Blog • Stranica 11 od 171 • Sinovi Oluje

Izdvojeno, Najnovije

21. srpnja 1995. Memento uoči Oluje – vrhunac propagande i laži srpskih medija

Uloga srpskih medija u ratovima za Veliku Srbiju predmet je rasprava u međunarodnoj javnosti, ali ne i hrvatskoj, nažalost. Sve su izraženije tvrdnje kako su srpski mediji bili glavno propagandno sredstvo Slobodana Miloševića i velikosrpskih nacionalista kojim su širili šovinizam, ksenofobiju i mržnju među širokim slojevima srpskog stanovništva u bivšoj SFR Jugoslaviji prema Hrvatima, Albancima i muslimanima.

Srpski mediji bili su skoro u potpunosti orijentirani na mobilizaciju srpske javnosti za podršku rata izazivanjem negativnih emocija kao što su strah i mržnja. Nimalo se nije brinulo o činjenicama, pa čak i tehničkim detaljima koji bi mogli kompromitirati takvu djelatnost. Smatra se da su mediji odigrali ključnu ulogu u pripremi za rat i da bez njihovog sudjelovanja ne bi mogli biti počinjeni masovni ratni zločini koji su se dogodili na prostoru bivše SFRJ.

Nedavno smo pisali o degutantnim i patološkim lažima službenih srbijanskih medija i njihovih političara o tome kako Hrvati ubijaju djecu u Vukovaru, o tome kako Hrvati pale gume u Dubrovniku tvrdeći da Srbi bombardiraju grad, ili još gnjusnije laži kako su Hrvati radili splavove na rijeci od tijela mrtvih Srba ili Bošnjaci bacaju malu srpsku djecu lavovima.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

20. srpnja sveti Ilija – zaštitnik katoličkog kraljevstva Bosne i Hrvata Bosne i Hercegovine

Danas na mnogim mjestima diljem Bosne i Hercegovine (Kiseljak, Tihaljna, Doljani, Kruševo, Veljaci, Novi Šeher, Polja Masna Luka; Zenica) slavi se blagdan Sv. Ilije, proroka i zaštitnika Bosne i Hercegovine, te katoličkog kraljevstva Bosne.

Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Svete Stolice (Vatikana) da se sv. Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog kraljevstva i to je Katolička crkva odobrila!

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

18. srpnja 1993. Maslenica – otvoren most koji je ponovno spojio sjevernu i južnu Hrvatsku

Dana 18. srpnja 1993. otvoren je pontonski most na Maslenici koji je ponovno spojio sjevernu i južnu Hrvatsku. Pontonski most je sagrađen na mjestu starog Masleničkog mosta srušenog 1991. i bio je žila kucavica južne Hrvatske do akcije Oluja kada je oslobođen kopneni pristup istoj.
izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan 1990. – osnovan prvi savez Hrvata u Srbiji

Na današnji dan 15. srpnja 1990. osnovana je prva službena organizacija koja okuplja Hrvate u Srbiji – Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV).

O Demokratskom Savezu Hrvata u Vojvodini

DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA U VOJVODINI (DSHV) politička organizacija vojvođanskih Hrvata. Statutom je određena kao institucija „u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini) radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva”. Član je Hrvatskoga svjetskog kongresa (HSK) i Federalne unije europskih manjina (FUEM).

Na početku demokratskih promjena u jugoslavenskom društvu skupina hrvatskih intelektualaca, većinom iz Subotice, artikulirala je potrebu osnivanja političke stranke s glavnim ciljem da se bori za autentične interese Hrvata u Vojvodini. Polazišna je pretpostavka bila da jedino politički oblik organiziranosti zajednice može pridonijeti pozitivnom rješavanju položaja i statusa hrvatskog naroda u Vojvodini u tek započetom procesu demokratizacije jugoslavenskog društva. Najprije je Subotici 13. V. 1990. utemeljen Inicijativni odbor za osnivanje hrvatske društveno-političke organizacije, koji je zatim objavio Proglas o svojim namjerama. Nakon toga, 15. VII. 1990., u nazočnosti oko 250 osnivača iz cijele Vojvodine, u Subotici je održana osnivačka skupština, izabrano je vodstvo stranke na čelu s Belom Tonkovićem, a ubrzo je stranka i registrirana 23. VIII. 1990.

