Naš znanstvenik, molekularni biolog prof. dr. sc. Miroslav Radman prije tri tjedna konačno je primio orden Reda Legije časti, što je najviše francusko odlikovanje koje je ustanovio još Napoleon.
To je bila prilika da s prof. Radmanom Večernji list napravi veliki intervju u kojem se otvorila prilika porazgovarati o pandemiji, ali i o nekim drugim stvarima koje prate znanost. A prof. Radmana bilo bi najbolje zapravo zvati znanstvenikom-filozofom jer rijetko koji njegov kolega može sagledati svijet na njegov, rekli bismo, holistički način.
Evo, konačno vam je i službeno uručen orden Reda Legije časti. No, nije vam to prvo priznanje, po čemu je ovo posebno?
Ovo je priznanje plemićka titula. (Da sam u Engleskoj, bio bih Sir Miroslav!). Ovo je mnogo šire priznanje, sve druge nagrade i članstva u akademijama je za ono što sam uradio u struci. A ovo, koje je ustanovio Napoleon, gesta je društva, Francuske kao domovine, koja kaže izabranim ljudima – svaka čast! I to kaže cijelo društvo. Jer nije to samo rezultat rada nego i ponašanja. Nećete dobiti Legiju časti ako ste genijalni znanstvenik ili nešto drugo, ali imate reputaciju da ste neki muljator. Ovo priznanje kaže vam da ste častan i produktivan čovjek koji je učinio nešto važno za društvo, a to je u mojem slučaju znanost. A ovisi općenito o reputaciji.
Odakle tako jaka veza s Francuskom, vjerojatno ste imali ponude i drugih zemalja?
Imao sam sreću, mogao sam ostati u Švicarskoj, Engleskoj, Americi… No, što sam vidio u Francuskoj? Možda najbliže onom što mi je ostalo urezano u ranom djetinjstvu, neka vrsta bonvivanstva. Govoreći to, govorim o vremenima strašne oskudice kada je bio problem što ćemo sutra večerati. Ali je bilo i veselja. Sjećamo se putovanja vlakom, autobusima, potpuno zadimljenima cigaretnim dimom, ali bi se putovalo tako što su ljudi pjevali, umjesto gledali u ekran. Dijelili bismo hranu i piće među sobom. Dobio sam tako taj pečat, pa mi se poslije učinilo da je ta francuska finesa, bonvivanstvo, kvaliteta života, za mene bolja nego negdje gdje ću zarađivati tri puta više novca, a to je doista bila opcija. I nije mi žao. Francuska održava svoje kulturno bogatstvo, ali ni tamo nema velike sreće – oni vjerojatno konzumiraju najviše lijekova za smirenja, ali imaju i najviše smisla za zabavu, imaju jako dobru industriju zabave, film, teatar, na višem nivou od Njemačke, koja je bitno bogatija. I zato mi puno više odgovara. Sve je to kao papar i sol, ne možete ih jesti same jer bi bili odvratni, ali bila bi odvratna i hrana da njih nema. I zbog tog papra i soli, začina, odabrao sam Francusku.
Izašla vam je i knjiga “Le Code de l’immortalité” (Kod besmrtnosti), no nismo vidjeli da je prevedena na hrvatski. Imate li izdavača?
Nisam ni tražio. Ne volim se nametati; ne želim biti uključen u reklamu za samog sebe jer mi je to dosadno, a nije ni dostojanstveno.
Mali je kuriozitet što je orden dodijeljen u vili koja još ima pridjev – Titova. A i on sam bio je nositeljem istog ordena.
Ne bih nikada to povezao… Poslije Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je bila poznata po Titu više nego obratno. Njegova je važnost bila prominentna u jednom dosta dugom periodu kada je bio globalno i de facto “treći čovjek”, vođa Trećeg svijeta koji je, što se tiče prirodnih resursa, bogatiji od Amerike ili Rusije pojedinačno. Na toj je međunarodnoj pozornici bio dovoljno dobar igrač u diplomaciji da je tada bilo upereno svjetlo i u cijelu zemlju jer ima tako dobrog igrača. To je tako i u sportu, pa kako ne bi bilo i u politici.
Vrijeme u kojem se nalazimo posebno je, član ste Vladina znanstvenog savjeta, no ipak dajete bitno različite izjave od kolega, pri čemu kod dijela javnosti padaju na plodno tlo.
