Blog • Stranica 9 od 171 • Sinovi Oluje

Izdvojeno, Najnovije

20. kolovoza sveti Bernard – omiljeni zaštitnik planinara i stanovnika europskih Alpa!

Danas se sv. Bernard štuje kao zaštitnik planinara, no njegovi čini, njegova riječ i sama osobnost, govore nam mnogo više od toga. On nije samo zaštitnik planinara, već i zaštitnik svih onih koji bilo kako dospiju u planine, koji tamo žive ili se skrivaju.

Sv. Bernard rođen je početkom XI. stoljeća u plemićkoj obitelji u dolini Aoste (sjeverozapad Italije). Odlučivši da se oda vjeri u onom praktičnom smislu, sv. Bernard ulazi u svećenički red crkve Sant ‘Orso u Aosti (gradić na talijansko – francusko – švicarskoj granici).
Zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, aostanski biskup imenovao ga je arhiđakonom – svojim prvim pomoćnikom. Ta dužnost obvezala ga je na stalne propovijedi (unutar cijele regije), te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prijelaza obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta – GOSTINJCE (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nađu u planinama).

Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo – bliže Aosti i Piccolo San Benardo – na talijansko – francusko – švicarskoj granici). Ono što ovog sveca veže za Novaru zapravo su posljednji dani njegovog života.

Na povratku s puta u Paviju bio je gost u novarskom benediktinskom samostanu sv. Lovre (Lorenza) gdje je vjerojatno 15. srpnja 1084. i umro. Kažu, vjerojatno, jer prema predaji, smrt sv. Bernarda bila je 1081., no stručnjaci su utvrdili da je svetac umro ipak tek 1086. U okviru samostana je i pokopan, a njegove moći čuvaju se u novarskoj katedrali. Samostan u kojem je preminuo sv. Bernard srušen je u XVI. stoljeću. Štovanje sv. Bernarda počelo je neposredno nakon njegove smrti, a potvrdio ga je 1123. godine novarski biskup Riccardo svečanom kanonizacijom. Tom su prilikom posmrtni ostaci sveca prenijeti na jedan od oltara crkve samostana sv. Lovre. Prema tadašnjim običajima, svečeva je glava tada bila odvojena od tijela da bi se zasebno čuvala.

Godine 1552. samostan sv. Lovre biva uništen, a moći sv. Bernarda prenijete su u novarsku Stolnu crkvu gdje i danas počivaju. O popularnosti štovanja ovog sveca govori nam i velik broj njemu posvećenih biskupija, mnoštvo fresaka s njegovim likom i planinarskih crkvica koje nose njegovo ime.

Danas se sv. Bernard štuje kao zaštitnik planinara, no njegovi čini, njegova riječ i sama osobitost, govore nam mnogo više od toga.On nije samo zaštitnik planinara, već i zaštitnik svih onih koji bilo kako dospiju u planine, koji tamo žive ili se skrivaju.

Da bi nadomjestio svoju prisutnost, sveti je Bernard osnovao i jednu redovničku zajednicu koja djeluje na Velikom sv. Bernardu. Štovanju sveca u cijelom kršćanskom svijetu pridonio je papa Pio XI. (i sam alpinist) početkom prošlog stoljeća (1923. g.). On ga je, naime, u pismu biskupu od Annecyja proglasio sveopćim zaštitnikom ljudi koji borave u planinama… “… da bi još više proširio štovanje tako velikog sveca, štovanje rašireno od svojih početaka među planinskim stanovništvom, ne samo stanovnika Alpi i njihovih posjetitelja, nego i svih onih koji se odlučuju na odlazak u planine.”

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

19. kolovoza 1991. Daruvar – kako su Hrvati i Česi obranili grad od domaćih Srba?

Dana 19. kolovoza 1991. godine malobrojni pripadnici Policijske postaje Daruvar obranili su zgradu policijske postaje, kao i središte grada od napada pobunjenih domaćih Srba.

Tom prilikom su nasilno odvedeni hrvatski policajci i heroji Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek, prvi dragovoljci koji su pristupili u pričuvni sastav policije Policijske postaje Daruvar.Njihova tijela nisu nikada pronađena i danas se vode kao nestali.

Brojni su zločini počinjeni nad Hrvatima i Česima Daruvara i okolice u Domovinskom ratu., Ali i krajem II. svjetskog rata partizani su ubili čak 300 civila u samom gradu. Masovne grobnice u koje su partizani bacali ljude su u samom Daruvaru, Vukoviju, Maslenjači, Đulovcu, Siraču i Bučju.