Hrvati u Srbiji – sustavno izumiranje već 50 godina

Prema posljednjem popisu stanovništva 2011. broj Hrvata u Srbiji je 57.900. Važno je istaknuti da je prije pola stoljeća taj broj bio 400% veći: 1961. u Srbiji je živjelo 196.409 Hrvata.

Pad broja Hrvata plod je sustavnog pritiska srpskih vlasti koje već više od stoljeća pokušavaju zatrti hrvatsko ime raznim prijetnjama, privilegijama, izmišljanjima novih naroda (Bunjevci, Šokci), ali u posljednjih 25 godina i pravim prognima, pljačkanjima i ubijanjima. Osobito se to događalo u vrijeme agresije države Srbije na Hrvatsku, kao i poslijeratnom periodu.

Tih devedesetih godina pod pritiskom, i uz šutnju države, iz mnogih do tada većinski hrvatskih mjesta u Srijemu -Slankamen, Golubinci, Nikinci, Kukujevci, Hrtkovci – se iselilo blizu 30 000 vojvođanskih Hrvata. Protjerani Srijemci uglavnom se nikada nisu vratili svojim domovima.

Nije bilo mjesta, od Subotice, Sombora, Bačke Palanke, Bača, Bezdana, Sonte, Vajske, Plavne, Srijemske Mitrovice, Rume, Sota, Gibarca, Šida, Beške, Novog Sada, Beograda, Sremskih Karlovaca, Sremske Kamenice, Petrovaradina, Surčina, Zemuna, u kojem nisu zabilježena za ovih dvadeset pet godine kršenja nekih ljudskih prava Hrvata, npr. obilježavanja hrvatskih kuća, fizičko maltretiranje, prijetnje, gubitak zaposlenja.

Gore navedene činjenice dobivaju na težini zbog toga što su se Hrvati u Vojvodini i Srbiji za ovih dvadeset pet godine zalagali da postavljene ciljeve ostvaruju isključivo i jedino putem parlamentarne demokracije na svim razinama. Niti u jednom trenutku nisu napustili demokratski, nenasilan način borbe za ostvarivanje prava hrvatske nacionalne zajednice. To je potpuno suprotan primjer od mnogih građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, od kojih su mnogi terorističkim aktivnostima i agresijom pokušali ostvariti svoja prava, te čak pokušali odcijepiti trećinu teritorija Hrvatske od matice zemlje.

U Srbiji nitko nije odgovarao, osim što se u Haagu sudi Vojislavu Šešelju. Službeno gotovo da nitko više ne spominje ove događaje. Država Srbija nikada nije ispričala svojim bivšim državljanima koji su spašavajući život pobjegli iz nje, kao i onim vojvođanskim Hrvatima koji su ostali ovdje, a nikad neće zaboraviti muke i patnje koje su pretrpjeli zbog nacionalnog podrijetla.

