Sinovi Oluje

Čak ni pripadnici HOS-a, koji su se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, borili i ginuli pod tim pozdravom više ne smiju ni reći, a kamoli isticati da je to bio i njihov pozdrav, ali isključivo u borbi protiv srbijanskog fašizma, odnosno srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku. (Pupovac, na kojoj su se strani borila tvoja dva brata u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata?).

Pojedini Srbi, poput Milorada Pupovca, neprestano šire mržnju, jer jedino tako mogu ostati u „centru pažnje“. Oni oko hrvatske vlasti im ne odgovaraju, a već se i relativno mnogo ljudi buni – zašto opet o tim i takvima, kad dobro znamo tko su i što su, odnosno kako dišu. Međutim, u tome je „štos“. Oni svako malo iznose svoje laži (i to u gotovo svim medijima), a tobože „nema nikoga“ tko bi im odgovorio. Ima, samo te i takve medije (svaka čast iznimkama) ne zanima istina, pa se razni pupovci mogu razmahati kako im volja.

Tijekom zadnjih godina glavna im je „fora“ da se u hrvatskoj „budi fašizam“! To je na žalost – istina. Ali, ne kod Hrvata već kod skupine Srba, na čijem su čelu pupovci i stanimirovići.

Otkako je jedan ugledni i poznati hrvatski nogometaš na kraju utakmice u Zagrebu uskliknuo „Za dom!“ to se odmah povezalo s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ ili drugim riječima tko u bilo kakvoj prigodi spomene ovaj pozdrav razni pupovci odmah skaču (gostuju) po svim medijima (svaka čast izuzecima) i govore – eto, opet u Hrvatskoj – ustaše!

Čak ni pripadnici HOS-a, koji su se tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, borili i ginuli pod tim pozdravom više ne smiju ni reći, a kamoli isticati da je to bio i njihov pozdrav, ali isključivo u borbi protiv srbijanskog fašizma, odnosno srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku. (Pupovac, na kojoj su se strani borila tvoja dva brata u Škabrnji u vrijeme Domovinskoga rata?).

Ok. Pupovci, Pusići i slični svako malo traže istrage, zatvaranja i progone onih koji se služe tim pozdravom. Nervira ih i spomen ploča HOS-a, na kojoj su i imena poginulih,  nedavno postavljena u Jasenovcu. I u tome vide „buđenje fašizma“.

Ali, jeste li primijetili kako se prave gluhi i slijepi kad se im otvoreno, jasno i glasno postave pitanja:

Tko su bili agresori na Republiku Hrvatsku?

Što je radio Vojislav Stanimirović nakon okupacije Vukovara u tome gradu?

Tko su krivci za 15o dosad pronađenih masovnih grobnica?

Gdje su nestali hrvatski branitelji i civili za koje se još ne znaju ni masovne grobnice?

Koliko je bilo koncentracijskih logora diljem Srbije (ne samo po Hrvatskoj) u kojima su četnici masakrirali i ponižavali Hrvate?

Tko su krivci za smrt najmanje 400 djece koja su ubijena u Domovinskome ratu?

Tko je rušio vukovarsku bolnicu (tek jednu od stotinjak) u vrijeme rata?

Kako to da su za razne pupovce žrtva i agresor jedno te isto?

Kad će Srbi i Crnogorci vratiti sve opljačkano u vrijeme Domovinskoga rata?

Zbog čega Srbi koji su prihvatili Hrvatsku kao Domovinu ne žele sudjelovati na komemoracijama od Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Lipika, Gospića, pa do Voćina i Dubrovnika?

Kad će nam agresor (Srbi) platiti ratnu odštetu?, itd. i tome slično.

Ne, o tome od njih nikada nećemo dobiti odgovore, jer kad bi o tome progovorili bio bi to kraj priče. Oni radije stoga okreću ploču. Ti ih pitaš o Vukovaru, a oni ti odgovaraju što se događalo u Hrvatskoj za vrijeme NDH.

Još je gore, ako ih se pita nešto u svezi srbijanskog barbarstva u susjednoj Bosni i Hercegovini, recimo zbog čega je protjerano i ubijeno na desetine tisuća Hrvata, ili kako su se Srbi pozdravljali i odzdravljali na okupiranim područjima. Oni o tome „pojima nemaju“. Pamte samo i isključivo ono što se događalo u vrijeme NOB-a, dakle do 1945.!

Za agresiju na Republiku Hrvatsku, pitajte ih, nikada nisu ni čuli!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Što više vrijeme ide svojim tijekom, i što analitičnije promatram hrvatsku društvenu zbilju u kojoj trenutno živimo, pomalo shvaćam da je Zoran Vukman, kada je još prije dvadesetak godina izjavio da Hrvatska u sebi nosi jednu podmuklu Antihrvatsku – bio potpuno u pravu.

Nekome je u interesu da Hrvatske kao zemlje ne bude, nekome je u interesu da Hrvati kao narod nestanu, što je znak da se protiv hrvatske države vodi specijalni rat. I na političkoj razini, i na medijskoj razini, i na kulturološkoj razini, ali i na ideološkoj razini. Duh „velikog Crvenog Zmaja“, zloduh „udbašije“ zavladao je srcima mnogih duhovno siromašnih ljudi koji ga na sve moguće načine pokušavaju aktualizirati, a sve se to naravno događa pod dinamizmom snažnog verbalnog egzibicionizma, mentalnoga divljaštva kojim se izvrću činjenice, izopačuje stvarnost, kako bi se pronašli razlozi za progone svjetonazorskih neistomišljenika. U te neistomišljenike možemo uvrstiti domoljubno nastrojene Hrvate i samu Crkvu koja je meta njihovih medijskih progona i radikalnih napada.

