja u gospodarstvu. Kako se mladi iseljavaju iz svih hrvatskih gradova, Vukovar i nije neka specifičnost glede toga problema. Sve što Penava predbacuje svim hrvatskim vlastima je istina, ali ipak nije on baš u pravu. Kako u Beogradu još uvijek otvoreno govore da je Vukovar „srpski grad“ ovim svojim napadima mladi vukovarski gradonačelnik pokazuje i dio političke nezrelosti. Premda se ne može smetnuti s uma činjenica kao da je dobio i mig od nekoga iz aktualne vlasti da govori ono što govori. To je dobro znana politička praksa obračuna s političkim protivnicima.

• „A zašto 18. studenoga nije državni blagdan? To je pitanje svih pitanja. Jer je Vukovar to zaslužio. I svi mi“, na svome facebooku napisao je Dražen Travaš, nekadašnji ratni snimatelj HTV-a. Da, doista, zašto 18. studenoga nije državni blagdan?

• Na pogrebu opernoga pjevača Tomislava Neralića na Mirogoju nije bilo nikoga niti iz HAZU-a, a niti iz HDZ-a što je velika sramota.

• Prema rezultatima popisa koje je objavila Agencija za statistiku BiH u općini Stolac živi 14.502 stanovnika, od čega 7.326 muškaraca i 7.176 žena. Prema vjeroispovijesti: katolika ima 8.452, muslimana 5.508, pravoslavaca 262, te agnostika, ateista i onih koji nisu htjeli odgovoriti 280. Od ukupnog broja za materinji jezik izjasnili su se ovako: hrvatski njih 8.492, “bosanski” (čitaj: bošnjački) 5.586 i srpski 241. To su činjenice koje nikako ne idu u račun Salmiru Kaplanu, Demiru Mahmutćehajiću, Bakiru Izetbegoviću i drugim bošnjačkim fundamentalistima.

• Još uvijek se prisjećamo tegobnog puta Hrvatske u Europsku uniju i odgovora na postavljena pitanja. Hrvatska je svojedobno dobila 4560 pitanja i rok od tri mjeseca da na njih odgovori. Više od nas dobila je pitanja Makedonija, 4666, i vjerojatno nikada niti ne će ući u Uniju, dok su ostali „susjedi“ u daleko povoljnijem položaju. Crna Gora je dobila 2180 pitanja, Albanija 2280, Srbija 2483, a BiH znatno više – 3500 pitanja, što je poruka da je BiH neželjena u Bruxellesu.

• Ukrajinski nogometni navijači zapalili su srbijansku zastavu u Harkivu tijekom odigravanja prijateljske nogometne utakmice između Ukrajine i Srbije (2:0). Glavni razlog je što je Srbija kao jedina europska država podržala rusku okupaciju Krima. Unatoč tomu što Ukrajina još uvijek nije priznala nezavisno Kosovo.

• Bivši gradonačelnik New Yorka Ruddy Giuliani kandidat je za američkoga državnog tajnika. Giulianija prozivaju da je primao novce od mnogo kuda, pa i iz Srbije od Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića. Drugi kandidat za dužnost državnoga tajnika je John Bolton, kojemu pak spočitavaju da je zagovarao američku invaziju na Irak 2003. Ovdje se ne radi o Giulianiju i Boltonu, nego o predsjedniku Donaldu Trumpu, kojemu mnogi američki i svjetski moćnici žele otežati stupanje na vlast 20. siječnja 2017.

• Washington daje gotovo 70 posto izdataka za NATO, te već dugo traži da ostali učine više po tom pitanju. Što znači da Donald Trump samo traži ono od saveznika iz saveza da napokon počnu i plaćati svoju obranu. Novi američki predsjednik samo traži da se provede odluka o izdvajanju najmanje 2 posto BDP-a za NATO.

