Najnovije, Vijesti

Šokantno u Bujici: Milanović ispitan u policiji zbog sumnji u pranje novca

U sjeni napuhanih HDZ-ovih afera tzv. mainstream mediji sakrili su najveću – Zoran Milanović, bivši premijer i šef SDP-a, nedavno je ispitan u policiji zbog sumnji u pranje novca! O tome su u emisiji Bujica govorili Pero Kovačević i Dražen Rajković.

Ako je Zoran Milanović pozvan na razgovor, onda je to strašno što o tome u javnosti nije bilo ni spomena, rekao je odvjetnik Željko Olujić.

Milanović je, prema ozbiljnim izvorima, prijavljen Uskoku zbog sumnji da je novac s računa SDP-a uplaćivao jednoj privatnoj PR agenciji, temeljem fiktivnih faktura, za usluge koje nikada nisu izvršene. Novac je kasnije preko treće osobe, izvlačen i korišten za podmirenje privatnih troškova predsjednika SDP-a.

Milanović bi, ako je tome tako i ukoliko postoji osnovana sumnja, odgovarao barem kao poticatelj na teško kazneno djelo, kazao je Olujić.

Prema izjavama dobro upućenih, sumnja se da je za Milanovićeve privatne potrebe na sporan način izvučeno najmanje 400 tisuća kuna, za što postoje računi i dokazi.

Kad imate činjenicu da se radi o 400 tisuća kuna, onda bih rekao da to nije samo neki prijestup, nego da je riječ o ozbiljnom kaznenom djelu zlouporabe položaja kako Milanovića, tako i osobe koja se uključila u nedozvoljenu fiktivnu operaciju u kojoj je novac isplaćivan protuzakonito, ocijenio je Olujić.

Čim je zaprimio prijavu protiv Milanovića, glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, navodno je odmahnuo rukom i rekao da nema ništa od toga jer ne vjeruje osobi koja je sve prijavila! Prebacio je cijelu priču na Odjel za gospodarski kriminalitet Policijske uprave zagrebačke, uz obrazloženje kako nije riječ o proračunskom novcu, iako se SDP u najvećem postotku ipak financira iz državnog proračuna.

Cijena tog novca je ta što je to javni novac koji iz naših džepova ide u stranke, kazao je novinar portala Direktno.hr Ivan Brodić.

Službenici PU Zagrebačke navodno su ispitali Zorana Milanovića u sklopu policijskih izvida i to kao osumnjičenika, u najstrožoj tajnosti, bez dojave medijima.

To je prvorazredna svinjarija jer postoji relevantan interes javnosti zašto je bivši premijer ispitan u policiji. Zašto to mediji ne prenose? Pa zato jer je većina medija lijevo-liberalna i podržavaju Milanovića i njegovu opciju, ocijenio je Brodić.

Nedavno je bio slučaj u HDZ-u kada je bilo govora o pozajmici gdje je sve transparentno, gdje je Karamarko sam podnio prijavu Komisiji, šteta i kazna bile su 0 kuna i nije bilo riječi ni o kakvim protuzakonitostima i protupravnim radnjama, a napravljen je šou u javnosti, dodao je Olujić.

Posljednje informacije govore da je prijava protiv Zorana Milanovića u međuvremenu odbačena, na osobno inzistiranje Dinka Cvitana, iako uopće nisu ispitani svi svjedoci. Jedan od njih je i bivši ministar financija Slavko Linić koji dobro zna kako se prao novac za Milanovića.

Očito pogoduju Milanoviću ne pozivajući svjedoke, rekao je Olujić.

Ministar policije Vlaho Orepić inzistirao je na rasvjetljavanju ove afere, međutim, Cvitan ga je preduhitrio i zaštitio Milanovića prije kampanje, zbog čega je došlo do ozbiljnog sukoba između Mosta i nekih ljudi u Državnom odvjetništvu.

Spomenuti su slučaj večeras u Bujici komentirali i pravni stručnjak Pero Kovačević i novinar Dražen Rajković.

“Načuo sam nešto o tom slučaju, ali sam očekivao da pravna država i DORH rade svoj posao stručno i profesionalno. Postoje informacije koje ukazuju da treba provesti kazneni postupak da bi se utvrdilo određeno stanje. Ne možemo selektivno postupati. Kazneno djelo se treba istražiti i kazniti. Orepić neka napravi svoj posao, a ukoliko je točna informacija da Dinko Cvitan donosi odluke na temelju svojeg vjerovanja, onda je to skandalozno!“, kazao je Kovačević.