Ljevičari se danas više nego ikada nameću kao moralne okomice društva u kojem žive, uvjereni su da mogu drugima držati lekcije iz demokracije. Naravno, ako demokraciju shvaćamo samo na onakav način kako je oni shvaćaju, onda smo „dobri učenici“. A njihovo shvaćanje demokracije sastoji se u tome da na javno mišljenje i stavove imaju samo intelektualci, novinari, znanstvenici njihovog ideološkog kalibra, a ostalima je potrebno „zatvoriti“ usta. Znači, svaki govor o duhovnim stvarnostima, o tome kako je potrebno voljeti domovinu svojim radom, trudom, djelovanjem – za njih je fašizam, srednjovjekovje, itd. I ne samo to! Oni promiču snažan sekularni fundamentalizam koji se sastoji u radikalnom progonu Crkve i drugih domoljubnih neistomišljenika. Vrhunac toga progona je njihova sekularno-inkvizitorska divljačka teza kojom se oni danas žele predstaviti kao istinski čuvari demokracije i civilizacijskih vrijednosti, a da u svojem mentalnom sklopu nemaju pojma niti o demokraciji, a niti o civilizacijskim vrijednostima. Duhovnu supstancu čovjeka oni snažno niječu, govoreći marksističko-zatucane besmislice kako „vjera i znanost nisu u skladu“, a gotovo svaki samosvjesni znanstvenik zna kako su vjera i znanost komplementarne, te na temelju toga svaka ima svoju poruku koju želi odaslati čovjeku. Međutim, ljevičarske bojovnike to ne zanima. To su intelektualne ljenčine koji nemaju pojma o korelaciji teologije sa drugim društvenim i egzaktnim znanostima. A nemaju pojma, jer ništa ne čitaju, ništa ne prate, a ako i prate to je, predmijevam marskistička i antikršćanska literetaura koja zaglupljuje čovjeka.

A nema tragičnije pojave od uma koji je naizgled obrazovan, a u sebi je fanatičan i zatucan. To je pomračen um. Bilo bi im jako dobro kada bi počeli malo zornije razmišljati o stvarnosti oko sebe, više pratiti razvoj teologije i prirodnih znanosti, kao i povijest Crkve koja je izjedrila mnogo znanstvenika – fizičara, astronoma, botaničara, liječnika, umjetnika, matematičara. To bi im, vjerujem, bilo jako dobro za njihovo unutrašnje prosvijetljenje, jer im je srce potamljeno mračnom metafizičkom komunističkom ideologijom koja je poražena kao politički sustav, no u duhovnom smislu – nalazi se u srcima mnogih pojedinaca koji mrze Hrvatsku i samu Crkvu, bez nekog velikog razloga. Ah da, razlog je taj što im se raspala Jugoslavija pa svoj jugonacionalizam prikrivaju svojevrsnim izvještačenim „europejstvom“ koje nema nikakve veze niti sa demokracijom, niti sa humanizmom, niti sa civilizacijskim vrijednostima.

To su ljudi koji bi vas, ako malo promatrate njihove izjave i govore netrpeljivosti – ubijali da mogu samo zbog toga što ste samosvijestan Hrvat ili katolik. Oni nemaju intelektualnoga niti duhovnoga poštenja da sebi priznaju određene povijesne greške, tj. greške one ideologije čije interese implicite zastupaju (a programske „rezultate“ te ideologije vidimo po mnoštvu masovnih grobnica koje se otkapaju po Hrvatskoj i Sloveniji). Oni vide samo greške svojih neistomišljenika, te ih pokvareno izvrću, s njima manipuliraju, greške uvećavaju i grade svoj prokazivački sekularno-fundamentalistički sklop time što pokapaju drugoga. U Hrvatskoj ne vrijedi niti pamet, niti sposobnost, niti druge vrline koje bi trebale prožimati društvo u kojem živimo. Izgleda da ljevičari više cijene neškolovanost, nerad, lijenost, podobnost – i – samo da razmišljaš kao oni.

Možeš biti ne znam koliko pametan (čak lumen!) ali ako si istinski Hrvat, domoljub, i još k tome, ne daj Bože kršćanin – ajoj! Nema šanse da prođeš. Ali neškolovani novinari, razni aktivisti i slobodni umjetnici mogu proći. Ako su ljevičari, jer imaju dobru medijsku logistiku u Hrvatskoj. I naravno, podobni su. Zato je potrebno pitati sebe, ali i druge da li želimo da nam javno mišljenje kreiraju ljevičari zatucanog mentalnog sklopa, lažni „europejci“ ili želimo samosvjesnu Hrvatsku, zemlju u kojoj vlada blagostanje – duhovno, materijalno i mentalno? Jer, teško je da će se dugo moći podnositi ova ljevičarska haranga po medijima. A svaka haranga utemeljena je na bezobraštini i elementarnom neznanju i nepoznavanju stvarnosti.