• Novac se traži i u Uniji od njezinih članica. Traži se za zbrinjavanje imigranata. Netko ne će dati novac, a neke država ne će dati niti novac, a niti hoće primiti imigrante. Slovaci kažu da će dati novac, ali imigrante ne žele primiti. „Ne trebamo novac“, kažu Maltežani, „nego relokaciju imigranata. Inače će nam država doslovno potonuti“. Prema najnovijim podatcima Europske komisije od 17. studenoga 2016. od dosad 160 tisuća azilanata koji trebaju biti premješteni iz Grčke i Italije iz Grčke premješteno je njih 7535. Najviše ih je primila Francuska, 2322, dok je u Hrvatsku stiglo 19 azilanata – devet iz Italije i 10 iz Grčke. Dakle, ništa od dogovora, što znači da ni Hrvatska ne treba slušati diktat iz Bruxellesa.

• Idućih mjeseci u Europi doći će do brojnih izbora i do brojnih političkih primjena. Prije svega u Italiji, Austriji, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Prvi će se 4. prosinca Talijani na referendumu izjašnjavati o ustavnim reformama, a Austrijanci će birati predsjednika države. Izgubi li na referendumu o ustavnim promjenama u Italiji predsjednik vlade Matteo Renzi, doći će do pada vlade i nastupit će politička kriza. U Austriji će najvjerojatnije pobijediti kandidat Slobodarske stranke Norbert Hofer, čime će biti još slabija pozicija Angele Merkel. U Nizozemskoj će se parlamentarni izbori održati 15. ožujka 2017. Prema ispitivanju javnog mišljenja, u prednosti je Stranka protuislamske slobode Geerta Wildersa ispred liberala premijera Marka Ruttea. Wilders će sve učiniti da na referendumu Nizozemska slijedi Veliku Britaniju i napusti Uniju (nexit). Francuski predsjednički izbori održavaju se 7. svibnja. U anketama uvjerljivo vodi Marine Le Pen, čelnica desničarske Nacionalne fronte i za očekivati je da će se svi ujediniti protiv nje samo da ne pobijedi razum i Francuzi. Jedino Nijemci još mogu biti spokojniji, jer se njihovi izbori za Bundestag održavaju u jesen 2017. A dotle se puno toga može promijeniti u korist njemačke kancelarke.

• Angela Merkel je zbog svoje politike prema izbjeglicama u Češkoj vrlo nepopularna. Prema ispitivanju javnog mišljenja tamo uživa manju popularnost čak i od Vladimira Putina.

• François Fillon, pobjednik prvog kruga unutarstranačkih izbora francuskih konzervativaca ima radikalno desni program, čime bi mogao otežati situaciju Marine Le Pen. Fillon je katolik, kapitalist i konzervativac, koji u svom programu najviše ističe konzervativizam. Ne tako davno napisao je knjigu o radikalnom islamu i zauzima se za uvođenje zakona koji bi omogućio deportaciju svih izbjeglica koje se sumnjiči za bilo kakvu povezanost s terorističkim organizacijama. Fillon svoje stavove ujedno smatra savjetima za njemačku kancelarku Angelu Merkel: „Ona je podcijenila uspon radikalnog islamizma“. Uz to, zauzima se za to da se ženama koje ne rade prizna status domaćica te se također bori za otvaranje većeg broja katoličkih škola u Francuskoj. Pobijedi li u nedjelju Alaina Juppéa, bit će dostojan protivnik popularnoj Marine Le Pen.

Marijan Majstorović – hrvatski-fokus.hr

Bilo je još gluposti u njegovom govoru, a najveća je da su hrvatski branitelji dobili Domovinski rat na temelju „antifašizma“. Nešto takvo kao „antifašizam“ nikada nije postojalo, osim u glavama Staljina, Tita i njihovih sljedbenika.

Nakon divljeg i na trenutke neuračunljivog „lijevog vođe“ Zorana Milanovića mnogi su se uzdali u mladog, zgodnog i barem na prvi pogled pametnog novog lidera Davora Bernardića. No čim je otvorio usta nakon unutarpartijske pobjede, ovo treće je odmah došlo u pitanje.

Jedna od prvih riječi koju je izgovorio bila mu je „drugarice i drugovi“. Da se ne bi pomislilo da je te riječi izgovorio slučajno ili zabunom, kasnije je tu ultrakomunističku frazu ponovio još dva puta pokazavši time jasno i nedvosmisleno svima koji su ga čuli svu dubinu svog starokomunističkog uvjerenja.