Ovo je istinita priča o Daruvaru, gradu koji su zajednički branili Hrvati i Česi, a koji nije htio postati dio Velike Srbije.

Malo ljudi pamti da je grad Daruvar u zapadnoj Slavoniji u samom početku rata bio jedan od gradova koji je bio najviše izložen agresiji i oružanim napadima domaćih slavonskih Srba. Malobrojni pripadnici daruvarske policijske postaje obranili su postaju i samo središte grada.

U općini Daruvar prije rata živjelo je 34,75% Hrvata i 33,47% Srba, a ostatak je pripadao na brojne nacionalne manjine, a osobito Čeha. U samom gradu živjelo je 3587 Hrvata i 3083 Srba, te 2900 ostalih.

Tako je Daruvar, uz zapadnoslavonske gradove Pakrac, Grubišno Polje i Slatina sa velikim učešćem Srba (većim nego gradovi istočne Slavonije) postao jedna od meta u realizaciji ideje Velike Srbije.

Zanimljivo je da prije stvaranja Jugoslavije uopće gotovo nije bilo Srba u gradu Daruvaru, oni su većinom živjeli u gorovitom obližnjem kraju.

Rat u Daruvaru – hrvatska javnost mora zapamtiti herojsku obranu grada

Domovinski rat u području Daruvara započeo je među prvima u Hrvatskoj još 19. srpnja 1991. god. ubojstvom čak pet policajaca na dvije lokacije. Tada je u Purnici, općina Sirač, iz zasjede izvršen oružani napad na specijalnu policiju, a samom centru Daruvara ubijena su s leđa tri policajca hrvatske nacionalnosti.

Javna je tajna bila da su zasjeda i ubojstvo hrvatskih policajaca isplanirana je u policijskoj stanici Daruvar od strane milicajaca srpske nacionalnosti. Generalno, do sveopćeg napada Srba na Daruvar došlo je noću sa 18./19. kolovoza 1991. godine kada su pobunjeni milicajci srpske nacionalnosti napustili policijsku postaju, te zajedno s odmetnutim srbočetnicima iz pješačkog i minobacačkog oružja napali uži dio grada oko autobusnog, željezničkog kolodvora i gradske tržnice u namjeri da zauzmu policijsku stanicu.

Tom prilikom zarobljavaju policajce koje odvode na okupirano područje u mjesto Bijela. Isti ti milicajci, od kojih su se najviše isticali rukovodioci Ljubo Banjeglav, Nenad Bursač i Krsta Žarković, prije tih oružanih prepada, zajedno u suradnji s JNA iz vojarne Polom, naoružavali su srpska sela vojnim naoružanjem, kao što su vojarnu popunjavali u ljudstvu s domaćim četnicima.

Hrvati i Česi zajedno brane Daruvar – propala ideja Velike Srbij

Dana 20. kolovoza 1991. su srpski agresori izvršili minobacački napad na grad. Mjesni Česi, najbrojnija manjina u Daruvaru, dali su se u obranu grada, tako da su u početnoj fazi Domovinskog rata, Česi činili gotovo polovicu ljudi u obrani Daruvara

Ivanovo selo u blizini Daruvara je mjesto sa češkom većinom u kojem su Srbi pobili više stanovnika krajem kolovoza mjeseca 1991. Godine. Prve žrtve u Daruvaru su bile iz hrvatsko-češke obitelji, Ivica Ljutak i njegova petnaestogodišnja kćer Mirela što je rezultiralo pojavom velikog revolta kod Čeha protiv srpskog agresora.

Tako da imamo situaciju kako je početkom devetog mjeseca 1991. od ukupnog broja evidentiranih policajaca u policijskoj stanici Daruvar gotovo 75 % bilo Čeha!

U isto vrijeme, većina daruvarskih Srba se odmetnula u šume, pridruživši se odmetnicima i JNA u napadu na grad Daruvar. Četnički vojvoda Lončar, bivši direktor daruvarske pivovare, početkom rujna 1991. god. poručuje putem radija, kojeg su imali instaliranog u mjestu četničkom uporištu Bijela, da branitelji grada Daruvara “dobrovoljno” predaju oružje ili će u protivnom ujahati na bijelom konju u centar grada, gdje će na ražnju peći dvoje ustaša.

Tako je ostala zapamćena izjava Čakmaka iz Donjeg Daruvara koji je rekao da Hrvate treba zakopati u zemlju do ramena i tanjuračama preči preko glava, a od Čeha napraviti robove koji će za njih besplatno raditi.