U svakom pothvatu dobro je početi od najšireg pogleda pa tek onda ići u detalje – vjerodostojnim podacima i činjenicama dolaziti do detalja. Ako u detalje odete prebrzo, možete se strašno lako izgubiti u džungli detalja. Primjerice, dobro je prisjetiti se da u većini zemalja svake godine umire otprilike jedan posto populacije, a i rađa se otprilike jedan posto populacije. Dakle, Hrvatska ima otprilike 51-52.000 mrtvih godišnje. Dok sad razgovaramo, podaci su da imamo ukupno nešto više od 400 umrlih od COVID-19. Koliko bi od ovih 400 ljudi bilo umrlo i bez koronavirusa, nikada nećemo saznati, a uglavnom su bili stari i bolesni! A što reći o podacima dnevno novozaraženih? Pitanje je koliko je testova učinjeno i jesu li su učinjeni nasumce. Ovako mogu reći da, ako želite da nikada ne bude više od tisuću novozaraženih dnevno (pa makar svi na kraju pomrli od COVID-19), napravite dnevno maksimum 999 testova… Ovom neslanom šalom obratio bih se svjetskoj struci. Izgleda kao da pomagala (tehnologije) uništavaju kompetenciju i zdrav razum njihovih konzumenata. No, što je s ovih više od 50.000 mrtvih godišnje, zašto smo se koncentrirali samo na ovih 400, što je otprilike kao da padne jedan avion (iako ne bi baš bilo dobro da sam ja u njemu, za mene bi to bilo tragično, kao i za svakoga u tom avionu)! Nešto mi tu ne štima. Iako će razumni ljudi reći da nećemo čekati da 100.000 ljudi umre, reagiramo kada ih je 50 ili 100. Da, ali veće resurse stavljamo oko 400 mrtvih nego oko 50.000. Nemam odgovor i zato ne želim kritizirati. Samo mi se čini da je sve to disproporcionalno, da smo ovog puta mi, ili netko drugi, odlučili da se plašimo. A kada je bila svinjska gripa, u Francuskoj je ubila sličan broj ljudi, samo nitko o tome nije pisao ni govorio. Kada prođe ova godina, volio bih znati kolika je bila globalna smrtnost u Hrvatskoj i drugim zemljama i spreman sam na iznenađenja.
Čini se da nismo puno naučili u ovih stotinu godina od španjolske gripe, ali i da smo ovakvih bolesti imali i u međuvremenu, no ne s ovakvim globalnim odazivom. Što se dogodilo?
Teško je reći, možda je netko odlučio da se napravi neki eksperiment s javnim mnijenjem, koliko je lako ili teško mijenjati navike. Ili manipulirati ljudima, ne znam, tko bi to znao! Ali, doista jest disproporcionalno s obzirom na druge, realne opasnosti od kojih se umire stotinu ili tisuću puta više kada govorimo o brojkama. Naviknuti se da umre 50.000, a ne naviknuti da umre još 400, vrlo je zagonetno. Nažalost, ne nudim nikakva rješenja, nego mi se čini da smo jako neusklađeni u reakcijama na opasnosti. Postoje i interesi koji nisu čisti interesi javnog zdravstva, utječu i na znanstvenike i na znanost: odjednom ima više novca za 400 mrtvih ljudi nego što ima novca za onih 50.000. To su čudne igre i ja ih ne razumijem, naravno da me kopka je li ova pomutnja inscenirana ili spontana. Nemam odgovor.
Onda smo regresirali kao društvo u tom vremenu. Zašto?
Čini mi se da je možda to počelo u Americi, pa se kao kulturni uzrok proširilo na Europu. A to je koncept nula rizika. Političari su to prodavali ljudima kao realnu mogućnost da bi ljudi glasali za njih. Riječ je o jednom jako glupom konceptu. Znamo, a govorim o striktnoj znanosti, kako ništa nije opasnije za život nego živjeti. Ako pušim dva puta više cigareta ili me netko ozrači dva puta većom dozom, rizik je od neke maligne bolesti povećan za dva puta, linearan je. Prijeđemo li s 30 na 60 godina života, rizik od bolesti i smrti povećat će se za otprilike 32 puta – s petom potencijom vremena ide rizik od smrti i od bolesti. Ništa nije opasnije za život nego živjeti. A kako živjeti s nula rizika? To je čista glupost, prodaja, svi pokušavaju sve prodavati već odavno, ali sve više i više. Pa se prodaju iluzije, za uho atraktivni termini kao što je nula rizika, u smislu budi dobar, ponašaj se kako ti mi kažemo i živjet ćeš vječno zdrav i sretan. Zato glasaj za mene! To je nepotreban šum u funkcioniranju društva.