U svom pobjedničkom govoru u trajanju od sedam i nešto minuta puna su mu usta bila prava radnika, umirovljenika i najsiromašnijih obećavajući im brda i doline. To bi sve bilo lijepo i dobro kad mnogi ljudi ne bi pamtili da je baš njegova „radnička i seljačka“ partija napravila najveće zlo i najviše umanjila prava tih kategorija kad je god bila na vlasti. Mi stariji sjećamo se terora koje je ranija partija činila narodu uopće, posebno radnicima i seljacima, a slično i gore bilo je i u drugim državama gdje su komunisti bili na vlasti, piše dragovoljac hr.

Ima jedna izreka koja kaže da sretan čovjek voli govoriti o sebi, a nesretan o drugima. Ako je to istina, onda je novi šef SDP-a jako nesretan. Gotovo trećina njegovoga govora odnosilo se je na HDZ, koji u takvim situacijama uopće nije bio tema. Iz toga se može pročitati da se čovjek panično boji HDZ-a.

Ipak, najveća glupost bila mu je kada je rekao da je SDP dva puta izvlačio Hrvatsku iz recesije u koju ju je uvalio HDZ. Istina je barem u jednom dijelu posve drukčija. Oba puta SDP je dolazio na vlast zbog ogorčenosti naroda masovnim lopovlukom i pljačkom koju su omogućile dvije do sada najlošije HDZ-ove vlade – Zlatka Mateše i Ive Sanadera. U oba slučaja SDP se nije borio za vlast, nego mu je ona sama pala u naručje jer su i sami članovi HDZ-a glasali za SDP. U oba slučaja SDP nije znao što bi činio s vlašću koju je iznenada dobio, pa se je prepustio međunarodnim mešetarima i dopustio daljnju pljačku Hrvatske, a dug je narastao toliko da su zadužili i sljedeće generacije. U oba slučaja nakon njihove vladavine Hrvatska je bila uništena gore nego nakon rata. Da je SDP „izvukao Hrvatsku iz recesije“ kao što tvrdi Bernardić, SDP bi ponovo glatko pobijedio. U stvarnosti je narod jedva čekao da se riješi tog zla. Kada bi Bernardić želio da mu hrvatski narod vjeruje, trebao bi priznati da SDP nikada nije znao upravljati državom i izraziti spremnost naučiti tu vještinu. Ovako je pokazao da ne shvaća baš ništa. Za čovjeka njegovih godina to je doista pogubno.

Svoju nemogućnost razumijevanja pokušao je nadoknaditi bahatošću: „SDP će preuzeti vlast na redovnim ili prijevremenim izborima“. Ovakvom retorikom odbio je od sebe i one koji bi mu možda i htjeli dati glas.

Bilo je još gluposti u njegovom govoru, a najveća je da su hrvatski branitelji dobili Domovinski rat na temelju „antifašizma“. Nešto takvo kao „antifašizam“ nikada nije postojalo, osim u glavama Staljina, Tita i njihovih sljedbenika. Možda bi se to moglo prihvatiti posredno i nategnuto, ako smatramo da su srpski napadači bili neka vrsta fašista. Mi se nismo osjećali „antifašistima“. Možda smo si umišljali da smo junaci poput Nikole Šubića Zrinskoga ili Josipa Jelačića, ali „antifašizam“ nam nije bio na kraj pameti.

Novi predsjednik SDP-a rekao je još jednu budalaštinu optuživši HDZ i Most za neregularno postavljanje dužnosnika na rukovodeća mjesta u javnim poduzećima. To je kao da se veliki kotao ruga maloj tavi da je crna. SDP je uvijek kada je bio na vlasti napravio „čistku do dna“ promijenivši i čistačice i domare u važnijim firmama. HDZ bi mogao otjerati sve „njihove ljude“ i ne bi se imali pravo buniti.