Poznati Hrvati u Srbiji

Hrvati su u Srbiji ostavili veliki trag, a osobito u Vojvodini. Samo u Beogradu i užoj Srbiji, trag koji su ostavili Hrvati samo u posljednjih pola stoljeća je više nego velik. Mnogi Hrvati obilježili su društveni, kulturni i sportski život Srbije: glumci Aljoša Vučković, Boro Stjepanović, Žarko Radić , Slavko Štimac, Milan Štrljić (vratio se u Hrvatsku, kćer Iva Štrljić glumica je ostala u Beogradu), nogometaši Branko Zebec, Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, Florijan Matekalo, Ivan Ćurković, Franjo Šoštarić, Ivica Kralj, Dragan Mance, Antonio Rukavina, plesač Aleksandar Josipović, slikar i dekorater Dragutin Inchiostri Medenjak, operna pjevačica Biserka Cvejić, vaterpolisti Vanja Udovičić (rođeno ime Franjo), Ratko Rudić, Vlaho Orlić, pjevač Zlatko Pejaković, botaničar Josip Pančić, povjesničarka Ljubica Štefan, povjesničari Ivan Božić, Jorjo Tadić, glumice Neda Arnerić, Anja Alač (kćer glumca Aleksandra Alača i glumice Vesne Čipčić), Anica Dobra, filmski kritičar i teoretičar filma Severin Franić i njegova kćer Ana Franić, scenarist Siniša Pavić, književnici Antun Šoljan, Gvido Tartalja, književnica Marija Čudina, jezikoslovci Vladimir Anić i Marko Simonović, general JRZ i PZO Zvonimir Jurjević, arhitekti Ivo Kurtović, Mate Bajlon, liječnica Slavka Morić, kazališni kritičar i novinar Feliks Pašić, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Jerko Denegri, povjesničar književnosti Nikša Stipčević, fotograf Ivo Eterović, sociolog i prevoditelj Aljoša Mimica, atletičari Ivan Gubijan, Franjo Mihalić i drugi.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan 2011. umro Đuro Brodarac – zašto je njegov sprovod postao simbol otpora uhićenjima branitelja?

U lisicama visoko podignute ruke generala Đure Brodarca prilikom uhićenja na stepeništu osječkoga suda, vojnički ponosno i uz pobjednički osmjeh, dovijeka će pamtiti žitelji grada Siska, grada hrvatskih pobjeda, žitelji Banovine, sadašnji i budući hrvatski naraštaj.

Teško bolestan hrvatski general Đuro Brodarac i ratni zapovjednik obrane Siska, hrvatski domoljub preminuo je na današnji dan u osječkom zatvoru 2011. godine.

Revolt među stanovništvom

Apsurd tog vremena bio je što se odjednom po zatvorima i pod istragama našao veliki broj istaknutih ratnih zapovjednika u obrambenom, nametnutom i krvavom Domovinskom ratu poput Đure Brodarca, Mirka Norca, Ante Gotovine, Mladena Markača, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša i drugih. Istovremeno, ljudi koji su izazvali agresiju i strašna ljudska i materijalna razaranja (iz redova JNA i hrvatskih Srba), počinili brojna ubojstva, silovanja i etničko čišćenje Hrvata bili su nedostupni pravosuđu. To je izazivalo revolt među stanovništvom koje je smatralo da se time, štoviše čak uz pomoć hrvatskih političara i dijela medija, želi potpuno izmijeniti slika događanja u Domovinskom ratu.

Prije toga isti ili slični pokušaji optužba za ratne zločine išli su prema samom političkom i zapovjednom vrhu Hrvatske u Domovinskom ratu: Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Janku Bobetku, Petru Stipetiću, Davoru Domazetu-Loši, Damiru Krstičeviću i drugima.

Najveći sprovod u Sisku ikada

Domovinski rat je trebao i morao biti po svaku cijenu diskreditiran radi prljavih međunarodnih interesa uz svesrdnu pomoć domaće pete kolone, prije svega političara i medija.

Da se to neće tako lako dogoditi i da će hrvatski narod pružiti otpor, dokaz je bio dva dana kasnije. Desetak tisuća ljudi i najveći sprovod u Sisku ikada, okupio je na jednom mjestu Brodarčeve suborce i Siščane, koji su došli na posljednji ispraćajĐure Brodarca. Tragične okolnosti Brodarčeve smrti, umro je kao pritvorenik osječkog zatvora i osumnjičenik za ratni zločin, prijetile su da Brodarčev pokop pretvore u politički skup protiv hrvatske politike i hrvatskih vlasti.