Pavle Primorac – hrvatski-fokus.hr

No onaj koji je doista trebao „reagovati“ na Dačićevu bujicu nesuvislosti, šutio je kao zaliven, a to je hrvatski ministar Davor Ivo Stier. Nije se uopće ponio u skladu sa svojim prezimenom (Stier na njemačkom jeziku znači bik). Umjesto da bude ubitačni bik hrvatske diplomacije, tamo je više podsjećao na krotku ovcu. Nije čak ni zablejao.

O nedavno održanom sastanku ministara vanjskih poslova država Višegradske skupine proširene s nekim drugim ministrima hrvatski mediji izvještavali su „na kapaljke“. Ako i jesu nešto rekli i napisali, onda je to bilo „razgovaralo se o migrantskoj krizi, o proširenju Europske unije i tako bla, bla…

Jedva je netko spomenuo krupan incident o kojemu bi Hrvatska posebno trebala imati što reći.

Krenimo od početka. Višehradska skupina država sastoji se od Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske. Suradnju s tim državama najavila je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović već u inauguracijskom govoru. To je zapravo prava regija kojoj pripada Hrvatska, a ne Balkan u koji nas uguravaju već više od 100 godina, a mi se izvlačimo ponekad kroz more krvi.

Spomenuti sastanak bio je proširen s ministrima iz „Zapadnog Balkana“, (Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Kosovo) te država Europske unije koje su blizu toj regiji (Bugarska, Hrvatska, Grčka, Rumunjska, Slovenija i Italija).

Naravno da su za jedan takav skup glavne teme proširenje EU i problemi s migrantima. No ipak, gledajući dubinski, glavna vijest je da je na skupu ravnopravno sudjelovao ministar vanjskih poslova Enver Hoxhaj (Hodžaj). Takve stvari uvijek srbijanske čelnike dovode do bjesnila.

Ovaj put, međutim, Hoxhaj nije imao dlake na jeziku. Rekao je da je Srbija kriva za sve ratove na Balkanu i za genocid. Ta istinita tvrdnja strašno je pogodila srbijanskog ministra Ivicu Dačića. On se bijesno obrušio ne samo na Hoxhaja, nego i na europsku povjerenicu za proširenje EU Federicu Mogherini i domaće Poljake, jer nisu „reagovali na provokaciju“. Za Hoxhaja je čak rekao da će mu se suditi za „ratni zločin“ i šverc ljudskim organima. Samo što ga nije okrivio i za ubojstvo Kennedyja i rušenje američkih nebodera. Nakon toga je demonstrativno napustio sastanak s riječima: „Ako možete bez Srbije, samo radite!“

No onaj koji je doista trebao „reagovati“ na Dačićevu bujicu nesuvislosti, šutio je kao zaliven, a to je hrvatski ministar Davor Ivo Stier. Nije se uopće ponio u skladu sa svojim prezimenom (Stier na njemačkom jeziku znači bik). Umjesto da bude ubitačni bik hrvatske diplomacije, tamo je više podsjećao na krotku ovcu. Nije čak ni zablejao. Tako je Hoxhaj ostao usamljen u svom razotkrivanju zločinačkoga karaktera srbijanske države, a Stieru je to bila prilika da Srbiji „zabije gol“ koji bi se pamtio. Ovako ispada da je Dačić bio u pravu kada je rekao da je „svima bilo neprijatno“. Čini se da je „neprijatno“ bilo posebno našem ministru.

Hrvatski ministar vanjskih poslova morao bi nešto znati o povijesti, u najmanju ruku o srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Ali kronologija srbijanske genocidnosti i „čišćenja“ svega što nije srpsko ne potječe od tada, nego u mnogo davnijoj prošlosti.

Svu svoju zloćudnost i agresivnost Srbija je pokazala čim je malo izvukla glavu iz turskog pašaluka u koji je bila začahurena više od 300 godina. Čim joj je priznata neovisnost (1878), odmah je započela pripremati ratove, ali najprije je sa svog tada skromnog teritorija „očistila“ muslimane tako što ih je istjerala iz njihovih kuća i opljačkala njihovu imovinu. Zvuči poznato, zar ne? Dr Mijo Milas tvrdi da su samo u Beogradu srušili 216 džamija.

Nevjerojatno je da je Srbija najprije navalila na najtvrđi orah, a to je Bugarska. Tadašnji priglupi srbijanski glavešine povjerovali su u izmišljotinu da će ih Bugari sami pustiti sve do Sofije, jer „oni nemaju rodoljubive osjećaje“.

Bugari su u tom kratkom ratu tako temeljito potukli Srbe, da su se ovi vratili kući podvijenog repa poput izujedane džukele. U toj bitki je kao dragovoljac na strani Bugara sudjelovao i Hrvat rodom iz Samobora Stjepan Jurinić, koji je tada kao mladi 30-godišnji znanstvenik predavao najprije na gimnaziji, a kasnije na sveučilištu Sveti Kliment Ohridski u Sofiji, gdje je mnogo kasnije (1912 – 1913) bio rektor. Nakon te lekcije Srbija se je prividno odrekla pretenzija na bugarski teritorij, ali samo do prve sljedeće prilike.