Među važne ciljeve SDP-a i njega samog uvrstio je i pravo na ubojstvo. To je zavio u zanimljiv „celofan“ – „reproduktivna prava žena“. Tako se u novije doba uvijeno zove ubojstvo nerođenog djeteta.

Ako se, međutim, sjetimo nekih Bernardićevih riječi iz vremena kampanje, onda ispada da se taj čovjek zalaže ne samo za ubijanje nerođenih ljudi, nego i za ubijanje već odavno rođenih, štoviše da je dobro i pravedno pobiti pola milijuna ljudi kao da su štakori, pod uvjetom da su Hrvati. To proizlazi iz njegove izjave da „maršal Tito“ mora ostati na kazališnom trgu. Unatoč svojoj mladosti, Bernardić je već preuzeo sve osobine klasičnoga komunista, Titovog sljedbenika, pa je teško vjerovati da bi se i partija pod njegovim vodstvom mogla osloboditi morbidnih naslaga marksizma.

Što se tiče same partije, izbori su pokazali da je ona zapravo jako malobrojna – samo 37.000 članova i s tim brojem glumi neku moćnu političku snagu. Za usporedbu, HDZ ima preko 200.000 članova. Bilo bi korisno kada bi partija otkrila koliko od tih ljudi otpada na militantne Srbe (u ratu četnike) i njihove potomke, ali oni to ne mogu, jer bi se možda pokazalo da bez njih ne mogu opstati, odnosno da su bez njih, kako kaže njihov bivši šef Zoran Milanović, „šaka jada“.

Izbori su pokazali još nešto. Oko jedne trećine stranke podržava klasičnog militantnog komunista staljinističkog tipa – Ranka Ostojića, do danas nekažnjenog za poticanje na ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajčića, za slanje u ludnicu zdravog čovjeka Marka Franciškovića jer je bio toliko bolji polemičar da je iz njega na društvenoj mreži napravio budalu, kao i za brutalnu zloporabu interventne policije koju je poslao na 100% invalide iz Domovinskog rata i to još u crkvi. Vjerojatno je da bi u nekim drukčijim okolnostima, npr. da je živ i moćan njegov dragi „drug Tito“, sve nas u toj crkvi hladnokrvno pobio, a možda i srušio crkvu, pa sagradio „stariju“. Taj čovjek pokazuje bezgraničnu mržnju prema svima koji imaju drukčije poglede od njegovih. I za takvog nasilnika je glasala jedna trećina partije. Nad tom činjenicom trebali bi se zamisliti normalni ljudi unutar partije.

Oni koji nisu u toj partiji, a osobito oni koji su u HDZ-u, morali bi se brinuti što će se dogoditi ako njihova stranka još jednom sve pokvari. Hoće li narod biti primoran i treći put glasovati za „titoljubce“ i „staljinoljubce“ da nam ponovo unište državu, ili ćemo smoći snage iznjedriti normalne ljude sposobne iskoristiti bogatstvo koje smo od Boga dobili i učiniti od Hrvatske zemlju sretnih ljudi?

Na žalost, sve tvrdnje Plenkovićevih kritičara potvrđene su nazočnošću predsjednika hrvatske vlade na obljetnici prosvjeda protiv gašenja Radia 101 kojem se, sukladno srpskoj mitomaniji, pripisuju brojke od stotine tisuća prosvjednika, a bilo ih je jedva petnaest.

Svatko tko bude htio HDZ-u na sljedećim izborima, bili to lokalni, parlamentarni ili koji drugi, oduzeti glasove, ići će u taj pokušaj sa sloganom: “Glas za HDZ je glas za Milorada Pupovca i njegov SDSS.”

Kritičari Andreja Plenkovića smatraju da se HDZ na čelu s Plenkovićem napokon odmaknuo od svoje “odmjerene, umjerene i centrističke” politike – ali u krivom smjeru – prema desnici, ali srbijanskoj desnici.

Kultura, pravosuđe, unutarnji poslovi i obrazovanje su ministarstva u kojima će Pupovčev SDSS instalirati svoje ljude i upravo će to biti “voda na mlin” HDZ-ovim kritičarima, s lijeva i desna, na svakim predstojećim izborima.

Što ta ministarstva razlikuje od ostalih?