Trećeg dana četničkih napada na grad Daruvar su pristigli policajci iz Đurđevca i Koprivnice s ratnim zapovjednikom Damirom Barbarićem. Za konstatirati je da su prve i najžešće četničke napade na grad Daruvar odbili mladi policijski djelatnici za koje su Srbi milicajci a i pojedini stariji Hrvati milicajci znali posprdno govorili “Tuđmanovci”, a za koje smo u očima bili ustaše koje rade na razjedinjenju bratstva i jedinstva.

“Dan D” za Drauvar stiže 1. rujna 1991. kada je lokalne četnike daruvarska specijalna postrojba “Pijetlići” u jednom danu razbila na dva različita kraja grada. Tada je poginulo oko 40-tak četnika.

Početkom rujna 1991.god. u dvorištu policijske postaje Daruvar, oformljen je prvi vod ZNG-a od pričuvnog sastava policije koji se nakon pada vojarne “Polom” popunjavao s civilima iz okolnih hrvatskih i čeških sela i u konačnici prerastao u pukovniju.

Tijekom rata na grad Daruvar palo je na stotine granata, izvršena mnogobrojna avionska raketiranja i bacanja bombi “krmača”.

Početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku, srpski su pobunjenici držali važnu stratešku točku za kontrolu istočnog dijela Daruvara i širega predgrađa Vezmarovu kulu. Hrvatski branitelji oslobodili su ju 29. rujna 1991. godine.

Što je s presudama za ratne zločine protiv Hrvata i Čeha?

Oslobođenjem istočnih dijelova grada Daruvara, krajem prosinca 1991, od srbočetničkih formacija, normalizirao se život u gradu, od čega je najbitnije bilo puštanje vodovoda u pogon, a koji se do tada nalazio na okupiranom području. Sve do vojnoredarstvene akcije “Bljesak” od strane četnika u više navrata bilo je ubacivanja na oslobođena područja, a od kojih je najgnjusniji upad u mjesto Vukovje i odvođenje civila u Batinjsku Rijeku gdje je nad istima izvršeno mučenje i hladna egzekucija, prilikom čega je troje uspjelo pobjeći i preživjeti kao svjedoci zločina.

I taj slučaj, usprkos svjedocima i podnesenom kaznenom prijavom 1994. nije riješen od strane DORH-a, kao što nisu procesuirane i kaznene prijave za oružane pobunu i agresiju na Daruvar i okolicu. Izvršeni su brojni ratni zločini nad policajcima, hrvatskim vojnicima i civilima s područja bivše Daruvar, koje su sastavljene i dostavljene DORH-u još 1992.godine.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

18. kolovoza 1991. otet dr. Ivan Šreter – mirotvorac i jedan od vođa Hrvata zapadne Slavonije

Dr. Ivan Šreter bio je jedan od vođa Hrvata zapadne Slavonije. Otet je od lokalnih Srba i odveden u Bučje odakle mu se gubi svaki trag. Bio je poznat kao veliki domoljub i mirotvorac. Za vrijeme Jugoslavije bio je osuđen na zatvor i gubitak liječničke licence zbog uporabe riječi „časnik“ umjesto „oficir“.

Na današnji dan 18.08.1991. u blizini Pakraca otet je dr. Ivan Šreter, vođa pakračkih Hrvata i jedan od vođa hrvatskog naroda u zapadnoj Slavoniji.

Otet je u blizini Pakraca, odveden u srpsko mjesto Bučje gdje je bio i logor za Hrvate i otada mu se gubi svaki trag. Nestanak dr. Ivana Šretera bio je veliki udarac za domoljube i branitelje zapadne Slavonije.
Bio je vođa pakračkog HDZ-a, koji je zbog lokalnih Srba djelovao gotovo ilegalno i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju.

Nakon izbijanja velikosrpske pobune 1991. godine dr. Šreter zalagao se za nenasilje te je pozivao Srbe na mir i prestanak terora koji su počeli provoditi.

Istaknuo se po razboritosti, dobroti i kao pobornik rješavanja razmirica mirnim putem.

Sam grad Pakrac bio je izložen od proljeća 1991. strahovitoj agresiji s namjerom da postane središte tzv. Srpske Autonomne Oblasti Zapadna Slavonija. Hrabrošću pripadnika MUP-a i ZNG-a Pakrac nikada nije pao u četničke ruke.