Treba li baš toliko kritizirati Stožer, Vladu, mjere, jesu li rješenja mogla biti jednostavnijima?
Stvarno je teško biti pametan, što ne znači da ne moramo razmišljati o budućnosti; više bi to bilo neko treniranje, jer to još nije utakmica, ona će se igrati kada za nju dođe vrijeme. No, ako smo dobro istrenirani u kritičnom, otvorenom razmišljanju, gdje je dopušteno postavljati sva razumna pitanja, onda ćemo moći brže reagirati, iz trenutka u trenutak i tako preživjeti. Jer, iznenađenja sigurno će uvijek biti, zato je život interesantan; kada bi bio predvidiv, umrli bismo od dosade! Pa bi to bio glavni problem javnog zdravstva – smrt od dosade. A život nije nikada bio predvidiv, ni evolucija ne predviđa, a dok je ovakvog života, relativno slobodnog, neće biti predvidivosti. Osim ako se jednog dana ne pojavi Aldous Huxley i George Orwell s eusocijalnim društvom, kao ono od mrava, tada ćemo postati kao anonimne stanice jednog organizma, izgubiti se kao individue, bit će to meta ili megadruštvo koje će biti programirano. Meni će biti drago da ne živim u tom vremenu koje možda neće ni doći, ali tehnologije se ne razvijaju toliko da pomažu razvoj individue, već da pomažu razvoj društva, države, institucija, da olakšavaju integracije. A što smo više integrirani, to smo manje svoji i slobodni, to smo manje mi, a više beznačajan dio tog metaorganizma. Govorim u ime svojih stanica kojih imam oko 50.000 milijardi, stanica koje su prije dvije milijarde godina bile individue, ovako kao ja, malo manje komplicirane, ali slobodne stanice koje su fijukale okolo i imale svoj život. A sada su dio moje jetre, bubrega, i nitko ih ne vidi osim ako ne koristimo biopsiju i gledamo pod mikroskopom. Dobro je koji put proći takvu filozofiju, da je budemo svjesni, i da imamo motivaciju o nečemu razmišljati, o tome što je glavna tema. A po mom mišljenju, uvijek je glavna tema život ili smrt, to su dva najvažnija događaja kada se život pojavi. Što ćemo raditi, o čemu ćemo razmišljati dok se on ne ugasi. No, kada govorimo o onih jedan posto ili 50.000 umrlih ili rođenih, treba reći kako razmišljati o tome nije uopće lako, lako je kritizirati, a komplicirano je voditi već i svoju obitelj. Kontekst rukovođenja u krizi pomaže nam da budemo civilizirani građani, da ne grizemo jedan drugog, kad ne znamo zašto je tako i nemamo boljeg rješenja, kad s vremena na vrijeme treba malo ustuknuti. Naše su vrijeme i energija ograničeni, imamo izbor što izabrati, raditi u sljedeća 24 sata. Isto je što se tiče Vlade, samo što ona ima obitelj od 4,5 milijuna ljudi. Pa treba imati razumijevanja, ali to ne znači da ne treba kritizirati. Što se mene tiče, kritika je tu da se ustanovi dijagnoza, istinsko stanje stvari. Jer, bez prethodne dijagnoze odakle krećemo, koji su stvarni problemi, ne možemo imati dobru strategiju terapije, djelovanja na nivou društva. Važno je da ostanemo civilizirani ljudi, da upotrebljavamo svoj mozak sve dok možemo, da se uskladimo, budemo na dovoljnoj blizini/udaljenosti jedan od drugog da svoj život možemo živjeti a da ipak funkcioniramo u društvu. To se tiče i ovog problema s COVID-19. Ako idemo u neku akciju, želim znati da sam tu akciju izabrao najbolje što sam mogao, i po efikasnosti i po etici, da u onome što radimo kao individue ne oštećujemo druge, ne uzrokujemo patnju drugih ljudi zato što želimo eliminirati svoju patnju.