Prilika se je pružila u Balkanskim ratovima. Najprije su svi Balkanci (Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka) nagazili na Tursku i gotovo ju istjerali iz Europe. Nakon što su se riješili Turske, već sljedeće 1913. godine, Srbi su okrenuli ploču i „skompali“ se s Turcima i Rumunjima, te su uz stare saveznike Grčku i Crnu Goru napali Bugarsku. Zbog napada Rumunjske Bugarska vojska se je morala povući, pa je Srbija odglumila pobjednika i povećala svoj teritorij za 81%.

Srbi nisu protiv Albanaca postigli ni jednu vojničku pobjedu, osim što su na prijevaru namamili Albance na domet svojih topova i onda napravili pokolj. U više navrata Albanci su zarobljavali cijele srpske postrojbe, razoružali ih i pustili. Ali kada su Srbi ulazili u albanska sela, iztrebljivali su sve što hoda po dvije noge. U selu Ljuma žene su dizale malu djecu u zrak moleći da poštede barem njih, ali ubijena su sva ljudska bića u tom selu. I to nam zvuči nekako poznato. Kada je srpska vojska dospjela do Skopja, vodili su kolonu zarobljebnika na strijeljanje. Putem je na njih naišao „dobri kralj Pera“ (Petar I. Karađorđević), koji im je „savetovao“ da štede municiju tako što će Albance udariti kolcem po glavi i baciti u Vardar.

Prvi svjetski rat potpalili su također Srbi ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu. Ali kada je došlo do pravog rata, srpska vojska se je raspala i u neredu pobjegla u Grčku. Na kraju rata Srbi su još jednom odglumili pobjednika šećući duboko u pozadini iza elitnih francuskih i britanskih postrojbi na Solunskom frontu.

Ali kada je srpska vojska dospjela do svoje saveznice Crne Gore dogodilo se je nešto nezamislivo u povijesti ratovanja. Srbi su okupirali savezničku državu kao da je neprijateljska. Crnogorci takvo što nisu očekivali, pa je iznenađenje bilo potpuno. Ipak, Crnogorci su podigli ustanak s kojim se Srbi nisu mogli nositi, pa su na najperverznije načine mučili žene i djecu.

O srbijanskim zločinima objavljen je 1921. godine opširan izvještaj s mnogo detalja, pa ipak se je radilo samo o jednoj petini crnogorskog teritorija. Zanimljivo je da borce protiv srpske vlasti autori izvješća zovu ustaše. Evo jednog detalja:

“22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose. Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube”.

Tako je to bilo u ta davna vremena za koja bi Dačić i „drugovi“ željeli da se zaborave. Kao što se vidi, Srbija ima više od 100 godina genocidnog iskustva. Kako je bilo u novije vrijeme, znamo mi koji smo u to vrijeme živjeli, a trebao bi znati i naš ministar i reći to onima koji ne znaju. Ako ovakva Srbija i ovakva Bosna s perverznom kvazidržavom „republikom srpskom“ uđu u Europsku uniju, izazvati će efekt kao da se zdravom čovjeku ubrizga virus bjesnoće.

Europi nije u interesu da u članstvo EU prima takve bolesnike. Naši čelnici morali bi to reći europskim čelnicima ako kojim slučajem ne znaju. Ne kažu li, preuzimaju odgovornost da postanu sudionici zla koje se može dogoditi. Ovaj put, najmanje što je Stier morao reći bilo bi: „Istina je, gospodin Hoxhaj je u pravu“.

I:dragovoljac

Tužno je u subotu bilo gledati kako opskurna družina okupljena u središnjici na Iblerovu trgu uglas urla: Tito, Partija, omladina, akcija! Za kumrovčad kao da je vrijeme stalo negdje u pedesetim ili šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Još tužnije je bilo gledati kako vodeći mediji tim uzvicima ne poklanjaju nikakvu pažnju nastojeći, valjda, zaštititi Partiju od sramote. Iako su s novinarske točke gledišta upravo ti uzvici predstavljali jedini događaj vrijedan pažnje na netom završenim izborima za čelnog čovjeka – pardon, druga – Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj. Naime, znalo se već unaprijed da će pobijediti Davor Bernardić, kao i da će izjaviti da je upravo njegova partija budućnost Hrvatske, a ne mrski HDZ.

U nedjelju je Davor Bernardić gostovao kod Aleksandra Stankovića u Emisiji Nedjeljom u dva. Na pitanje kako komentira povike ”Tito, Partija!”, rekao je da misli da je to bila šala, ali da SDP jest stranka koja nepokolebljivo stoji na braniku antifašizma, a da je Tito jedan od najvećih antifašista. Naravno, ne tim riječima, ali u tom smislu. Čudan neki smisao za šalu imaju ti komunisti! Velim komunisti jer kako drukčije da ih zovem nakon što i sami kliču Titu i Partiji. Bilo kako bilo, volio bih da se šale negdje daleko, u nekoj siromašnoj zemljici iza sedam gora i sedam mora. Ali, ne, oni se šale ovdje, i to već sedamdeset i više godina, krvavo, mračno i jalovo… Tako da mi ne preostaje ništa drugo nego rezignirano zaključiti da je ta siromašna zemljica, sedam gora i sedam mora udaljena od koliko-toliko normalnoga svijeta upravo moja žalosna Hrvatska.