Progon i zatvor dr. Šretera radi uporabe riječi „časnik“ umjesto „oficir“

1984. godine dr. Šreter je pregledao kao specijalist liječnik bolnice u Lipiku pacijenta Stevu Majstorovića i pri upisu liječničkoga nalaza u zdravstveni karton u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir”. U Vjesniku u rubrici Pisma čitalaca, objavljeno je pismo oficira JNA koje je sadržavalo pritužbu baš zbog tog čina. Povedena je velika hajka u svim tadašnjim komunističkim novinama, ondašnji „dežurni antifašisti“ poput Stevana Majstorovića i Gorana Babića sipali su ognjene strjelice na hrvatski jezik i dr. Šretera kojemu je potom oduzeta i liječnička licenca.

Dr. Šreter je optužen “da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao ‘… socijalističke, patriotske i nacionalne osjećaje građana’ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira. Osuđen je temeljem tog propisa na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana.”(Milan Vuković, Jezik, prosinac 1996. godine)
Riječi “časnik” i “umirovljenik” danas su uobičajene.

Otmica i nestanak mirotvorca i vođe Hrvata zapadne Slavonije dr. Ivana Šretera

Pakrački četnici su 18.08.1991. postavili barikadu na cesti s isključivom namjerom da otmu upravo jednog od vođa ugroženih Hrvata zapadne Slavonije dr. Šretera jer su ostale automobile propuštali, a barikada je sutradan uklonjena. Zarobljeni Hrvati odvođeni su u selo Bučje, ali je dr. Šreter zatočen nedaleko od Bučja u napuštenoj kući u selu Branešci na broju 110. Zna se da je bio psihički i fizički zlostavljan i otada mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se kako je odveden u zloglasni logor Bučje gdje je trpio strašna mučenja.
Posljednji put viđen je živ 29.08.1991.godine.

Posmrtni ostaci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

Spomen na dr. Šretera

Njemu u čast hrvatska jezikoslovna nagrada nosi ime nagrada Ivan Šreter.
U Pakracu je po njemu imenovan trg, proglašen je počasnim građaninom Pakraca i postavljena mu je bista (19. ožujka 2009. godine) na platou između župne crkve UBDM i “Hrvatskog doma” koju je izradio hrvatski kipar, akademski umjetnik Tonko Fabris.

Dana 9. lipnja 2009. godine održana je svečana premijera dokumentarnoga filma “Časnik mirotvorac” o dr. Ivanu Šreteru. Autor filma je Dražen Bušić, a nastao je u produkciji Zaklade “Dr. Ivan Šreter”.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

17. kolovoza 1990. Balvan revolucija – teror i rat u Hrvatskoj započeli ljudi s četničkim kokardama i partizanskim petokrakama na glavi!

Svega 78 dana nakon prvih demokratskih izbora 1990. hrvatski Srbi (uz pomoć „antifašističke“ JNA) počinju ustanak protiv Hrvatske.

Zanimljivo je da su se i 1990., kao i u Srbu 1941., na cestama i drugdje pojavljivali ljudi s petokrakama i kokardama na kapama i odjeći, a cilj im je bio rušenje samostalne Hrvatske. Pojedine jedinice pobunjenih Srba nosile su imena četničkih vojvoda, dok su druge nosile imena partizanskih jedinica!

Da sada ne spominjemo “slavnu” Titovu JNA, valja istaći da je mnoštvo paravojnih terorističkih srpskih jedinica u Domovinskom ratu nosilo je „antifašistička“ i partizanska imena kao: 60. partizanska brigada TO kod Vukovara, 1. partizanska brigada 28. partizanske divizije kod Bjelovara, 6. partizanska brigada u sastavu 30. partizanske divizije u Jasenovcu koja je masakrirala hrvatske vojnike iz HOS-a u tom mjestu, Panonska partizanska brigada kod Vukovara, 20. partizanska brigada kod Vukovara, 236. proleterska motorizirana brigada kod Gospića, 35. partizanska divizija kod Gospića, 6. partizanska brigada u Lici i mnoge druge.

Na drugoj strani imamo jedinice koje su nosile prava četnička imena i znakovlje kao Šešeljevi Beli Orlovi (bivši fašisti Dimitrija Ljotića), Srpska Garda koja se direktno pozivala na Dražu Mihajlovića, Mladi Ravnogorci i Srpski sokolovi koje je osnovao četnik Siniša Vučinić, Knindže pod zapovjednikom četnika kapetana Dragana, postrojba Dušan Silni, četničke postrojbe Arkanovci i dr.