Na pitanje kako to da nitko od mainstream medija nije htio objaviti informaciju da je Milanović na policiji bio ispitan, Rajković je kazao da preko mainstream medija ni jedna afera nije izašla u javnost u vrijeme SDP-ove vlade.

“Svi glavni mediji su objavljivali sve afere o HDZ-u zadnjih šest mjeseci, a za prethodne četiri godine brojne stvari nisu našle mjesta u medijima. Ako se sada štiti opozicija, znači da ima dominantan utjecaj u tim medijima“, istaknuo je Rajković.

“Most je bio naivan ostavivši sve kadrove bivše SDP-ove vlade u MUP-u i DORH-u. U pravosuđu je vrh postavljen uvijek da sluša politiku. Tako je postupao Bajić i sada Cvitan. Vjerujem da Most želi da dođe do krajnjeg rješenja istrage“, rekao je Rajković.

“To su ta dvostruka mjerila. Jedna su mjerila za HDZ o čijim su aferama uvijek pisali, no nikad nisu pisali o aferama SDP-a“, dodao je Kovačević.

“Glavni mediji se ravnaju po liniji interesa. Vlasnici medija se s nekima lakše dogovore, a s nekim političarima se nisu mogli tako lagano dogovoriti“, napomenuo je Rajković.

U razgovor se uključio i bivši ministar financija Slavko Linić koji je kazao da je u vrijeme kada je u SDP-u kao volonter bio zadužen za financije stranke – “bio obaviješten da je ta PR agencija usmjeravala novac u tvrtku po Milanovićevu nalogu”.

“Imam ta saznanja, to nije išlo preko računa SDP-a. U tom dijelu nemam papira, ali zaduženi organi ih mogu pronaći u PR agenciji i tvrtki. Riječ o iznosu većem od 300 tisuća kuna“, rekao je Linić.

Na pitanje je li kao svjedok trebao biti ispitan, Linić je kazao da s tim nije upoznat.

“Znam da je neka istraga krenula, ali me nitko nije ništa pitao. Nemam saznanja da je Milanović bio na policiji“, rekao je.

Na pitanje zašto mediji prešućuju Milanovićevo ispitivanje na policiji, Linić je kazao da državni odvjetnik, odbacivši tu prijavu, vjerojatno nije imao interes medije izvijestiti o tome.

“Uvjeren sam da dobar dio medija ni ne zna ništa o tome, a vidjet ćemo da li će sada kada se probije van, novinari to istražiti“, kazao je.

“Sav novac koji dolazi u stranku jest javni novac. Uvijek mora postojati interes, ali državni odvjetnik bi trebao objasniti javnosti je li sve u redu oko tog predmeta. Trebalo bi komentirati odluku državnog odvjetnika koji je imao obvezu protumačiti slučaj. Znao sam za taj slučaj, ali nisam ništa bitno poduzimao jer nije lako komentirati što se događa oko takvih stvari. Ja to neću nazvati pranje novca, ali znam da je dio novca odlazio u posebnu tvrtku koju je on koordinirao, no ne znam za što se trošio“, kazao je Linić.

Na pitanje je li Milanović bio u sukobu interesa u slučaju Ina-Mol, Linić je kazao da je, kad je bio razriješen, jasno rekao koje su to točke sukoba Milanovića i njega samog.

“Jedna je bila i INA. Milanović je postavio svog osobnog prijatelja koji nije ni član stranke i ništa ne zna o nafti. On je i zastupao MOL. Istražio je Cvitan i rekao je da nema ničega. Predmet je obradio PNUSKOK koji je bio u rukama Ostojića i Milanovića. Nitko nije podnio zahtjev Povjerenstvu za sukob interesa. Moj posao je bio da jasno kažem o kriminalnim radnjama, ali Cvitan je rekao da tu nema ničega“, zaključio je Linić.

“Treba se suočiti s činjenicama i obaviti svoj posao. Linić je uveo fiskalizaciju, ide se tragom novca i vrlo brzo se to može ustanoviti. Dinko Cvitan ima dvostruka mjerila i to je važnija stvar“, kazao je Rajković.

“Oni formalno odrađuju posao, no ne ulaze u srž predmeta i zato je bitna struka. Ako čovjek predloži svjedoke, to je jedan od načina da glumiš da radiš posao. U pravnoj državi to ne bi smjelo imati veze sa izborima. I Milanoviću bi koristilo da pokaže javnosti da je pošten čovjek“, kazao je Kovačević.