Hoće li se društvo i svijet promijeniti nakon ove pandemije?
Bilo bi glupo i arogantno s moje strane da ja govorim u ime čak i splitskog društva, još manje hrvatskoga, a još puno manje globalnoga. Ali, iskustvo govori, iz mojih razgovora s mojim prijateljima iz Engleske, Sjedinjenih Država ili od drugdje kamo putujem, da su ljudi, i mladi i stari, postali nestrpljivi i nezadovoljni društvom ili barem sa sobom u ovom društvu. Nezadovoljni onim što im se događa, zašto im nije puno ljepše. Čovjek se pita zašto uza sve te gadgete, iPhone, odjeću, nije sretniji, jer je mislio da će, kada bude imao sve to, biti sretan. No shvatio je da sada, kada sve to ima, ne samo da nije sretan, nego sada tek postaje gadno. Do sada je bilo lako, idemo se boriti za kuću i za auto – to steknete, a sreće nema. Najvažnije nam je gledati na mladu generaciju, a ja sam u kontaktu s njima pa mi se čini da nemaju povjerenja, nisu ushićeni sadašnjicom, a ni sutrašnjicom ni preksutrašnjicom, jer ne očekuju ništa dobro. A to nije dobro stanje duha, nije dobro za kvalitetu života. Moj je dojam da bi ljudi željeli da se društvo resetira, kao računalo, da bi najviše voljeli da se društvo isključi pa da ujutro zdravije, interesantnije i efikasnije krene ispočetka. To se resetiranje u prošlosti tipično događalo putem velikih ratova. Nakon Drugoga svjetskog rata vidjelo se kakva je to devastacija, kakve su to tragedije, da su se ljudi počeli prizivati pameti i pitati se – što je važno. A važno je za svakoga od nas biti živ. Kako bi to resetiranje izgledalo? Čini mi se da se je akumuliralo previše detalja koji ne izgledaju dobro, pa bismo sad jednim potezom željeli promijeniti društvo i svi biti sretni u njemu. To nije vjerojatno, ali to resetiranje kao kada se nakon pijanstva polijete hladnom vodom i sve se čini boljim, ne izgleda kao potreba za nečim novim, nego nečim boljim. Jer, promjena ne znači uvijek i promjenu nabolje. Evolucija, primjerice, nije znanost o napretku, nego o promjenama. Netko drugi mora ocijeniti što je progres, a što nije, no to su individualne arbitraže koje su redovito i pomalo komplicirane. Mojeg dragog prijatelja dr. Zorana Đermanovića, evolucionista i sjajnog psihijatra, pitao sam je li jedini način da ratom resetiramo društvo, pa nije valjda to terapija? Rekao je uglavnom da, ali nije jedini način. Pitao smo što je alternativa, a on je odgovorio – mirakuli, čuda! Treba stvoriti nešto što će ljude iznenaditi – Sputnjik, let na Mjesec, Tesla. Budući da sam pacifist, ne preostaje mi ništa nego raditi na mirakulima. Eliminacija bolesti i patnje iz života bila bi mirakul. Tako sam prije desetak godina započeo novi projekt koji je faktički rad na mirakulu. Naravno da sam s time preuzeo velik rizik ako je znanstveni projekt originalan, u njemu ne može biti nula rizika. Posljednjih nekoliko godina tako radim na tome, a sada jedva čekam da se nakon ovih nekoliko tjedana društvenog života, vratim svojim mirakuloznim projektima, razmišljajući na koji bi se način društvo resetiralo zbog nekog iznenađenja. Mene iznenađenja jako zanimaju, u istraživanju isto, jedva čekam da se toliko iznenadim rezultatom da mogu reći kako ovo nisam mogao očekivati niti o tome sanjati ni u najdivljijim snovima, da je to ono iznenađenje koje sam tražio. Ono što je Tesla učinio svojim radom, što je bio let na Mjesec ili još bolje prvi let Sputnjika, to da prodrma društvo i narod, da se protresu kao mokri pas, drukčije bi se gledalo na život. A nakon toga bi se problemi opet akumulirali i opet se pojavila potreba za purgatorijem nepotrebnog, toksičnog i resetiranjem. Možda efekt COVID-19 bude i to iako, srećom, nije toliko smrtonosan da bi imitirao efekt rata.