Gledam te šaljivdžije već desetljećima, bio sam dijete, pa sam bio mladić, pa zreo čovjek, evo već se i starjeti spremam, a oni i dalje zbijaju šale s ovim nesretnim prostorom i ovim nesretnim ljudima. Gledam ja njih i mislim kako mi je život uludo prošao, i nije mi žao mog života nego mi je već sada žao života moje djece, na uništavanje kojega se, ako je vjerovati Bernardiću, te crvene šaljivdžije ozbiljno spremaju. Tamo gdje je i Bog rekao ”Laku noć!” možda je još ujutro trebalo reći: Zbogom! Ja više nisam u tim godinama da razmišljam o odlasku, a ni narav mi nije takva da išao igdje drugdje ako u svojoj domovini mogu preživljavati, pa makar i skromno, ali kao da i meni ponestane argumenta kojima bih mlade ljude odgovarao od napuštanja rodne grude kada čujem crvene šaljivdžije. Koji, da se razumijemo, nisu samo u SDP-u nego su strateški dobro raspoređeni po svim relevantnim strankama.

U pobjedničkim riječima mladog Bernardića s karizmom mrtvog puhala zrcali sva bezidejnost novog puta koji nam nude esdepeovci: ”Drugarice i drugovi, hvala vam od srca. SDP je pokazao da se može mijenjati. Od sutra krećemo graditi dobro društvo, društvo jednakih mogućnosti u kojem brinemo za radnike i umirovljenike. Brinemo i o onima koji rade u kreativnim industrijama, koji imaju velike ambicije. Uvijek smo za zaštitu radnika, ljudi koji žive od svoga rada. Javno zdravstvo mora biti pod jednakim uvjetima dostupno svima, taj sustav moramo očuvati. Dobro društvo znači kvalitetno obrazovanje…” Bla, bla, mogli bismo dodati u produžetku, nema tu ničega osim ispraznih floskula, ničega što već u različitim inačicama nismo čuli bezbroj puta. No, oni uzvici, to je ono pravo, istinsko lice SDP-a i u dvadeset prvom stoljeću, to je njihov istinski program, jedini program koji imaju. I zato ih se treba pribojavati. Jer tko ne priznaje zločin u Hudoj jami, kako mu vjerovati da će mu moralni kompas u budućnosti ispravno funkcionirati?

I:HRsvijet

Od hrvatskih ekstremnih ljevičara, srbijanskih i inih agresora, pa sve do onih koji su hrvatski obrambeni Domovinski rat proveli zajedno sa svojim bližim i daljnjim obiteljima na „skijanju“,  u inozemstvu, na „ljetovanju“ ili pak u podrumu, često se može čuti da je rat već odavno završen, da je kršćanski oprostiti te da se moramo okrenuti – budućnosti.

prije svega zbog mladih koji to više ne mogu gledati ni slušati. (A kako mogu ono što im se  prikazuje iz Afganistana, Iraka, Sirije, Turske, Irana, Ukrajine, Pakistana i brojnih drugih država gdje se svakodnevno gine ili se protjeravaju nevini ljudi?). Osim da „moramo“ oprostiti od nas se traži i da zaboravimo i sve ono što smo  prošli od 1945. pa do završetka Domovinskoga rata.

Što će nam prošlost, kad imamo budućnost!

Kata Šoljić (1922.-2008.) iz Vukovara koja je u ovom ratu izgubila četiri sina i najmanje desetak članova obitelji za što nikada nitko nije odgovarao ili pak Eva Šegarić iz Škabrnje kojoj su ubili (masakrirali) tri sina, supruga i petnaestak članova obitelji, među ostalim su rekle da njih nikada nitko nije pitao za bilo kakav oprost, a da su neprestano čule i slušale od onih koji manje-više surađuju sa bivšim srpskim i inim agresorima, a nisu u ratu izgubili ni „punjenu pticu“ – „Mi vam opraštamo“!

S obzirom da je prošlo već 25 godina od početka srbijanske i ine agresije na Republiku Hrvatsku, da prigodom komemoracija gotovo više nitko javno i ne govori protiv koga smo se borili, odnosno koga smo pobijedili (!), a kamoli imena ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića, baš kao ni tko je pobio sve te ljude, kao primjerice u Vukovaru i Škabrnji gdje se poginulim, nestalim i umrlim samo ove godine došlo pokloniti na desetine tisuća ljudi, možebitno bi bio i red da „oprostimo“ hrvatskim neprijateljima i teroristima sva masakriranja, ubijanja, klanja, rušenja, otuđivanja  svega što je tome slično, a  što je hrvatski disalo?

Čak i na desetine tisuća ubijenih, ranjenih i nestalih dječaka i djevojčica, žena i staraca! Oprostimo i onima koji su trebali progoniti agresorske  ratne i ine zločince, a koji su tu ulogu iznimno dobro odigrali i igraju kad treba uhićivati, ponižavati i osuđivati one koji su branili i obranili hrvatsku državu!

Razni teršeliči, pupovci, stanimirovići, pusići, pilsli, mesići, josipovići, manolići i ostali „pozbog“ junaci i ovako neprestano govore i lažu (to im je u krvi) da je u ratu bilo zločina na jednoj i drugoj strani i da se „ne može“ ni ustvrditi tko je agresor a tko žrtva, a kamoli tko je koga klao i ubijao od Vukovara, Voćina, Škabrnje, Petrinje, Osijeka, Saborskog, Pakraca, Lipika, Nuštra,  pa sve do Knina i Dubrovnika.