Osim dopredsjednika HDZ-a Ivana Šukera i nekoliko saborskih zastupnika, nije bilo drugih visokih dužnosnika.

„Nisu te oni razapeli, ali te razapela hrvatska država”

Prvi se od generala Brodarca oprostio također bivši policajac i ratni heroj general Marko Lukić. Rekao je kako je Brodarca upoznao u rujnu 1990. godine u Petrinji, kada su njemu i drugom zapovjedniku iz opsjednutog siska Milankoviću pobunjeni Srbi prijetili razapinjanjem.

„Nisu te oni razapeli, ali te razapela hrvatska država, razapeli su te hrvatski dužnosnici koji se iz kožnih fotelja sada opravdavaju kako su ti osigurali krevet i ventilator u ćeliji osječkog zatvora. Oni opravdavaju svoju izdaju”, rekao je general Lukić dodajući kako je pokušaj poniženja generala Đure Brodarca pokušaj poniženja Domovinskog rata i svih branitelja.

„Dragi Bog je stavio svoju ruku na tebe, uzeo te k sebi među mnoge hrvatske mučenike, nije dozvolio da te dalje razapinju”, zaključio je Marko Lukić.

Posljednji se od pokojnog generala oprostio njegov prijatelj iz djetinjstva Branko Ljubešić. U vrlo emotivnom govoru, Ljubešić je rekao kako nikako on, Brodarčeva obitelj i brojni hrvatski branitelji ne mogu prihvatiti ni shvatiti čin uhićenja i privođenje generala Brodarca s lisicama na rukama, a sve zbog optužbi nastalih u kuhinji Veritasa Save Štrbca, temeljenih na laži.

„Došlo je vrijeme kada treba poručiti hrvatskim vlastima: Prestanite s progonom hrvatskih branitelja po nalogu moćnika iz svijeta. Tada će vas i ti moćnici i hrvatski narod više cijeniti”, rekao je na kraju svojeg govora Branko Ljubešić.

Izdvojeno, Najnovije

13. srpnja Majka Božja Bistrička – zaštitnica i Kraljica Hrvata

Majka Božja Bistrička slavi se 13. srpnja. Zavjetni kip čudotvorne Bogorodice nalazi se u sklopu marijanskog svetišta u Mariji Bistrici u Hrvatskom Zagorju, sa sjeverne strane Medvednice (Zagrebačke gore).

Zavjetni kip Majke Božje Bistričke datira se na kraj 15. stoljeća. Pripada nizu crnih Madona, premda je pri restauraciji otkriveno da njezina tamna boja nije izvorna.

Kasnogotički drveni kip bistričke Bogorodice rad je pučkog majstora. Izražajna moć kipa nije toliko u umjetničkome oblikovanju, koliko u samome vjerskom i nacionalnom značenju.

Kip je najprije bio smješten u prasvetištu na Vinskom vrhu, a onda 1545. zakopan u župnoj crkvi u Mariji Bistrici i otkriven 1588.; ponovo zaboravljen i zazidan, pronađen je drugi put 1684.

Selidba kipa, njegovo skrivanje i dva nalaženja budila su vjeru u njegovu čudotvornu moć. Bistrička Gospa bila je tješiteljica kršćana Hrvata za vrijeme turskih opasnosti, pomoćnica u Prvom i Drugom svjetskom ratu, te Domovinskom ratu.

U Domovinskom ratu svetište Majke Božje Bistričke kao najveće marijansko svetište u Hrvata na teritoriju RH postala ishodištem brojnih zavjeta, molitvi i hodočašćâ, kako hrvatskih boraca pojedinačno, tako i jedinica Hrvatske vojske.