Na pitanje kako će Mostovci doživjeti političku aktivaciju Jamba na strani Milanovića, Rajković je kazao da Jambo pripada prošlosti.

Kovačević je pak komentirao vraćanje Mesića u koaliciju.

“Mladi lav SDP-a, nova snaga. Vjera u Boga i partijska sloga, a budući da je sad partijsko seljačka sloga, morat će prilagoditi slogan“, komentirao je.

Osvrnuo se Kovačević i na nedavni susret s Vučićem u Beogradu.

“Udruga pravnika ’91 u utorak se u Beogradu susrela s Vučićem. Udruga je Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije, još 2008. podnijela kaznenu prijavu za zločine počinjene u koncentracijskim logorima u Srbiji. Mijenjali su se samo tužitelji i ništa se nije mijenjalo. Nakon potpisivanja deklaracije s Vučićem, Srbija otvara Poglavlje 23 i 24 i sad možemo rješavati sve ove situacije, odnosno počinjene ratne zločine u tamošnjim logorima. Moramo otvoriti poglavlja sa Srbijom kako bi mogli to sve riješiti. Probili smo tabu temu srpskih logora. Vesna Pusić nije četiri godine ništa napravila“, zaključio je Kovačević.

Izvor: Bujica/Osječka TV

Izdvojeno, Najnovije, Vijesti

General VLADO BAGARIĆ: Zbog afere s MiG-ovima trebaju odgovrati bivši predsjednik, ministar obrane, načelnik Glavnog stožera i šef HRZ-a

NIJE u pitanju samo zapovjedna nego i kaznena odgovornost zbog ugrožavanje sigurnosti pilota i života i imovine građana RH a po Kaznenom zakonu RH (članak 20., članak 23., članak 29, članak 29).

GENERAL Vlado Bagarić Zboru narodne garde pristupio je u lipnju 1991., kao pilot nastavnik letenja u Časničku školu u Kumrovcu, gdje je ostao do srpnja 1992. Za zapovjednika 94. Zrakoplovne baze Lučko imenovan je 1. kolovoza 1992., a 1. lipnja 2001., imenovan je na dužnost načelnika Odjela za razvoj zrakoplovstva u Uredu pomoćnika načelnika HRZ i PZO u Glavnom stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske, donosi maxportal.

Godine 2003. imenovan je načelnikom operativnog odjela, a 2003. načelnikom stožera u Zapovjedništvu HRZ i PZO. Završio je i Zapovjednu stožernu školu „Blago Zadro“, izobrazbu za stožerne časnike po programu MPRI-DTAP, a u inozemstvu je završio University College of Ripon & York St. Johan, Velika Britanija; NATO Partnership for Peace, Njemačka; The European Center for Security Study George C. Marshall “ The Executive Course “ Garmisch-Partenkirchen, Njemačka; “Introduction to International Humanitarian Law” George C. Marshall Center, Njemačka; NATO Defense College, Rome Italija.

U čin brigadirnog generala promaknut je 22. svibnja 2006. godine, a u čin general bojnika 28. svibnja 2009.

Zapovjednikom HRZ i PZO postao je 28. ožujka 2007. godine. Nakon pada dvaju zrakoplova MiG-21 tijekom vježbe iznad Plaškog u rujnu 2010., za generala Bagarića te nekolicinu visokih časnika HRZ-a, MORH-ovo povjerenstvo kojem je na čelu bio admiral Zdenko Simičić, utvrdilo je zapovjednu odgovornost za njihov pad, jer nisu osigurali sigurne uvjete za provođenje vježbe te nisu ispoštovali sve propisane procedure za njezino kvalitetno odvijanje.

General bojnik Vlado Bagarić 2. svibnja 2011. dužnost zapovjednika HRZ-a prepustio je svom dotadašnjem zamjeniku brigadnom generalu Draženu Šćuriju.

Pratite li i u mirovini stanje u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i Hrvatskoj vojsci i jeste li još uvijek aktivni u struci?

Ljubav prema visinama nikada ne prestaje pa i onda kada je to prirodan slijed, kada nakon dugogodišnjeg druženja s plavetnilom hrvatskoga neba odete u mirovinu, bilo svojom voljom ili željom drugih, i kada promijenite slijed svakodnevnih događanja vezanih uz letenje, stvarna ljubav prema plavim visinama uvijek ostaje. Svjesno ili ne, ali na svaki spomen stanja u HRZ i PZO ponovno se vratiti u zbilju događanja, među ljude s kojima ste proveli cijeli svoj radni vijek te vas posebno čini nesretnim spoznaja da situacija nije niti malo ugodna.