Dakle, dragi naši agresori, ratni i ini zločinci, domaće izdajice i dezerteri, a poglavito bivši udbaši,  nakon 25 godina „opraštamo“ vam (što je ljudski) što ste u vrijeme Domovinskoga rata na hrvatske gradove i mjesta ispalili na milijune raketa, granata „krmača“, kemikalija, što ste osim ljudi ubijali i stoku, pa čak i pse i mačke (ako su se našle u hrvatskim dvorištima), što ste rušili i palili gradove i sela, crkve, spomenike kulture, škole, dječje vrtiće i knjižnice.

„Opraštamo“ vam što ste protiv Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine vodili osvajački i genocidan rat, što ste tim svojim sramnim činom željeli proširiti granice velike Srbije, u čemu ste, na žalost, uz pomoć međunarodne zajednice jednim dijelom (Republika Srpska) i uspjeli.

Ne znamo što vam je smetalo, Ćelije,  malo hrvatsko selo s oko 200 stanovnika kojeg ste početkom srpnja 1991. spalili, a kasnije i opljačkali? Međutim, takvih primjera u Domovinskome ratu bilo je na pretek.

Zbog vaše, srpske agresije evakuirano je stotine civila iz Dalja, Aljmaša i Erduta. Zanimljivo je da  Srbi neprestano pričaju i plaču za „traktoristima“ koji su poput zečeva, kako je rekao i  Slobodan Milošević, bezrazložno u vrijeme Vojno-redarstvene operacije Oluja 1995. pobjegli iz Knina u Srbiju,a nitko ne priča da su i Hrvati krajem srpnja 1991. kamionima, vatrogasnim vozilima, traktorima i ostalim prijevoznim sredstvima već tada morali bježati iz Hrvatske Kostajnice i ostalih banijskih sela kako bi izbjegli teror i ubijanje (mnoge su na žalost Srbi uspjeli ubiti!).

“Opraštamo“ vam sve Vukovare i Škabrnje  koje ste od početka agresije gađali kemijskim i biološkim bombama, a koje ste bacali i na druge gradove i sela u obliku igračaka ili ostalih interesantnih predmeta. (Zar mislite da smo i to zaboravili?).

„Opraštamo“ vam što ste stare i nemoćne ljude tjerali u minska polja ili što ste ih, kao u Škabrnji gazili tenkovima. Što ste silovali i nakon toga ubijali.

“Opraštamo“ vam što ste nevine Hrvate poput životinja odvozili u koncentracijske logore, gdje ste ih mučili, ponižavali i ubijali. Čak vam „opraštamo“ što ne priznajete da su takvi logori uopće i postojali diljem Srbije. “Opraštamo“ vam milijarde ratne odštete, sve vam „opraštamo“. Pozdravite i one majke koje su usred Beograda kitile tenkove cvijećem kad su odlazili prema Vukovaru rušiti, gaziti, ubijati…

Nu, unatoč svega, kako vam oprostiti masovne grobnice koje ste diljem Lijepe naše ostavili iza sebe, (a kako minska polja koja ste također posijali) a za koje vi vjerujemo „nikada“ niste čuli? Ako ništa drugo sve  će to  biti vaša „slika i prilika“ sve dok postoje – Hrvati!

O Bleiburgu, križnim putovima da i ne govorimo, baš kao i o „perkovićevim brigadama“ koje još uvijek djeluju.

Oprostite  što vas, inače, uznemiravamo ovakvim tekstovima, odnosno što –

budućnosti, ipak, nema bez prošlosti!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Milijarda dolara – to je šteta koju je Hrvatska, onako otprilike, pretrpjela nakon što je Vesna Pusić 2011. odlučila, na zahtjev SAD i NATO, uvesti sankcije Siriji i napustiti tamošnja naftna polja koja je INA imala u vlasništvu. To je bila cijena njene diplomacije. Cijena Plenkovićeve bi mogla biti i veća.

Problem nije bio toliko u tome što je Hrvatska prije pet godina napustila ta naftna polja, koja su nam nosila gotovo 200 milijuna dolara godišnje. Naime, tada su uvedene sankcije Siriji, EU je tako odlučila. Mi smo se pridružili, iako još nismo bili punopravna članica.  Hrvatska je zabranila nabavu, uvoz ili prijenos sirove nafte ili naftnih derivata iz Sirije. Čekalo se da padne Assadov režim. To samo po sebi ne bi bio problem, jer su u Siriji tada praktički ostale samo ruske kompanije.

Problem je što je Vesna Pusić 2012. otputovala u Istanbul, gdje je sudjelovala na skupu tzv. “Prijatelja Sirije”, što je eufemizam za skupinu zemalja koje su napale Siriju. Zašto je išla tamo? Ona je rekla da je taj put za Hrvatsku važan zbog Ine, što se ne može “prepustiti slučaju”. “Značajno je što Hrvatska u Siriji ima naftna i plinska polja koja u ovom trenutku ne možemo koristiti zbog sankcija i sukoba. To je također jedna tema koju ne smijemo prepustiti samo slučaju”, tad je izjavila.