Svi oni ratovali su zajedno u korist velikosrpsktva i ubijali Hrvate, bez obzira na ideološke pozadine koje su tada još bile jako vidljive među Srbima. Nije bila rijetkost vidjeti ljude s petokrakama na glavi i šubarama zajedno, a najdojmljiviji primjer je bila njihova zajednička parada ulicama porušenog Vukovara zazivajući klanje Hrvata.

To je ta poznata srbijanska prilagodljivost svakoj ideologiji i svakoj državnoj vlasti u korist velikosrpstva, o čemu ćemo pisati slijedećih dana.

Petokraka i kokarda: udruženi zločin protiv Hrvatske, a JNA i četnici vrše genocid nad hrvatskim narodom

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

16. kolovoza 1993. Kiseljak (Žepče)– nepoznati stravični zločin nad Hrvatima

Na dan 16. kolovoza 1993. u mjestu Kiseljak pored Žepča ubijena su 43 Hrvata vojnika i civila. Zločin su izvršile postrojbe Armije BiH odjevene u odore HVO-a. Za ovaj javnosti nepoznati zločin još nitko nije odgovarao.

16. kolovoza 1993. u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.
Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali 20 hrvatskih civila i postavili ih kao živi zid prema postrojbi HVO-a, nešto slično kao što su Srbi napravili 1991. u Strugi Banskoj kod Dvora na Uni, a o čemu je naš portal pisao . Među civilima u štitu bila je i jednomjesečna beba koja je odvedena u zatočeništvo.

Svjedočanstvo Hrvatice žepačkog kraja

Hrvatica iz žepačkog sela Kiseljak, majka petero djece, o tome zločinu svjedočila je 21. veljače 1994. godine i rekla:
„Muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali s ’Allahu ekber’. Skupilo se više od 20 muslimanskih vojnika. Prijetili su, psovali: ’Znat ćete vi, ustaše, što su balije’. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi zid… Vraćali su se natrag. I onda čuh Ivanu: ’Joj, mama!’ Pogledah kroz prozor, Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani su pucali po ostalima. Čula sam kako viču: ’Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku, sad ste naši’.
Prija Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženima na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzila moja snaha Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom. Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju smo vidjeli kroz balvane. Franjo je ležao s iznutricama vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro…“.
Ipak, niti ovaj zločin nije pokolebao hrabre Hrvate branitelje žepačkog kraja koji su nadljudskim naporima, u okruženju srpskih i muslimanskih snaga, uspjeli obraniti Žepče i svoje domove.
Za ovaj masakr nad Hrvatima još nitko nije u susjednoj državi odgovarao.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

15. kolovoza Velika Gospa – znate li što slavimo na ovu veliku svetkovinu?

Danas slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu koja posebnom milošću svemogućega Boga nije okusila trulež smrti, nego je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom – uzdignuta na nebo.

Posljednje godine na zemlji – one koji su prošle od Duhova do Uznesenja – ostale su obavijene maglom toliko gustom da ih gotovo nije bilo moguće vidjeti pogledom, a još manje do njih prodrijeti. Pismo šuti, i Predaja nam donosi samo daleke i nesigurne odjeke. Njezino postojanje prolazilo je u radu i šutnji: kao skriveni izvor koji daje aromu cvjetovima i svježinu voću. Hortus conclusus, fons signatus (Ct,4,12), naziva je liturgija riječima Svetoga pisma: vrt zatvoren, izvor opečaćen. Održavala je vode živima, potok koji se spušta s Libanona (Ibid., 15). Kao kada je zajedno s Isusom prošla neopažena, bdijući za Crkvu u njezinim počecima.

Jasno je da je, bez ikakve sumnje, Marija živjela sa sv. Ivanom, jer je bila povjerena njegovoj sinovskoj brizi. I u godinama koje su slijedile nakon Pedesetnice uglavnom je boravila u Jeruzalemu. Tamo se stalno nalazila blizu sv. Petra. U vrijeme putovanja sv. Pavla, uoči Jeruzalemskoga sabora oko godine 50. (cfr. Dj, 15, 1-34), ljubljeni je učenik među stupovima Crkve (Gal 2,9). Ako je Marija još uz njega, morala je imati oko 70 godina, kako potvrđuje predaja: u dobi koje Sveto pismo smatra zrelošću ljudskoga života (Psalam 89,10).