U posljednje vrijeme su zrakoplovne nesreće postale, čini mi se, nešto učestalije. Čime su one po Vašem mišljenju uzrokovane? Na primjeru German Wingsa se može zaključiti kako je smanjena pozornost na psihičku pripremljenost pilota, dok se većina pozornosti usmjerava na tehničko stanje aviona. Što mislite o tome i jeste li Vi bili zadovoljni načinom na koji su se pripremali naši piloti? Vojni piloti naravno trebaju i složenije pripreme i češće kontrolirano psihičko stanje i uravnoteženost, zar ne?

Pilot i avion su nezamislivi jedan bez drugoga i čine jednu prirodnu cjelinu. Zrakoplovni inženjeri i tehničari slijed su koji zatvara simbiozu. Ako prođemo kroz povijesnu analizu svih zrakoplovnih nesreća dolazimo da dva ključna čimbenika uzroka zbog kojih dolazi do zrakoplovnih nesreća, čovjek ili tehnika. Uglavnom je čovjek taj koji je u većini slučajeva glavni krivac za nesreće. Stoga je posebna pozornost usmjerena na zdravstvenu sposobnost pilota. Hrvatska je imala vrlo razvijeni sustav procjene zdravstvene sposobnosti u odabiru kandidata za vojne pilote jer je to poziv koji zahtjeva kompleksnu osobu a poznata je činjenica da svega 2% muške populacije ima preduvjete postati pilot nadzvučnog aviona. Stoga se i pregledu hrvatskih vojnih pilota posvećuje posebna pozornost, pa tako i psihofizička sposobnost.

Možete li usporediti stanje hrvatskoga ratnog zrakoplovstva godine 1991. i 2011., kada prestajete biti zapovjednikom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva? Što se u tom vremenu bitno događalo za hrvatsko ratno zrakoplovstvo? Koliko smo novih borbenih zrakoplova nabavili, što smo planirali kupiti? Jeste li imali dovoljno novaca za ono što ste smatrali neophodnim za sigurnost i obranu hrvatskoga zračnog prostora?

Dvije spomenute godine vrlo je teško uspoređivati. Godine 1991. nisu postojali zrakoplovi ali su postojali ljudi spremni za borbene zadaće, dok je situacija 2011. bila prilično drukčija. Postojali su i zrakoplovi i osposobljeni piloti za provedbu namjenskih zadaća Jasno, svi borbeni zrakoplovi nabavljeni su tijekom Domovinskog rata i bilo ih je nužno zamijeniti drugima. Od Domovinskoga rata do danas nije nabavljen niti jedan borbeni zrakoplov iako su na razini HRZ i PZO napravljene sve potrebne studije koje su definirale potrebe i karakteristike višenamjenskog borbenog aviona, a u skladu s postojećim zakonima, u cilju provedbe temeljne zadaće nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske. Kada govorimo o potrebnim novčanim sredstvima bitno je napomenuti da je zrakoplovstvo skupo i zahtijeva studiozan pristup u trošenju novca i odabiru sredstava. Naravno da novca nikada nije dovoljno ali ako imate dovoljno znanja i visoko razvijeno domoljublje uvijek možete napraviti više. Nažalost o zrakoplovstvu su uvijek odlučivali drugi a ne ljudi koji znaju svoj posao što je u konačnici rezultiralo ovakvim stanjem. Ovo je praksa koju treba žurno prekinuti.

Što mislite o prijedlozima da, izrazimo se slobodno, tuđi avioni čuvaju hrvatsko nebo odnosno da zajednički čuvamo hrvatsko nebo, s nekom susjednom državom?

Kada govorimo o cjelovitom suverenitetu jedne države, onda je to nedvojbeno i zračni prostor. Suverenitet u zračnom prostoru osiguravaju zračne snage odnosno u našem slučaju HRZ i PZO provodeći svoju namjensku zadaću nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske koji je puno širi pojam od zadaće Air Policinga, na koji se obično misli kada se govori o nekakvim mogućnostima provedbe ove zadaće sa susjedima. Po mom osobnom uvjerenju ovo su vrlo opasne teze koje u konačnici dovode do gubitka sposobnosti, a jednom izgubljenu sposobnost gotovo je nemoguće nadoknaditi. Inače, ovakvi primjeri nisu poznati u svijetu osim da to u cijelosti radi netko drugi umjesto vas, ali ponovno napominjem, samo zadaću Air Policinga.