“Vaš povratak će ići malo teže”…

Ona je time razljutila ne samo sirijsku javnost, nego i vladu. Zastupnik u sirijskom parlamentu i član savjeta za nacionalnu sigurnost Sirije Ahmed Munir rekao je da je ta izjava provokacija. “Ako Hrvatska želi razgovarati o povratku svoje kompanije, trebala bi razgovarati s nama, s vlašću koja kontrolira ta naftna polja, a ne s oporbom i teroristima”, kazao je Munir te napomenuo kako “Sirija pozdravlja odluku svake kompanije koja se želi vratiti i ponovno raditi na sirijskom teritoriju.” No, to ne važi za INA-u: Po njegovu mišljenju, povratak INA-e u Siriju će ići “malo teže” jer je Hrvatska prema Siriji zauzela neprijateljski stav dok je Sirija prema Hrvatskoj bila korektna, a INA je državna, a ne privatna kompanija. “Kako bi Hrvatska reagirala da smo mi 1991. godine priznali SAO Krajinu, a Hrvatska je upravo to učinila na skupu Prijatelja Sirije, priznala je paravojne formacije koje ubijaju i teroriziraju Sirijce”, rekao je tada Munir.

Dvije godine kasnije, održana je mirovna konferencija Ženeva II u švicarskom gradu Montreux, blizu Ženeve. Na njoj se raspravljalo o tome što će kome pripasti nakon poraza Assada. Na tu iznimno važnu konferenciju, na kojoj je sudjelovalo 30-ak država upletenih, posredno ili ne, u sukob u Siriji, Hrvatska nije čak niti pozvana. Time su pukle nade hrvatske diplomacije da će od zapadnih saveznika dobiti jamstva, koja su pokušali dobiti, za povrat Ininih naftnih polja u Siriji. Ukratko: upetljali smo se u sukob koji nas se nije ticao, preko mjere u kojoj smo to bili obavezni uraditi. I time ostali bez naftnih polja – tko god pobijedio. Sirija nam neće oprostiti ni zaboraviti ne to što smo uveli sankcije, svi su, nego što smo išli povrat dogovarati s neprijateljima Sirije, ne njima. Zapadne države pak Hrvatsku smatraju previše beznačajnom da bi s njom dijelile ratni plijen, bude li ga.

“Ruski poduzetnici nisu zainteresirani…”

Prošlog tjedna, sličnu grešku je ponovio  Plenković. Rusi mu ne bi uzeli za zlo posjet Ukrajini  u sklopu “gospodarskog foruma”, ali su mu i te kako uzeli za zlo izjavu o mirnoj reintegraciji Krima, što je nešto što prelazi razinu u koju bi se Hrvatska trebala petljati. Naime, smiješna je i sama ideja da bi Hrvatska bila arbitar među velesilama. Katastrofalan diplomatski promašaj je pogoršan, kad je Plenković izjavio kako je priopćenje u kom je Hrvatskoj, najblaže rečeno, poručeno da gleda svoja posla, dano s “niže razine” i da to nije službeni stav ruske diplomacije. Naravno, to je bio nemušti pokušaj kontrole štete pred domaćom javnošću. Hladan tuš je uslijedio jučer, kad je ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov u intervjuu za N1 TV rekao kako je to službena reakcija Moskve na izjave premijera Andreja Plenkovića u Ukrajini, a ne priopćenje s niže razine.  I dodao kako je zabirnut za rusko-hrvatske odnose.

A trebamo i mi biti zabrinuti za te odnose: dok ukrajinski veleposlanik gostuje na TV češće od Puhovskog, Azimova nitko nikad ništa ne pita, a mi veleposlanika u Moskvi već godinu dana niti nemamo! Azinov je rekao da mu to nije “normalna situacija”, da Hrvatska više od godinu dana nema veleposlanika u Moskvi. “Ali možda je to tehničko pitanje, a ne političko. Hrvatska je imala probleme u politici”, kaže Azimov. Drugim riječima: Hrvati, vi ste totalni diletanti u vođenju politike!

I ima pravo. Hrvati o tome razmišljaju diletantski. Izravna ekonomska šteta je tu sekundarna, ona neizravna, pa i ona politička, je puno veća. No, i sama robna razmjena s Rusijom je od uvođenja sankcija smanjena za 50%, što ipak nije zanemarivo. “Prije svega, hrvatski su izvoznici i poljoprivrednici ti koji pate”, kaže on, i dodaje da je Hrvatsko-ruski gospodarski forum koji se trebao održati u studenom ove godine otkazan jer ruski poduzetnici nisu bili zainteresirani doći u Hrvatsku. Oni su, kaže, veliki domoljubi i nisu trenutno zainteresirani. Istina je, naravno, da je to direktiva s vrha, ali nama to ništa ne znači.

Hrvati su pak uvrijeđeni, s pravom, što je Moskva spomenula 250.000 izbjeglih Srba. Ali Moskvi je i bila namjera uvrijediti Plenkovića. Hrvati olako shvaćaju odnose s Rusijom: većina komentira događaje u stilu, ah, mi smo NATO. Rusi nam ne mogu ništa. Rusi su sirotinja. Glupo i pogrešno! Danas – sutra, veliki će sjesti za stol i dogovoriti se, a Hrvatske za tim stolom neće biti. Danas-sutra, SAD i Rusija će biti ako ne najbolji prijatelji, a ono suradnici u rješavanju svjetskih problema. Putin i Trump će se jednog dana naći na Krimu, Jalti, i ponovo će, kao i njihovi prethodnici Roosevelt i Staljin, krojiti kartu svijeta.