Pomalo ste pesimistični iako je teško ne složiti s obzirom na to da ratovi i dalje traju, a ne rješavaju ništa, temeljno se nište previše nije promijenilo.
Tapkamo u mjestu jer je tako svjesno ili nesvjesno odlučeno. U mojoj znanosti se riječ ‘knowledge’, znanje, gotovo ne pojavljuje. Kao što se u društvu ne pojavljuje riječ dostojanstvo! To su neke bivše riječi, iz nekih bivših vremena – nego se umjesto ‘znanje’ pojavila ‘tehnologija’. Gledajte financiranje istraživanja. Nema tu financiranja iznenađenja, velikih promjena koje su bile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ovo sada je dosadno! Ova inženjerstva divna su, sjajne igračke za djecu, ali netko je nekako, možda nesvjesno, odlučio da ne treba investirati u znanje, da nije potrebno više znanja, nego više tehnologija. A te tehnologije ne razmišljaju same po sebi, to su oruđa, pomagala, a mi moramo imati ideju zašto ćemo upotrijebiti ta pomagala i oruđa. Izgleda da smo u deficitu ideja, deficitu stvarnih otkrića, njih u posljednjih 40, 50 godina nije bilo.
Spomenuli ste u svojem govoru na dodjeli ordena nekoliko ljudi koji su vas posebno nadahnuli. Koje među njima smatrate najvažnijima?
To je ponajprije bio moj profesor Ivan Supek, a onda njegov kolega iz pokreta znanstvenika za razoružanje i mir, moj postdoktorski mentor na Harvardu prof. Mathew Meselson, koji čudom nije dobio Nobelovu nagradu zato što je zaslužio tri! Pa se valjda nisu mogli odlučiti za što mu je dati. Žao mi je zato što sada ima 90 godina, a napravio je najslavniji eksperiment u biologiji svih vremena. I onda Sidney Brenner, koji je bio genij s kojim sam proveo puno vremena. Bio je na neki način kao Richard Feynman za fiziku, čovjek duha, silna smisla za humor, prilične odsutnosti respekta za institucije i za ono što smo već postigli, nego čovjek koji u svojim mislima hrli u budućnost. I nikada nije bio dosadan! To su posebno karizmatične ličnosti. Kada je Brenner konačno, u starosti, dobio Nobela, izjavio je novinarima: “Silno se veselim svojoj drugoj Nobelovoj nagradi, pogotovo zato što nisam dobio prvu.” Znao bih sjesti na let za Ameriku ili Australiju upisavši se za neki veliki kongres samo da nekoga od njih čujem. To je bilo kao da sam otišao na koncert. Nema više tih virtuoza u biologiji. Srećom mi ostaje mogućnost da čujem uživo koncert našeg tandema 2Cellos! Izvanredne ljude se ne mora kovati u zvijezde, nego im omogućiti slobodu da razviju svoju izvanrednost. Možete biti izvanredni zato što ste imali sreće, što su vam geni slučajno jako dobri, što su mama i tata bili divni ljudi pa vas nije ništa velikoga povrijedilo u prvih pet-šest godina života. Nisam za sustav velikih zvijezda, vedeta, celebrityja. Ljudi koje je sreća dotaknula pa imaju talent i energiju nisu za to zaslužni pa ih ne treba kovati u zvijezde. Jedino treba uživati u raskoši njihova talenta. No, ovako kako govorim doista se čini kao da i sam želim da živimo u nekoj drugoj kulturi, u nekom drugom mediju u kojem bismo se osjećali bolje nego što se osjećamo sad. To svakako nije nostalgija za prošlošću, nego za skladom i ljepotom sanjane budućnosti.
Na čemu sada radite, kakvom točno mirakulu?