Dakle, u slučaju bilo kakve druge ugroze ova sposobnost ostaje nacionalna koju RH u takvoj inačici ne bi imala, ostala bi nezaštićena, što i je mogući krajnji cilj zagovornika takve ideje jer ona postoji još od 2000. godine i nikada nije nestala. Jedni to rade iz neznanja a drugi s jasnim ciljem. Neovisno o namjeri rezultat je uvijek isti, gubitak sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora RH i dijela suvereniteta.

Svi donositelji odluka deklarativno tvrde da ćemo zadržati ovu sposobnost. No zbilja je potpuno drukčija, iz godine u godinu ova sposobnost se sama od sebe gasi. Hoće li RH imati ovu sposobnost iznimno je važno pitanje koje može imati nesagledive posljedice za obranu i nacionalnu sigurnost, i prije donošenja bilo kakve odluke potrebno je provesti širu javnu raspravu koja prethodno mora biti stručno i kvalitetno pripremljena. Jednom izgubljena sposobnost trajna je. Gotovo ju je nemoguće ponovno nadoknaditi i zato sam uvijek zagovarao široku javnu raspravu prije donošenja ovakve odluke.

Kako su se odvijale stvari nakon Vašega umirovljenja i koliko politika i političari određuju prilike u tako specifičnom i visoko profesionalnom poslu, u kojemu se neki kompromisi ne mogu raditi?

Kada govorimo o politici i političarima, bitno je napomenuti da je politika ta koja ima ključnu ulogu u svim demokratskim društvima u donošenju odluka, no da bi oni bili u stanju donositi pravilne odluke u interesu obrane i nacionalne sigurnosti, nužno je da struka napravi cjelovitu analizu i predloži moguća rješenja u cilju provedbe zakonski propisanih zadaća. Problem nastupa onoga trenutka kada se vojnici počinju ponašati kao političari a ne oni koji su odgovorni za stanje borbene spremnosti i obranu domovine.

Onoga trenutka kada budu odgovarali za propuste u spremnosti OS RH za obranu, stvari će se iz korijena promijeniti. Obrana domovine nema cijenu, što bi mi Hrvati trebali znati jer nas povijest uči koliko se plaća nemogućnost obrane od agresije. Ne treba ići daleko u povijest, dovoljno je sjetiti se Domovinskog rata. Naravno, i političari snose veliku odgovornost onoga trenutka kada vojnici postanu političari i svi zajedno zaborave na obranu i nacionalnu sigurnost.

Zbog čega su, po Vašem mišljenju, vrsni piloti Krila Oluje, napustili hrvatsko zrakoplovstvo? Je li VSOA znala da će se to dogoditi i je li vrhovni zapovjednik / zapovjednica Oružanih snaga upoznat sa svim pojedinostima? Je li u pitanju materijalno ili se radi o neprimjerenom odnosu prema struci odnosno prema elitnim pilotima?

Nakon 2000. godine počinje sustavno degradiranje (uništavanje) dostignutih sposobnosti i to u onom najosjetljivijem dijelu – ljudski potencijali. Bez ikakve stručne analize sustavno se smanjuje broj osoba u HRZ i PZO kroz smanjenje ustrojbene veličine zrakoplovstva. Neplanski i sustavno izdvaja se visoko stručno zrakoplovno osoblje bez ikakve stručne analize i moguće prosudbe posljedica za borbenu spremnost i provedbu namjenskih zadaća. Iz godine u godinu, sa svakim novim preustrojem, počevši od 2000.godine dolazilo je do smanjivanja prava letačkom osoblju (letački dodatak, beneficirani staž, visinske pripreme za letačko osoblje, itd.). Izjednačavanje visoko stručnog zrakoplovnog osoblja (piloti i zrakoplovni tehničari) s ostalim osobljem u OS RH ne uvažavajući činjenicu o najbitnijim razlikama ovih vojnih profesija.