Prije svega, ona su gotovo isključivo svjetonazorska t.j. politička, u kojima ne postoje određena pravila struke, kao u n. pr. ministarstvu gospodarstva, maloga i srednjega poduzetništva i obrta, turizma ili rada i mirovinskog sustava, već sve ovisi o političkoj opredijeljenosti ljudi na čelu ministarstava. Plenković se cijelo vrijeme odbija baviti ideologijom, govoreći za sebe da je pripadnik europskih pučana, odnosno demokršćanin.

Međutim, politički dogovor s Pupovčevim SDSS-om pokazuje suprotno i upravo će to HDZ-u u budućnosti donijeti veliku štetu.

Milanovićeva je vlada pokušala putem Jovanovića, Jokića i Nevena Budaka provesti jugoslavensku kurikularnu reformu i time dokrajčiti hrvatsku mladost. Tadašnji ministar Predrag Šustar je, unatoč snažnim opstrukcijama određenih utjecajnih pojedinaca i skupina iz vlastite stranke, to nekako spriječio i uveo u ekspertnu skupinu Hrvate da i oni kažu koju riječ o (hrvatskoj) obrazovnoj reformi,šiše HRsvijet.

Međutim, Šustara je naslijedio čovjek koji je postavljen isključivo kako bi se agitprop njime zabavljao i time „zasjenio“ kadrovske odluke pri odabiru ministara kulture i gospodarstva. I sad to ispada potpuno amaterski, jer kako se Pavu Barišića može optuživati da rehabilitira ustaštvo, a istovremeno Pupovčev SDSS dobiva mjesta pomoćnika ministra i državnog tajnika u ministarstvu kojem je Barišić na čelu? Ili je Pupovac odjednom postao „imun“ na „ustaše“?

Štetu koju su napravili Ostojić i Orepić u ministarstvu unutarnjih poslova Hrvatska će još dugo sanirati. Ostojić je unutar hrvatske policije doslovno stvorio, sebi, odnosno Partiji odanu, srbijansku miliciju, a Orepić je to sve zadržao i sad koristi kako bi, uz pomoć ministra pravosuđa, proizvoljno proganjao one strukture, bilo političke, bilo poduzetničke koje se suprotstavljaju interesima političko-interesne skupine kojoj i sam pripada.

Ujedno, treba se prisjetiti Policijske akademije u Zagrebu, na kojoj se koristi literatura velikosrpskih ideologa kao što je Vodinelić, za izobrazbu budućnih naraštaja onih koji štite hrvatske (!) građane, a na istoj se akademiji proizvoljno oduzimaju diplome političkim protivnicima. Također, zašto se Orepić sastaje na ručku s glavnim urednikom „Nacionala“, koji lažima i krivotvorinama pokušava diskreditirati ministra obrane Damira Krstičevića, Domovinski rat i HV? Pravosuđe, koje je (uz demografiju) ključni i isključivi problem u našoj zemlji, predvodi bezlični i neiskusni Ante Šprlje, i očito je tu stručnu i političku bezličnost trebalo podebljati SDSS-ovom „ličnošću“.

Kultura je ionako bila najveće razočaranje „novog“ HDZ-a, kad nije zadržan najpopularniji ministar otkako je demokratske Hrvatske. Ministrica Obuljen Koržinek je ustvrdila da kultura nije ni lijeva ni desna; sad je jasno – nakon dogovora s Pupovcem kultura je srbijanska i na tome će kritičari HDZ-a u budućnosti graditi svoju strategiju.

Frapantan je podatak da je čak Kukuriku vlada Zorana Milanovića imala manje predstavnika SDSS-a od sadašnje Plenkovićeve, koji se vratio onim standardima koje su s Pupovcem svojevremeno uspostavili Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Ipak, možda je u duhu Plenkovićevog „demokršćanstva“ na djelu ekumenizam i pomirba katolika i pravoslavaca. Za Plenkovića je olakotna okolnost što i sadašnji papa Franjo ima slične stavove o odnosima katolika i pravoslavaca, stoga će ovo mnogi promatrati samo kao još jedan potez u duhu ekumenizma. Međutim, problem je u činjenici da je Pupovac ateist.