Ali Marijino je mjesto na Nebu, gdje ju je njezin Sin očekivao. Jednoga dana koji je za nas nepoznat, Isus ju je poveo u nebesku slavu. Kada je objavio dogmu o Marijinu Uznesenju, 1950., papa Pio XII. nije želio objasniti je li Djevica umrla i uskrsnula odmah ili je išla izravno u nebo i nije umrla. Trenutno, kao u prvim stoljećima Crkve, najveći dio teologa misli da je Marija umrla, ali jednako kao i Krist – njezina smrt nije bila danak grijeha – bila je bezgrešna! – nego da bi se posve poistovjetila s Isusom.

Od 6. stoljeća na Istoku se slavi blagdan Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti. Ostavila je zemlju, kako tvrde sveci, prevezena ljubavlju. Apostoli, osim Jakova Starijega, koji je već bio mučenik, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedroga popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob, piše opusdei.org

Oci i pisci Svetoga pisma su, prije svega od 4. i 5. stoljeća upućivali na pojedinosti o Usnuću i Uznesenju Djevice utemeljenom na predaji koja je nastala u 2. stoljeću. Prema toj predaji, kada je Marija bila blizu napuštanja ovoga svijeta, svi apostoli osim Jakova Starijeg, koji je pretrpio mučeništvo, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedrog popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob. Nakon nekoliko dana, kada je došao, Toma je želio vidjeti Djevičino tijelo, ali našli su prazan grob i čuli nebesku glazbu. Ono što je posve sigurno jest da Djevica Marija, posebnom milošću svemogućega Boga, nije okusila trulež smrti, nego da je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i da je Marija bila uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas. To u dogmi navodi papa Pio XII.

Unatoč šutnji Pisma, jedno poglavlje Apokalipse navodi taj slavni Gospin kraj. Jedan veliki znak pojavljuje se na nebu: Žena odjevena Suncem, Mjesec joj pod nogama, a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda (Ap 12,1). Crkveno učiteljstvo vidi u tom prizoru ne samo opis posljednjega trijumfa Crkve nego i opis Marijine pobjede smrti. Izgleda kao da je učenik koji se brinuo za Mariju dok nije otišla na Nebo želio ostaviti stalno prisutnu – na samozatajan i šutljiv način – tu činjenicu, a kršćanski puk je to, nadahnut Duhom Svetim, prepoznao i častio i od prvih stoljeća. I mi, koje pokreće liturgija u Misi bdjenja uoči ovoga blagdana, zazivamo Našu Gospu ovim riječima: gloriosa dicta sunt de te, Maria, quæ hodie exaltata es super choros angelorum. Blagoslovljena si ti, Marijo, jer si danas uznesena nad sve zborove anđela zajedno s Kristom i postigla vječnu pobjedu.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

In memoriam Karl Gorinšek (3.12.1943. – 29.7.2022.)

Umirovljeni general i bivši saborski zastupnik Karl Gorinšek preminuo je u 78. godini života

Karl Gorinšek bio je dragovoljac Domovinskog rata i jedan od ratnih zapovjednika, koji je svoje vojno znanje stavio na raspolaganje u obrani i oslobađanju Hrvatske.

S početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku pristupa Hrvatskoj vojsci te u rujnu 1991. postaje i zapovjednik tadašnje Operativne zone Osijek, koje je pokrivalo područje Slavonije i Baranje.

Vojnu karijeru završio je u činu general-bojnika, a bio je aktivan i u politici te je bio i zastupnik u Hrvatskom saboru 2003. godine.

Sa žaljenjem smo primili vijest o smrti generala Karla Gorinšeka. Zahvalni za njegov doprinos u Domovinskom ratu, obitelji i bližnjima izražavamo sućut.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

12. kolovoza 1995. – velika protuofenziva Srba prema južnim područjima oslobođenih Olujom

U noći 12./13. kolovoza 1995. počela je velika protuofenziva srpskih snaga na čelu sa ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem u namjeri povratka izgubljenog teritorija u oslobodilačkoj akciji Oluja.

Prva faza te protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, osobito osvajanjem prijevoja Derale koji još nazivaju „vrata Knina“.

U slučaju uspjeha prve faze nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju i stvaranjem uvjeta za povratak Knina u srpske ruke.

Ta malo poznata, a slavna bitka Domovinskog rata trajala je tri dana i noći do 15. kolovoza 1995., a bila je pripremljena u okviru prije planirane velike srpske vojne akcije „Vaganj 95“.

Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene „Oluje“na širem području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.

Kako je sve teklo?

U noći 12. kolovoza jedinice srpske vojske su izvele jedini pravi protuudar na položaje koje su držali pripadnici 141.brigade.