Dakle, sustavna nebriga i uništavanje sposobnosti HRZ i PZO rezultirali su odlaskom vrsnih pilota iz OS RH. No, ovdje treba napomenuti da je do sada veliki broj pilota koje je školovala RH već otišao iz sustava, što je ostalo nezapaženo i nanijelo velike materijalne i ljudske gubitke, te znatno narušilo borbenu spremnost. Nažalost ovome nije kraj nego se veći broj pilota sprema na odlazak u skoroj budućnosti. Što se tiče spoznaje od strane VSOA-e o mogućem odlasku, a poznavajući način rada sigurnosne agencije, mišljenja sam da su informirali mjerodavne u sustavu samo je pitanje kako su korisnici dobivenih informacija sagledavali njihov značaj. Ali to i nije toliko značajno jer sam siguran da su o ovome bili informirani i načelnik GS OS RH i Ministar obrane crtom zapovijedanja.

Ako je odnos prema pilotima loš, kada je to počelo i može li se regulirati i ispraviti?

Ne bih rekao da je samo loš odnos prema pilotima, nego općenito sustavno su se narušavale sposobnosti zračnih snaga za provedbu namjenskih zadaća, počevši od 2000.godine. Smanjivao se broj operativnih postrojbi, broj osoblja smanjen je ispod svake razine (piloti, tehničari), izdvojene su postrojbe za potporu iz zrakoplovstva, institut zrakoplovne medicine, zrakoplovno-tehnički centar itd. Sve ovo reflektiralo se na odluke mnogih da odu iz sustava. Naravno, sve se to može i popraviti ali žurnom reakcijom sustava dok ne bude prekasno, odnosno kada sustav dođe do granice s koje više nema povratka.

U razgovoru za „Hrvatski vojnik“, u prosincu 2008., broju 218, govorili ste o ključnim zadaćama tada vezanim za prijam u NATO. Naglasak je bio upravo na promidžbi pilotskog poziva i željeli ste da se što više mladih ljudi prijavi na natječaj. Tome je, u godini 2007., prethodio preustroj HRZ i PZO. Umjesto dotadašnje četiri, ustrojili ste se u dvije zrakoplovne baze i napustili dio dotadašnjih lokacija? Tada ste dobili i dosta nove tehnike: Zlinove za početnu izobrazbu pilota, nove Air Tractore Fire Boss, helikoptere Mi-171 Sh, radarski sustav FP 117. Dali ste izraditi stručne studije, taktičko-tehničke studije? Iz ove perspektive i moje laičke izgleda kao da se sve razvijalo dobro? Je li uistinu bilo tako?

Upravo ste dotaknuli jednu ključnu činjenicu a to je ono što sam već prije istaknuo; smanjivanje brojčane veličine HRZ i PZO i broja operativnih postrojbi a da za to nije postojala nikakva stručna analiza. Naprotiv, zrakoplovstvo je upozoravalo upravo suprotno, da se ne smije smanjivati brojčana veličina nego minimalno ostati u tadašnjem broju zbog tehnike s kojom raspolaže i zadaća za koje je namijenjeno zrakoplovstvo. U tom trenutku napisana je i „Studija o razvoju sposobnosti HRZ i PZO“ kao i „Taktičko tehnička studija višenamjenski borbeni avion“ kao i niz drugih stručnih studija, koje su definirale potrebe i dale buduće smjernice. Bitno je napomenuti da su iste prezentirane i usvojene na razini GS OS RH, no kako tada tako i danas, zrakoplovstvo se potiho gasi i nestaje iz obzorja a da za to nitko i ne pita. Moguće da to i je konačno i željeno krajnje stanje, samo nisam siguran da tako misli hrvatski narod.

U tom mi je razgovoru zanimljiv i podatak o tome kako mladim ljudima nedostajeinformacija o upisu kadeta i školovanju za pilotski poziv, a da bi se moglo upisati i više njih te da bi mogli zadovoljiti zahtjevne uvjete, što se moglo zaključiti i po broju upisanih studenata u smjer aeronautike?

Sustav školovanja pilota razvijen je još od ratne 1992. godine i od tada RH samostalno školuje svoje pilote. Školovanje je bilo pod okriljem zrakoplovstva i tada je odjednom netko odlučio da baš zrakoplovstvo i nije najsposobnije to samostalno činiti pa ga je izdvojio. Rezultat je poznat, gotovo da i nema kandidata za vojnog pilota. No promidžba je samo jedan dio medalje koji bi trebao osigurati dovoljan broj kandidata. Sustavna slika u javnosti o „sposobnostima“ i stanju u zrakoplovstvu, te natpisi kako odlaze najsposobniji iz njega dovoljan su znak svima da nešto nije u redu i da se mladi ne javljaju za poziv vojnog pilota. Kada već govorimo o sustavu školovanja pilota želio bih istaknuti da je RH razvila jedan od najboljih modela školovanja pilota u svjetskim okvirima i da je to ono na čemu zasigurno treba graditi budućnost zračnih snaga a u velikoj mjeri može biti izvor prihoda za obrambeni proračun.