Na žalost, sve tvrdnje Plenkovićevih kritičara potvrđene su nazočnošću predsjednika hrvatske vlade na obljetnici prosvjeda protiv gašenja Radia 101 kojem se, sukladno srpskoj mitomaniji, pripisuju brojke od stotine tisuća prosvjednika, a bilo ih je jedva petnaest.

Reći da je Radio 101 bio simbol, znači isto što i ustvrditi da je Feral Tribune bio simbol kritike i otpora prema Tuđmanu. Pa u neku ruku i jest, jer je djelovao pod parolom: „Tko nas, bre, zavadi?“. Biti na istom mjestu gdje je i srbijanski „prvomučenik“ Saša Leković, Slavica Lukić Pupovac ili Zrinka Mojzeš Vrabec (inače iz „Nacionala) otkriva raskorak između programa HDZ-a i njegovog aktualnog čelnika.

Čini se da je najpametnije postupa ministar Tomo Medved; on je ustrajao na preimenovanju svoga ministarstva u Ministarstvo hrvatskih (!) branitelja pa vjerojatno zbog tog pridjeva „hrvatskih“ Pupovčev SDSS nije htio pomoćnika pri tom ministarstvu u kojem je u vrijeme Predraga Matića imao svu vlast. Buduće bi vlade, stoga, možda trebale preimenovati ministarstva i svugdje staviti pridjev „hrvatski“ pa bismo imali: Ministarstvo hrvatske obrane, Ministarstvo hrvatskog turizma, Ministarstvo hrvatske poljoprivrede i t.d.

Pupovčev SDSS bi od takvih ministarstava u tom slučaju, vjerojatno, bježao kao vrag od tamjana…

Koliko god hrvatski „main stream“ mediji pokušavali umanjiti rusko-srbijanski debakl u pokušaju državnog prevrata u Crnoj Gori 16. listopada ove godine, za sve rusofile ostaje gorka činjenica da je ruski pokušaj izlaska na Jadran preko Crne Gore u potpunosti onemogućen.

Sada slijedi sanacija (nepopravljive) štete te šamaranje i kažnjavanje krivaca. „Prvookrivljeni“ od strane srbijanskih zaplotnika su srbijanski premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Tomislav Nikolić. U pravu su oni koji tvrde da im se ne piše dobro. Putin će s lakoćom “objesiti svoga Pedra“, nekoliko njih da mu nevinost u državnom udaru bude što više upečatljiva. No, nikakvo kažnjavanje krivaca i brutalna sovjetska pedagogija neće pomoći Rusiji da se domogne crnogorske obale.

Crna Gora je vratila i obnovila svoju državnost 2006. godine, da bi potom svoju budućnost potražila u euroatlanskim integracijama odmahnuvši s uzdignutim srednjim prstom ostacima ostataka Jugoslavije, svetosavlju, SPC te uz pomoć svojih novih NATO prijatelja uspješno izmigoljila iz ruskog zagrljaja.

Odlaskom Crne Gore u euroatlantske integracije, Rusija je uz pomoć svoje nove saveznice Turske intezivirala razbijanje Bosne i Hercegovine. U tom bezočnom komadanju postdaytonske Bosne i Hercegovine Vladimir Putin „dobiva“ tzv. Republiku srpsku, Erdogan ostatak, zato su Hrvati u BiH svojevrsni višak koji remeti planove. I to je kontekst najnovijih pokušaja diskreditacije HVO-a, HV-a i hrvatskih generala, zapravo cijelog Domovinskog rata.

Specijalni rat protiv Republike Hrvatske ovaj put kreće iz tzv. Republike srpske uz pomoć „proverenih“ SAO-vaca. Naravno, u tim napadima sudjeluju hrvatski main stream mediji: „Jutarnji list“, Večernji list“ i „Novi list“ kao i soroševi portali diljem propale Jugoslavije; upravo oni isti koji su sustavno prešućivali rusko-srbijanski debakl u državnom prevratu u Crnoj Gori.