Nikada nisam radio na drugim projektima osim onima za koje sam mislio da su najvažniji na svijetu. Kao da smo u sportu, želio bih biti najbolji u onome što radim. I u utrku krećete da budete prvi jer, ako ne krenete tako, svaki ćete put biti zadnji. Sada imam najambiciozniji projekt u svojem životu. U posljednjih 10-12 godina, zajedno s kolegicom Anitom Kriško, otkvačili smo se od standardne biomedicinske znanosti i krenuli svojim “kozjim putem” – drugi pristup istraživanju bolesti starenja, onih koji nam uzrokuju 90 posto smrtnosti – svih osim samoubojstava i nesreća. I COVID-19 spada u tu skupinu bolesti, smrt od COVID-19 ide eksponencijalno s dobi. To je infektivna bolest koja je tipično vezana za starenje, poput raka, neurodegenerativnih, autoimunih, kardiovaskularnih bolesti. Na tome radimo i nikoga ne kopiramo, odabrali smo svoj put, draže nam je riskirati. Ali teško je dobiti novac za nešto što ne ide onom maticom rijekom na koju se hvata većina toga što se radi u svijetu. I Tesla je svojevremeno iskusio koliko je teško pronaći novac za nešto zaista novo, no tada je on imao sreću da se našao blizu tadašnjih Billa Gatesova ili Elona Muskova. I on se morao s time nositi, očito mu nije bilo lako: oni koji su mu davali novac upropastili su mu najveći projekt. A treba se kladiti na ljude, znanstvenike, znanstvene projekte, isto kao što se kladimo na sportaše ili na konje. Nema bolje metode. U Europi se radi o nekoliko desetaka tisuća projekata, a izbor onih koje će se financirati duboko je birokratiziran pa se izbacuju oni najbolji uz one najlošije i drži se zlatne sredine. I to glasanjem, kao u nekoj simuliranoj demokraciji. Demokracija i nije metoda izvrsnosti, nego je metoda zadovoljavanja najvećeg broja ljudi, pa je tako i u znanosti. Najteži dio mojeg posla na Institutu je dobiti tih milijun eura godišnje, minimum koji nam treba za funkcioniranje, a dobivam ga od kapitalista, teških industrijalaca ili od risk kapitala, koji onda osniva tvrtke na temelju naših projekata. Do sada su osnovane tri, dvije u Engleskoj, jedna u Francuskoj. Ali, oni se klade na nas! Prijedlog dr. Zorana Đermanovića je da se umjesto svih tih groznih procedura znanstveni projekti daju na licitaciju, da se sretnemo u nekom zgodnom prostoru, mogao bi to biti i MedILS, pa da svatko u 20 minuta prezentira svoj projekt, a da su u dvorani zainteresirane stranke, iz vlade, iz industrije, iz filantropije, investitori, pa da na licu mjesta dođe do licitacije. Neka se licitira vrijednostima ili potencijalnim vrijednostima, kao što se licitira vrijednostima poput slika ili drugih umjetnina. A ovako sve to traje godinu i pol dana, pri čemu se ne procjenjuje objektivno, već s jako puno grešaka. Treba gledati na jednostavnost, pa Richard Feynman, koji je jedan od najvećih genija fizike u povijesti, rekao je: “Ako je jednostavno, a ne kosi se s postojećim znanjem, onda je vjerojatno i točno. A ako je još i lijepo, onda je sasvim sigurno točno.” Jednostavnost i ljepota trebali bi nas voditi u procjeni znanstvenih projekata. Ovako sve vodi u metastaziranje skupih birokratskih struktura te na kraju ostane samo jedna frakcija sredstava za financiranje znanstvenih projekata. S kompleksnosti društva raste ta socijalna entropija, a to je parazitstvo ili beskorisnost ljudskih aktivnosti dok zaostaju mnogo fundamentalnije vrijednosti kao što je zdravlje ili edukacija.
Svakako veliku ulogu u svemu igraju i mediji, no ne više samo mi novinari već i platforme dostupne svima, poput društvenih mreža. Je li to pozitivno ili negativno za svijet?