Lovačka je eskadrila tada bila udarna snaga Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, obuka i osposobljavanje pilota za lovačke zrakoplove bio je prioritet? U eskadrili smo tada imali 12 lovačkih zrakoplova? Kako je stada?

Lovačka eskadrila je udarna snaga u svim zrakoplovstvima pa tako i u našem. Ona je jamstvo suvereniteta u zračnom prostoru i ukupnog suvereniteta zemlje. Njihova osposobljenost je bitna za provedbu zadaće zaštite zračnog prostora. Tada ih je bilo 12 a današnja situacija je upitna i za provedbu zadaće Air Policinga, a o izobrazbi da i ne govorim. Ukoliko nemate dovoljno resursa, odnosno aviona na raspolaganju niste niti u mogućnosti provoditi izobrazbu i osposobljavati pilote za provedbu namjenskih zadaća. Uglavnom, zabrinut sam za sadašnje stanje.

Tada je državni vrh donio i važnu odluku koja je upisana i u svim strateškim dokumentima a to je da će Hrvatska sama štititi svoj zračni prostor, jer se planiralo da vijek tih borbenih zrakoplova istječe između 2011. i 2013., kada smo trebali provesti zadaće Air Policinga, zbog ulaska u NATO savez. Jeste li bili zadovoljni tom odlukom i očekivali da ćemo nabaviti nove borbene zrakoplove?

U svim dosadašnjim dokumentima uvijek je pisalo da će RH zadržati sposobnost nadzora i zaštite zračnog prostora, pa tako i danas, a stvarno stanje je bitno drukčije. Svakim danom ova sposobnost je sve manja i ide ka krajnjem stanju a to je potpuno gašenje, ja bih rekao samouništenje, tj. stanje u kome samo u jednom trenutku kažete da nemamo više sposobnosti štititi svoj zračni prostor, jer gle čuda, niti imamo avione a niti pilote, pa svi su nestali. Malo se šalim ali ne bih želio da dođemo u tu situaciju.

Dakle, našim avionima istekao je resurs i životni vijek 2013. godine. Još 2011. osobno sam referirao bivšeg predsjednika RH o tome i rekao tada da ne postoji mogućnost daljnjeg produženja resursa na tim avionima. Istovremeno smo napisali sve potrebne studije i krenuli u proces nabave zamjenskih aviona koji nikada nije realiziran nego je ipak napravljen remont na MiG-ovima, s poznatim rezultatima. Tko je i zašto donio takvu odluku pokazat će vrijeme, no jedno je jasno da zagovornici gubitka ove sposobnosti polako ostvaruju svoj cilj. Oni zasigurno nisu dio nikakvih stranih obavještajnih zajednica niti pripadnici stranih država nego su dio obrambenog sustava RH, samo nije jasno za čije interese rade.

Koji su po Vašem mišljenju najbolji borbeni zrakoplovi u svijetu i koje smo eventualno mogli nabaviti? Pregovarali ste i o Gripenima, letjeli ste pokusno na Gripenu? Vi ste imali ponude za njemačke zrakoplove i što je bilo s time?

Najbolji avion je onaj koji imate a u mogućnosti je provesti zadaću zaštite zračnog prostora i osigurati suverenitet. Mi smo razgovarali sa zemljama partnerima o raznim mogućnostima za RH i moram priznati da je postojalo niz dobrih, povoljnih i priuštivih rješenja, od polovnih F-16 (čak i besplatnih s tim da RH plati remont aviona) do ponude njemačkog zrakoplovstva (Phantom F-4F za 1 euro po komadu plus svi rezervni dijelovi na skladištu, trenažer leta itd.). Određene strukture uložile su silan napor da se to prikaže kao potpuni promašaj te provele remont MiG-ova. Možda je to i bio krajnji cilj. Samo za usporedbu, u vrijeme kada smo trebali dobit F-4F i kada su proglašeni starudijom, iduće dvije godine štitili su zračni prostor sjeverne Njemačke provodeći zadaću Air Policinga.

Možete li objasniti remont MIG-ova u Ukrajini i što se uistinu događalo? Je li moralo biti baš tako?