Hrvatske neće biti na toj Jalti. Ako Putin kaže “čuj, ja se ne slažem da Hrvati dobiju to i to, nego želim da damo to i to Srbiji” – onako, generalno gledano, u smislu utjecaja i podjele zaduženja, ne mislim u teritorijalnom smislu – hoće li se Trump ubiti da nam pomogne jer smo, eto, zaprijetili Putinu prstom da mora vratiti Krim Ukrajini? Ili će reći “Ok, Vladimir, nego da vidimo kako stoje stvari na Bliskom istoku, za Srbiju i Hrvatsku nas nije briga, ako bi ti maknuo šapu s ovog tu koridora koji nama treba za naftovod”….

Tuđman je znao kako se vodi politika!

Naravno, ovo je “dječja” verzija razgovora, no u osnovi tako se stvari rješavaju. Da je svojevremeno Tuđman onako ignorantski nastupio spram odnosa s Rusima kao što to danas čine brojni Hrvati, ne samo obični ljudi nego i politički komentatori, pa i političari, Hrvatske danas ne bi bilo. Stav “Rusi su ionako saveznici Srbije, dakle naši neprijatelji” je idiotski stav. Tuđman je svojevremeno dao intervju za “Komsomolsku Pravdu” u kom je rekao, “Meni se čini da bi Rusija mogla odigrati značajnu ulogu, postati posrednikom između Hrvatske i Srbije. Budući da je Srbija pravoslavna država. Rusija ima ondje tradicionalno velik utjecaj. Odnosi između Rusije i Srbije su bili pokidani u razdoblju komunističke izgradnje, jer marksizam i komunizam nisu priznavali pravoslavlju prvenstvo. Ipak su ostale ruske tradicionalne veze i utjecaj Rusije. Srbijanska politika računa na zainteresiranost Rusije i njezin utjecaj na Balkanu. Nažalost, upravo je na to bila usmjerena srpska imperijalistička politika 1991. godine. Njezini su se nositelji solidarizirali s Jazovom i drugim generalima, koji su organizirali urotu protiv Gorbačova. Sada ti isti ljudi potiču Srbiju na produžetak rata. Bliska im je ideja stvaranja velike Srbije.

Ja vjerujem u Rusiju. Vjerujem da će ruski narod naći izlaz iz krize na napredan demokratski način. Svojedobno se Petar Prvi zauzeo da Rusija slomi feudalne okove i krene putem razvitka. Vjerujem da će se slično i sada dogoditi vašoj zemlji. Na osnovi demokratskih promjena ona će ponovno postati velikom i priznatom državom u svijetu. U tom smislu Rusija će moći utjecati na rješavanje krize na teritoriju bivše Jugoslavije i uvođenje mira na Balkanu, donosi dnevno hr.

Kolika razlika od pristupa današnjih diletanata! Tuđman je, naravno bio svjestan paralela Srbija – Rusija, Jugoslavija – SSSR, ali ih je pred Rusima uvijek negirao i odbijao usporediti ih sa Srbima, jer je znao kako je važno imati ih, ako ne na svojoj strani, a onda ne protiv sebe. Tuđman se nije ulizivao nikom, ali je znao ići niz dlaku! No, nije ni popuštao kad su naši interesi bili u pitanju. Na neugodno pitanje o tome da hrvatski mediji loše pišu o ruskom bataljunu UNPROFOR-a, Tuđman odgovara: “Priopćenja o tome da Rusija traži uvođenje sankcija nisu mogla biti pozitivno prihvaćena u našem društvu. Rat se vodi u Hrvatskoj, protiv Hrvatske i na teritoriju Hrvatske, koji nikad nije pripadao Srbiji. Eto zašto smo pozitivno ocijenili odluku ruske vlade da na kraju ne insistira na sankcijama.”

A sad to primijenite na situaciju na Krimu! Rusi nama NISU uveli sankcije, kad je nama bilo najpotrebnije, mi njima – jesmo! Krivo je gledati stvari u kontekstu Rusija = Srbija, Ukrajina = Hrvatska, Krim = Krajina. U međunarodnoj politici, stvarni ne funkcioniraju po tim analogijama. Iako, svakako, Ukrajina ima pravo na Krim, jer joj je to Rusija jamčila ugovorom. No, mi moramo štititi svoje interese. A nama je u interesu imati dobre odnose s Rusijom: da ih nismo imali za Domovinskog rata, da je Tuđman dozvolio da Rusija otvoreno pomogne Srbiji, da je još i poticao neprijateljstvo Hrvatske i Rusije, pa nas danas ne bi bilo! Jasno, Hrvatska jest dio NATO i zapada, i tu treba i ostati. Ali Hrvatska je premala da bi se tako bahato odnosila prema jednoj Rusiji kako to radi Plenković, koji misli da ga štiti nevidljivi plašt eurobirokrata i oklop kojeg su proizveli trolovi u podrumima briselskog sjedišta EU. Istina je, međutim, da je Rusija supersila, i da nama nije u interesu iskakati na takav način i gurati se u prve borbene redove. Jer, cijena bi mogla biti puno viša, u konačnici, od onih milijardu dolara koliko smo izgubili na naftnim poljima u Siriji. Rusija će i od sad, kao i do sad, biti jako bitan čimbenik na Balkanu, i to treba uvažiti. A ne se uzdati samo u zaleđe velikog NATO brata.