Molitva Majci Božjoj

„Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice!
Naših patnja ne prezri u potrebama našim,
nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,
Djevice slavna i blagoslovljena.“

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan 1997. umro Vinko Nikolić – potresna knjiga “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”

Za Vinka Nikolića to je najveća tragedija u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila ideju hrvatske države, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga…

Bleiburg je jedno malo austrijsko mjesto, početak stradanja, ali je on tijekom vremena postao simbol grobnice za, prema Vinku Nikoliću, dvjesta tisuća Hrvata, “kod Bleiburga je pao cvijet hrvatskog naroda, nikad pobijeđena hrvatska vojska, najljepša hrvatska mladost, najelitnija hrvatska inteligencija”. Za Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila ideju hrvatske države, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ako me se, poručio je Nikolić, ikada bude itko sjećao, neka me se sjeća kao čovjeka koji je čitav život plakao za izgubljenom domovinom.

No, Vinko Nikolić, pisac iz doba NDH koji se i sam našao u emigraciji poslije rata, provevši u Italiji, Argentini, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj niz godina života, predano radeći na okupljanju svih političkih, kulturnih i književnih potencijala hrvatskog iseljeništva, te izdajući “Hrvatsku reviju” od 1951., bio je jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da se 1991., vrati u domovinu, u novu Hrvatsku i da u njoj nastavi izdavati “Hrvatsku reviju” te da umre kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora.

“Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, ono izbezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni plebiscit, a ujedno u mnoštvu se lako izgube krivci. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su i mnogi koji nisu ništa imali s režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme, jer idu u šumu, odlaze za samo kraće vrijeme. I tako su ih zatekli partizanski krvnici, pa je sama ova uniforma proglašena zločinom, koji se plaćao smrću, bez ikakva ispitivanja, bez ikakva suđenja.”, zapisao je Vinko Nikolić u knjizi “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”.

Još je u Barceloni 1985. napisao je proročke riječi o tada nedosanjanom snu Hrvata sa svojom samostalnom državom: “Narod nastavlja živjeti, narod nastavlja sanjati o svojoj slobodi, što zato što taj divan san nećemo i mi dosanjati.”. Sve se ostvarilo, a čak je i Vinko Nikolić dočekao neovisnu državu Hrvatsku i bio u njoj čak i saborski zastupnik.

Vinko Nikolić umro je na današnji dan 1997. u rodnom Šibeniku.

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan 1995. Srebrenica – Srbi počeli genocid koji je šokirao svijet

Dana 11. srpnja 1995. Srebrenicu su nakon više od tri godine opsade zauzele srpske snage. Premoć u oružju koje je Srbima stavila na raspolaganje komunistička JNA najveći je krivac za pad Srebrenice. Time JNA i komunistički vođe postaju direktni krivci za genocid nad Bošnjacima i drugim narodima Jugoslavije.

Mjesta kao Vukovar, Srebrenica i druga razbili su lažni mit o Jugoslaviji kao zajednici bratskih i ravnopravnih naroda i JNA kao zajedničkoj vojsci „naroda i narodnosti SFRJ“.

Iza Jugoslavije, i prve i druge, uvijek ostaju desetine tisuća nevinih žrtava ubijenih uglavnom iz ruku velikosrba obučenih u razne odore i razna znakovlja, ali uvijek sa istim ciljem – Velika Srbija.
Danas obilježavamo dvadeset i prvu godišnjicu genocida nad srebreničkim Bošnjacima što su ga 1995. počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića, bivšim visokim oficirom JNA koji je u toj odori počinio i brojne zločine po Hrvatskoj 1991.

Postrojbe kojima je zapovijedao Mladić zaštićenu zonu Srebrenice napale su 6. srpnja 1995. Pri tom su naišli na slab otpor nizozemskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a kojima je zbog političkih prijepora i neodlučnosti UN-a bila uskraćena i zračna potpora borbenih zrakoplova bez čega nije bilo moguće zaustaviti prodor srpskih snaga.
Konačni pad Srebrenice slijedio je 11. srpnja nakon čega su nizozemski vojnici Mladićevom snagama predali sve Bošnjake koji su spas potražili u bazi u Potočarima.