Tada neprijatelj, ne mireći se sa gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvom pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovjeda gen. Mladić u jedinom pravom protuudaru pokušava povratiti izgubljene položaje , te presjeći komunikaciju Knin – B.Grahovo ovladavanjem strateški važne točke „prevoja Derale“. Najžešći napad izvršio je na položaje: Biljeg, Cigelj,Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B.Grahovo, piše 141brigada-hv.eu

Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Nakon neravnopravne borbe, ostali sa više ranjenika izvlače se prema B.Grahovu. Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef te vojnici: Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više vojnika ranjeno. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspjeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba. Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. Bojne 141.brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspjeva odbiti napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno.

U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih rana umire. Istovremeno u okršaju sa neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali). Bez obzira na sve gubitke vojnici 141. brigade su smogli snage da zaustave napredovanje neprijatelja i zajedno sa interventnim snagama 3.bojne 7. gbr uz pomoć dva tenka i borbenom skupinom 6.d.p. tenkovskim vodom 113.pbr., 14.kolovoza povrate izgubljene položaje (u toj akciji pogibaju pripadnici 7. gbr: Romano Ribić i Stjepan Križanec), a već 15. kolovoza zajedno sa 126. dp. i 4.gbr koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju sa napadnim djelovanjima i odbacuju neprijatelja do pred Drvar. U toj bitci u jednom danu 13.kolovoza Hrvatska vojska je imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i preko 50 ranjenih pripadnika.

‘Slavila se Oluja, a sve poslije nje je palo u zaborav’

Zapovjednik 2. bojne 141. brigade Ante Šilović osobno svjedoči o žestini borbe tih dana:

“Sam udar odobrio je general Mladić s ciljem zauzimanja Bosanskog Grahova i izbijanjem na područje prijevoja Derale, odnosno ‘kninskih vrata’, kako bi mogao dalje prema Livanjskom polju. Druga bojna sudjelovala je u zaustavljanju toga njegova nauma. Uz pomoć 7.gbr. pokušali smo vratiti položaje koje smo imali prije djelovanja vojske Republike srpske. Sam napad 13. kolovoza bio je izuzeto jak, imali su jake topničke snage, jake oklopne snage, bile su ubačene diverzantske snage i sve to uz potporu zrakoplovstva, gdje su u naletima dva borbena zrakoplova tukla naše topničke položaje. Borbe su toga 13. kolovoza trajale cijeli dan, navečer je u pomoć došla 7. gbr. , već sutradan, 14. kolovoza svi su položaji bili vraćeni, a 15. kolovoza uz pomoć 7. gbr. svi položaji pomaknuti su šest do sedam kilometara prema Drvaru.“

Poručnik Tonči Jelavić, pripadnik 1. satnije 1. bojne 141. brigade kaže da malo ljudi u Hrvatskoj uopće zna za ovu veliku akciju jer je bila poslije veličanstvene Oluje kada je čitava Hrvatska slavila, a poslije nje sve je drugo palo u zaborav: „To je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije Oluja, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojba, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciji Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu“.

Pobjeda Hrvatske vojske u ovoj bitci otvorila je vrata prema Drvaru i ostalim uporištima srpske vojske u zapadnoj Bosni, a definitivno uništila srpske snove o povratku Knina i SAO Krajine. Zbog toga je sjećanje na ovu malo poznatu bitku Domovinskog rata jedan važan kamenčić kolektivne memorije hrvatskog naroda u velikom mozaiku koji se zove – slobodna Hrvatska.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

11. kolovoza 1938. rođen Ante Kostelić – otac i trener slavnih hrvatskih sportskih zvijezda

Na današnji dan 1938. rođen je u Zagrebu Ante Kostelić, slavni hrvatski trener i otac najuspješnijeg sportskog bratskog para Hrvatske, pa i svijeta, Janice i Ivice Kostelić.

Hrvatski skijaški trener Ante Kostelić, nekada iznimno uspješan i uporan aktivni sportaš, te rukometni i skijaški trener poznat i pod nadimkom Gips zbog brojnih lomova koje je tijekom karijere pretrpio, otac je i trener proslavljenih hrvatskih skijaša Ivice i Janice Kostelića, te dobitnik brojnih sportskih nagrada i priznanja.

Upornim i predanim radom stvorio je slavne hrvatske olimpijce, svjetske prvake i skijaške pobjednike.

U njegovom sportskom i očinskom odgoju imala je i vrlo važnu komponentu ljubav prema Domovini.