Tako zvana Republika srpska u novije vrijeme postaje ruska prčija, tragikomedija od „entiteta“, kao što je to isto iznemogla i ispuhana Putinova Rusija. U tu rusku jamu slijeva se sva nemoć i gnjev zbog debakla u Crnoj Gori i srdžba da u “gunguli” balkanizma ne mogu ušićari makar dio operativne obale u bilo kojoj jadranskoj luci.

Nakon sloma Milanovićevog SDP-a sve je postalo daleko jasnije nego prije, upravo jezgrovita staro-nova podjela u Hrvatskoj: proruska/prosovjetska – koju predvode sovjetofili zaostali u SDP-u, YUTA, dio srpske manjine u Hrvatskoj (tzv. pupavci) i samoupravljački neradnički menatlitet, te proamerička – koja pamti američku pomoć u II. svjetskom ratu, pomoć u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i stotine tisuća Hrvata koji su svoju egzistenciju i prosperitet ostvarivali u SAD.

Nestankom Zorana Milanovića s političke scene te dubokom krizom i ozbiljnim podjelama u SDPartiji, kao i briselskim postavljenjem Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i predsjednika Vlade RH, nastalo je novo političko ozračje u Hrvatskoj. Partija je na koljenima, HNS zapravo ne postoji, Živi zid je skupina političkih klaunova pa HDZ doista nema ozbiljnu oporbu, sukno i škare u njegovim su rukama. Jedina oporba vladajućem HDZ-u je rusko-sovjetski paraobavještajni aktivitet slizan s YUTA-om, znatno pojačan nakon neuspjelog puča u Crnoj Gori – i pubertetski MOST, koji je vrlo često oporba i samom sebi.

Trenutno Rusija koristi Banja Luku kao svoj operativni centar i relej prema Hrvatskoj i NATO-u. Najgore što hrvatska Vlada može učiniti je da potrči za agitpropovskim mamcima i provokacijama što dolaze iz tzv. Republike srpske. Nego i Andrej Plenković i kompletna hrvatska Vlada treba političkim predstavnika Srba i Srbijanaca i Srbiji, a pogotovo Rusiji otvoreno i bez uvijanja dati do znanja da je Republika Hrvatska punopravna članica EU-a i NATO-a, dio slobodnog demogratskog svijeta, Saveznika koji su pobjednici II. svjetskog rata i kreatora suvremene zapadne civilizacije koji je pobijedio boljševizam i sve njegove derivacije.

Ali je isto tako istina da predsjednik Vlade Andrej Plenković ne bi trebao dijeliti savjete o mirnoj reintegraciji; osobno nema iskustva, a po svemu sudeći pristao bi na sve srbo-četničke zahtjeve što se vidi po ustupcima koje daje SDSS-u. Je li Plenković predsjednik Vlade Socijalističke Republike Hrvatske ili suverene i samostalne Republike Hrvatske nije nimalo retoričko pitanje. Naime SDSS-u ne treba dati niti jedno mjesto državnog tajnika nego prema zakonu i dobrim običajima srpskoj manjini u Hrvatskoj, a „pupavci“ ne predstavljaju cjelokupnu srpsku manjinu!

Što to SDSS traži?

MUP, čitaj sudjelovanje u represiji; Pravosuđe, čitaj selektivnost; Obrazovanje, čitaj diskriminaciju i posebna prava, tj. privilegije; Kulturu, čitaj srbočetnički agitprop i privilegije!

Ne može, niti smije, Plenković podržati generala Krstičevića i u isto vrijeme „pupovce“ ugrađivati u ključna ministarstva na poziciju državnih tajnika. Upravo „pupavci“ sa paraobavještajnim podzemljem u Hrvatskoj i istim takvim snagama “tamo preko” generiraju intrigu i generalu Damiru Krstičeviću inputiraju krimen ratnih zločina.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavljuje da „čvrsto stoji iza generala Krstičevića“, stoji i iza Milorada Pupovca, stalno je iza i mota se otpozadi, ali političar, predsjednik Vlade i državnik ne stoji iza nikoga, on je naime ispred svih.

I:HRsvijet