Istodobno je trajao zvjerski progon i ubijanje bošnjačkih muškaraca koji su se kroz šumske predjele pokušali izvući prema teritoriju pod nadzorom Armije BiH u pravcu Tuzle.

Masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka počele su 13. srpnja, a više od 23 tisuće srebreničkih žena i djece protjerano je. Područje Srebrenice u cijelosti je etnički očišćeno.

Taj su zločin Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) okvalificirali kao genocid sukladno odredbama konvencije o sprečavanju genocida iz 1948. godine.

Nakon pada Srebrenice prijavljen je nestanak 8372 osobe bošnjačke nacionalnosti i jednog Hrvata, Rudolfa Hrena.
ICTY je zbog odgovornosti za srebrenički genocid osudio 14 osoba, od toga trojicu zapovjednika vojske bosanskih Srba doživotno.

Radovan Karadžić – vođa Srba odgovoran za genocid u Srebrenici

‘Vi Radovane Karadžiću niste krivi po točki 1. ali ste krivi za progon kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile te uzimanje talaca kao kršenje zakona. Pretresno vijeće osuđuje vas na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora’, rekao je prilikom izricanja kazne predsjednik sudskog vijeća O-Gon Kwon.

Raspravno vijeće utvrdilo je da je Karadžić kriv za genocid u Srebrenici i višegodišnje teroriziranje Sarajeva kao i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce, a utvrdilo je da nije bilo genocida u sedam općina – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku te ga je oslobodilo krivnje za taj dio optužnice.

Sud je utvrdio da je postojao plan sudionika udruženog zločinačkog pothvata za eliminaciju stanovništva Srebrenice kroz prisilno premještanje žena, djece i starijih muškaraca te ubijanje i mučenje muškaraca što je dosegnulo razmjere genocida.

Krvavo srbijansko 20. stoljeće

Veliki dio krivice za genocid u Srebrenici, kao i za ubijanja u Hrvatskoj tijekom domovinskog rata, snosi međunarodna zajednica (osobito Europa i EU) koja je prilično pasivno promatrala krvavi pir Srba po državama bivše Jugoslavije. Do zuba naoružani oružjem JNA, koje su u vrijeme Jugoslavije za JNA kupovali i Hrvati i Bošnjaci i Albanci (a koje je JNA predala Srbima) napadali su gotovo goloruke branitelje gdje god su stigli.

Nakon osvajanja pojedinih mjesta počele bi masovne likvidacije i etničko čišćenje svih stanovnika – muškaraca, žena, djece, staraca – u cilju stvaranja Velike Srbije. Tako je na pragu 21. stoljeća Europa (in)direktno kriva za strašne zločine srpske vojske na zacrtanim teritorijima Velike Srbije.

Ono što čudi jest čuđenje Europe. Nakon Balkanskih ratova, I. svjetskog rata, II. svjetskog rata i zločina nad Bugarima, Albancima, Turcima, Makedoncima, autohtonim Crnogorcima, muslimanima Sandžaka, pa kasnije muslimanima Bosne i Hercegovine, Hrvatima Bosne, Hercegovine i Hrvatske jedino čuđenje jest – zašto se Europa nakon svega čudila?

Ovo je ionako bio samo nastavak i pokušaj stavljanja točke na ‘i’ krvavog srbijanskog 20. stoljeća.

U tome bi i uspjeli da na čelu Hrvatske nije stajao ratni vođa Hrvata dr. Franjo Tuđman, te izuzetno motivirani i hrabri hrvatski branitelji koji su jednom zauvijek ovaj fašistički projekt Velike Srbije riješili – Olujom!