Tako su Janica i Ivica s ponosom i suzama nosili hrvatski barjak diljem svijeta, baš u vrijeme najstrašnije detuđmanizacije i ocrnjivanja branitelja i Domovisnkog rata početkom novog stoljeća. Osobito se sjećamo hrabrih istupa Ante Kostelića protiv tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića koji je bio stjegonoša hajke na Franju Tuđmana, hrvatske generale i Domovinski rat.

Protiv Ante Kostelića i njegove obitelji povedena je besramna i vulgarna hajka, koju su predvodili paraobavještajni mediji i sam Stipe Mesić.

Sretan rođen dan, Ante!

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

10. kolovoza sveti Lovro – što niste znali o popularnom svecu cijeloga svijeta?

Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona.

Svetac cijelog svijeta, sveti Lovro jedan je od najpoznatijih svetaca uopće i njegov spomen dan slavi se 10. kolovoza. Živio je u 3. stoljeću u gradu Rimu i umro mučeničkom smrću. Uz katolike, slave ga i pravoslavni vjernici, anglikanci i luterani. Zaštitnik je gradova Rima i Roterdama, kao i države Kanade. Najveći estuarij na svijetu nazvan je imenom ovog svetog čovjeka – Zaljev Svetog Lovre u Kanadi na utoku rijeke Svetog Lovre (Saint Lawrence) u Atlantski ocean.

U Rimu, gdje je bio i mučen, posvećena mu je krasna bazilika San Lorenzo fuori le Mura, a osim te postoji još šest drugih crkava s imenom istog sveca. No, iako je sv. Lovro u Rimu naročito štovan mučenik, njegovo štovanje nije isključivo rimska stvar. Već tamo od V. stoljeća pa dalje, a nadasve u srednjem vijeku, nije bilo biskupije ni grada koji ne bi imali bar jednu crkvu njemu na čast posvećenu.

Samo u Milanskoj nadbiskupiji bile su mu posvećene 43 crkve. U Italiji 47 mjesta nosi njegovo ime.

Mučenička smrt mladog đakona Lovre

Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: »Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu.« Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao.

Sve je podijelio

Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: »Evo blaga Crkve!« Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: »Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!«
Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258.

Sveti Lovro u Hrvata

Vrlo stara i poznata hrvatska župa Svetog Lovre nalazi se u starom hrvatskom gradu Požegi i sagrađena je prije 800 godina. Ta crkva preživjela je 150-godišnju osmanlijsku i muslimansku vladavinu u 16. i 17.stoljeću. Treba reći, što je dosta nepoznato, da je grad Požega u to vrijeme bio sjedište Požeškog sandžaka i imao 14 džamija, a jedini očuvatelji vjere bili su franjevci koji su mogli ostati na području carstva.

I grad Petrinja ima zaštitnika svetog Lovru i baroknu crkvu iz 18. stoljeća. Crkva, koja je bila ponos grada Petrinje i dio uske gradske jezgre je potpuno srušena nakon okupacije Petrinje od Srba 1991. godine.

Najpoznatija crkva svetog Lovre u Hrvatskoj je katedrala u Trogiru. Taj spomenik nulte kategorije je pod zaštitom UNESCO-a i spada u zaštićenu svjetsku baštinu. Izgrađena je na temeljima stare bazilike koja je bila uništena u vrijeme napada Saracena 1123. godine, te je građena u periodu od 4 .stoljeća.

Portal majstora Radovana, ulaz u katedralu Svetog Lovre izgrađen 1240. je unikatan spomenik i umjetničko djelo iz dalmatinske srednjovjekovne umjetnosti. Jedan je od najvažnijih spomenika hrvatske povijesti.

Suze Svetog Lovre

U ovim ljetnim danima možemo uživati u prekrasnoj nebeskoj pojavi, u velikom broju zvijezda padalica!

Zapravo se radi o meteorskom pljusku odnosno meteorskoj kiši. To je nebeska pojava pri kojoj se veliki broj meteora može vidjeti u kratkom vremenskom periodu: tipično od nekoliko sati do više dana. Ovi su meteori zapravo svemirske krhotine koje velikim brzinama udaraju u Zemljinu atmosferu, pri čemu se na nebu na putanji meteora pojavljuju svijetle trake. Ta kiša meteora zove se perzeidi.

Ova pojava velikog broja zvijezda padalica zapravo ne traje samo jednu noć, nego gotovo mjesec dana: od 23. srpnja do 22. kolovoza. Međutim, negdje sredinom tog perioda pojava doseže svoj vrhunac i upravo ta noć naziva se Suze svetog Lovre.

Sretan imendan svim Lovrama, Laurama i Lovorkama!

Izvor: narod.hr