Znanje je, ono u sferi izvrsnosti, bilo privilegij malog sloja ljudi čija je obitelj imala dovoljno novca da ih pošalje na školovanje. Danas je to, srećom, puno otvorenije i pristupačnije, iako, nažalost, i skupo, pa nije svima jednako pristupačno, ali je puno pristupačnije nego prije 500 godina ili čak stotinu. Sada se pojavljuje fenomen u kojem svatko može biti viđen i da ga se može čuti, pa naravno da se stvara kakofonija. Jer, ne govore samo stručnjaci iz nekog područja, nego se odjednom čuju svi glasovi. Nema filtra kojim bi se pročistili oni koji doista nešto kažu. To je kao s našim mozgom, gdje tijekom jednog dana toliko toga vidimo i čujemo, pogotovo čujemo, da dolazi spas u spavanju u kojem se događa purgatorij, aktivno zaboravljanje onoga što nije ponovljeno i zbog toga zapamćeno. Treba vrlo efikasno zaboravljati. Isto se događa u našim stanicama, sve dok naše stanice čiste efikasno svoje kemijsko smeće – odrađene proteine, oksidirane molekule – dok je taj sustav efikasan, stanica je funkcionalna i mi smo mladi. Starenje je akumulacija smeća, biokemijskog smeća. A i u društvu je sada novi, efikasni, izvor smeća: mnogo više ima smeća nego pametnih stvari. Ne znam, i ne mogu znati, kamo će nas to odvesti. Jer, ljudi gube vrijeme – ne znam kako ga toliko mogu imati – i stalno vise na društvenim mrežama. Kada oni rade svoj produktivni posao? Što im je zapravo profesija? Osobno radim 10-12 sati, uzmemo li čitanje, onda je to još i više, pa se ne stignem baviti takvim stvarima. Evo, supruga mi je otvorila Facebook i kaže mi ‘pa moraš to’. Ali, ja nemam vremena, jer imam posla! Imam toliko svojeg posla koji nitko drugi neće odraditi umjesto mene. Ako još 5-6 sati dnevno provedem na Facebooku, završit ću tako da prodajem bozu, neću imati što reći i pokazati od svojeg rada, nego ću biti prodavač magle. Toga se iskreno bojim. Doduše, ja nisam mlada generacija, no i oni bi trebali znati da ih netko treba hraniti. Moj prijatelj Branko Roglić upozorava da nije prodaja tek puka aktivnost, treba imati vrijednost da bi je se moglo dobro prodavati, znati kako to prodati. No, tko će stvarati vrijednosti ako svi budemo menadžeri i internetski umrežatori. Tko će nas onda hraniti?
Koje je, po vašem mišljenju, ključno ili najvažnije otkriće novoga doba? Nekako se čini da izuma ima puno, ali malo onih koji bi skrenuli čovječanstvo u novom smjeru, kao što je to bilo prije 150 godina.
Ne vidim drugi izvor primijenjenih tehnoloških inovacija osim repertoara ljudskog znanja. Tamo gdje ima znanja, možemo iskopati jedan njegov dio za korisnu primjenu. Pa će onda netko drugi iz tog jezera znanja zagrabiti nešto što je za neku drugu ili treću primjenu. No, to naše znanje nije nepresušno, ograničeno je, kao što je bilo ograničeno prije pet stoljeća. Ovom brzinom događaja ne treba imati puno mašte, možda će za 20 godina govoriti kako su oni tamo 2020. mislili da znaju nešto, a bili su zapravo potpune neznalice, jer mi danas znamo da… Mislim da bi bilo pametno nastaviti ulagati u stjecanje novih znanja, u iznenađenja, velika otkrića kojima se život promijeni. Da nije bilo Maxwella i Faradaya, Tesla ne bi imao o čemu razmišljati i ne bi imao što graditi. Oni su 30-40 godina prije njega odradili onaj temeljni dio o elektricitetu i elektromagnetizmu. Ako se budemo vodili samo kratkoročnim investicijama, kako je danas u svijetu, vjerojatno ćemo propasti. Razumijem to gledano iz kuta financijera i industrijalaca, no ne i vlada, kojima nije svrha da budu kapitalisti, nego da omogućavaju funkcionalnost društva da bi i kapitalisti mogli uspijevati i stvarati bogatstva za društvo.
Mislim da je veliku grešku napravila Europska unija i sve europske vlade što su se ponijele za interesima industrije i kratkoročnim financijskim problemima, uključujući i zaposlenost. Odjednom presušuje izvor fundamentalnih znanja, poput upravo elektriciteta i elektromagnetizma, koja će onda nekim novim Teslama omogućiti da primijene ta znanja i da se život na kugli zemaljskoj promijeni.
Nitko više ne želi investirati u takva znanja, osim možda nekih ezoteričnih ličnosti, milijardera, no to nije dovoljno. Mislim da bi vlade, one pametne, trebale financirati zasad beskorisno znanje, samo zato što smo znatiželjni i želimo znati više.
Izvor: narod.hr