Izvor: narod.hr

Izdvojeno, Najnovije

Veteranski centar u Sinju od jeseni spreman za prve korisnike

Govoreći o doprinosu Cetinskog kraja i grada Sinja u Domovinskom ratu, ministar Medved zahvalio je svim braniteljima toga kraja te istaknuo da je taj objekt još jedan izraz zahvalnosti za njihovo junaštvo i žrtvu

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved posjetio je 7. srpnja 2022. Veteranski centar u Sinju povodom završetka građevinskih radova, a u obilasku centra bili su i savjetnik predsjednika Vlade Damir Krstičević, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban i gradonačelnik Grada Sinja Miro Bulj, kao i predstavnici udruga iz Domovinskog rata, obitelji poginulih hrvatskih branitelja te hrvatski ratni vojni invalidi.

Nakon šibenskog, Veteranski centar u Sinju drugi je izgrađeni u Hrvatskoj, a ukupna vrijednost izgradnje iznosi 56,3 milijuna kuna, od čega je 85 posto iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Ima 130 ležaja, a brojne sadržaje i usluge moći će koristiti više od 2500 korisnika godišnje. U tijeku je opremanje centra koje će biti dovršeno u rujnu, a u međuvremenu će se provesti natječaj za zapošljavanje 31 djelatnika centra, nakon čega će i Veteranski centar Sinj biti spreman za prijem prvih korisnika.

Ministar Medved pozvao je okupljene hrvatske branitelje i ratne vojne invalide iz Cetinske krajine da razgledaju Veteranski centra kako bi sugerirali ako se bilo što još treba prilagoditi njihovim potrebama i nesmetanom kretanju.

Govoreći o doprinosu Cetinskog kraja i grada Sinja u Domovinskom ratu, zahvalio je svim braniteljima toga kraja te istaknuo da je taj objekt još jedan izraz zahvalnosti za njihovo junaštvo i žrtvu, a posebno je zahvalio generalu Krstičeviću što je vratio Hrvatsku vojsku u Sinj, kao i u druge gradove diljem Hrvatske.

Sinjski veteranski centar nalazi se na prostoru bivše vojarne, a svojim izgledom neodoljivo podsjeća upravo na vojne objekte te se savršeno uklapa na tu lokaciju, na kojem su uz centar i sportski tereni te zemljište namijeneno za obrađivanje s mogućnošću provedbe radne terapije.

“Prvi ovakav objekt stavili smo već u funkciju u Šibeniku i njegovi korisnici u proteklih mjesec dana su iznimno zadovoljni. Nakon ovog centra slijedi do kraja godine završiti veteranske centre u Daruvaru i u Petrinji, što je snažna poruka i našeg članstva u Europskoj uniji jer su ovo prvi objekti gdje izravno sredstva iz fondova EU-a idu za potrebe hrvatskih branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata”, rekao je ministar Medved.

Uz hrvatske branitelje i ratne vojne invalide, korisnici mogu biti i članovi njihovih obitelji, zatim obitelji poginuloga i nestaloga hrvatskog branitelja, civilne žrtve Domovinskog rata, osobe stradale u mirovnim misijama te stradali pirotehničari i članovi njihovih obitelji.

Ministar Medved ujedno je najavio zakon kojim će regulirati ustanove za trajni boravak hrvatskih branitelja. “Do kraja godine predložit ćemo Saboru zakon kojim ćemo regulirati formiranje tih ustanova, a paralelno s time već smo počeli niz razgovora i konzultacija gdje bismo te ustanove uspostavili. To je koncept sustavnog i institucionalnog odnosa prema braniteljima i stradalima u Domovinskom ratu”, zaključio je Medved.

Splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban rekao je kako je izgradnja ovog i drugih veteranskih centara najbolji primjer kako se odnositi prema najzaslužnijima za našu slobodu te dodao da u vezi s brigom o hrvatskim braniteljima ne smije biti nikakvog prijepora.

“Jedinstvo je bitno zbog našeg posljednjeg invalida Domovinskog rata, zbog svakog pojedinačnog branitelja imenom i prezimenom i za budućnost naše djece jer samo njegujući svetinju obrane i slobode hrvatske države ostavljamo svijetli primjer našim potomcima i djeci”, poručio je Boban.

Gradonačelnik Sinja Miro Bulj istaknuo je iznimno dobru suradnju s Ministarstvom hrvatskih branitelja u realizaciji ovog projetka, koji je od velike koristi za Grad Sinj i Cetinsku krajinu.

„Ovo je simbol, ovdje su napadnute prve vojarne, to je mjesto obrane i mjesto slobode, a imamo i svjedoke toga vremena,“ kazao je Bulj te podsjetio kako je u oslobađanju te sinjske vojarne poginuo hrvatski branitelj Luka Erceg, pripadnik 4. gardijske brigade, poručivši kako je ovaj Veteranski centar na čast, ponos i slavu svih hrvatskih branitelja Cetinske krajine, poglavito onih koji su u obrani domovine položili svoje živote.

U sklopu svakog veteranskog centra postojat će spomen-soba poginulim hrvatskim braniteljima i memorabilija iz Domovinskog rata te će se u centrima na poseban i dostojanstven način obilježavati sve važne obljetnice i datumi iz Domovinskog rata.

Uoči obilaska Veteranskog centra ministar Medved položio je vijenac kod spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima Cetinske krajine i obišao prostorije budućeg multimedijalnog centra Domovinskog rata koji uređuje HVIDR-a Grada Sinja, izrazivši pritom zadovoljstvo što će se i na takav način promicati istina o Domovinskom ratu i vrijednosti koje su vodile hrvatske branitelje u obrani i oslobađanju domovine.

Izdvojeno, Najnovije

Na današnji dan 1998. Hrvatska-Francuska 1:2 – jedno od pet najboljih polufinala u povijesti SP-a!

Svi se sjećamo gdje smo bili tog 8. srpnja 1998. kada su Hrvatska i Francuska igrale polufinale Svjetskog prvenstva. Ćiro i njegovi “kockasti” sjajno su parirali domaćinu u prvom poluvremenu. A onda je Davor Šuker petim golom na Mundijalu u prvoj minuti nastavka doveo Hrvatsku u vodstvo i zaludio Lijepu našu.

No prednost nije dugo trajala. Već u idućoj minuti nakon kratke kombinacije Lilian Thuram zabio je prvijenac za reprezentaciju poravnavši na 1-1. A onda je 22 minute poslije stigao i drugi. Thuram je ukrao loptu Jarniju i snažno potegao s ruba šesnaesterca. Čak ni Dražen Ladić nije to mogao zaustaviti. “Pijetlovi” su prošli u finale iako su zadnjih 14 minuta igrali s igračem manje jer je Blanc udario Bilića u lice.

Veliku dramu i uzbudljivost ove utakmice potvrdila je i FIFA uvrstivši je u jedno od pet najuzbudljivijih polufinala u povijesti svjetskih prvenstava. U izbor su ušli i pobjeda mađarske “lake konjice” 1954. nad Urugvajem 4-2 nakon što su se Južnoamerikanci od 0-2 vratili na 2-2, da bi Sandor Kocsis riješio utakmicu dvama golovima u produžetku.

Englesko slavlje nad Portugalcima 2-1 ušlo je u izbor kao pretposljednja utakmica na putu “gordog Albiona” k jedinom svjetskom naslovu 1966., potom “utakmica 20. stoljeća” između Italije i Zapadne Njemačke koja je završila u produžecima 4-3 za “azzure” 1970. te još jedna drama između Zapadne Njemačke i Francuske 12 godina poslije koja je otišla do penala, a dalje je prošao “elf”.

Pet najuzbudljivijih polufinala svjetskih prvenstava:

1954.: Mađarska – Urugvaj 4-2
1966.: Engleska – Portugal 2-1
1970.: Italija – Zapadna Njemačka 4-3
1982.: Zapadna Njemačka – Francuska 5-4 (3-3)
1998.: Francuska – Hrvatska 2-1

Izvor: narod.hr