Kao što sam već napomenuo, osobno sam upoznao bivšeg predsjednika da to nije moguće i da ne razmišljamo o remontu MiG-ova, nego o zamjeni, odnosno nabavi drugog višenamjenskog borbenog aviona. Ipak je do toga došlo i posljedice su vidljive danas. Kako je proveden cijeli postupak nije mi poznato, ali sve što možemo vidjeti danas iz javnih medija, situacija nije ni približno zadovoljavajuća. Sve indicije upućuju na to da je upitan provedeni remont, a mjerodavne institucije u RH trebale bi raditi svoj posao i provjeriti sve navode iz medija o mogućim koruptivnim radnjama, jer indicija za to ima. Cjelokupna situacija mora se detaljno sagledati prije nego što dođe do nesreće s katastrofalnim posljedicama.

Pročitala sam Vaše pismo upozorenja upućeno načelniku GS OS RH, generalu zbora Josipu Luciću tj. 14. travnja 2010. Tema je problematika obuke i održavanja zrakoplova MIG-21 i Vi ste upozorili na to da dulje razdoblje nije realiziran plan nabave roba i usluga za održavanje borbenog aviona MIG-21 i slijedom toga se nastavlja razdoblje njihove ograničene operativne uporabe. Zatim ste upozorili na izrazito mali nalet pilota u posljednjih šest mjeseci (2009./2010.), što je nedostatno za osnovnu razinu borbene spremnosti. Zatim, stagniralo se s izobraženošću i uvježbanošću, te pripremljenošću za dežurstvo (mladih pilota) u sastavu dežurnog borbenog dvojca. Pa je bila prekinuta obuka u noćnom letenju. Prekinuta obuka za nastavnike letenja za avion dvosjed. Kako je to bilo riješeno i jesu li Vaša upozorenja bila ozbiljno shvaćena?

Osiguranje pričuvnih dijelova ključno je za osposobljavanje i provedbu namjenskih zadaća i izravno utiče na borbenu spremnost. Kao što je vidljivo iz dokumenata koji su vam na raspolaganju ja sam upozoravao na nepodnošljivo stanje nabave koji iz meni nepoznatih razloga nisu provedeni iako su za to bila osigurana sredstva u proračunu. Od mene je tražena spremnost za provedbu zadaća a nisu mi osigurali sredstva za to. Nitko to baš i nije posebno doživljavao a novac namijenjen za zrakoplovstvo otišao je za druge potrebe. Mislim da se ni danas ništa nije promijenilo, osim što su drugi glumci na pozornici. Sudeći po stanju tehnike, još je puno složenije.

Hrvatska ima vrhovnu zapovjednicu Oružanih snaga, gospođu Kolindu Grabar-Kitarović. Prije no što je to postala, a tada je bila aktualna pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i predsjednička kandidatkinja HDZ-a, u kolovozu 2014., povodom pada MiG-a 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kod Velike Gorice izjavila je kako je to poziv na buđenje. Kao i da NATO ne nalaže Hrvatskoj koliko mora izdvajati za obrambeni sustav, ali on mora biti učinkovit i djelotvoran. Kao i da je zabrinuta kada vidi što se dogodilo u posljednjih nekoliko godina s hrvatskim ratnim zrakoplovstvom koje je bilo ponos Hrvatske u Domovinskom ratu, a danas je hrpa željeza opasna i za ljude u zraku i za ljude na zemlji. Rekla je kako smatra da je to posljedica zapostavljanja i neulaganja u tu komponentu oružanih snaga, te da je strategija obrane i nacionalne sigurnosti zastarjela. Možemo li rekonstruirati što se tada dogodilo? Nije bezazlena niti činjenica da se pad Mig-a 21 dogodio upravo na Dan domovinske zahvalnosti? Ministar Kotromanović je izjavio da će dati ostavku ako istraga utvrdi njegovu odgovornost?

Predsjednica RH jasno je odredila i u predizbornoj kampanji a i poslije toga da RH mora biti u stanju samostalno braniti svoju zemlju. To je bitno različit stav od njenih prethodnika i sam drukčiji pristup obrani i nacionalnoj sigurnosti. Dugogodišnje loše upravljanje obrambenim sustavom dovelo je do sadašnjeg stanja obrambenih sposobnosti koje zahtjeva sustavnu reorganizaciju obrambenog sustava. Pad MiG-a na obljetnicu Oluje samo je posljedica jedne sustavne nebrige u održavanju zrakoplovne tehnike.

Koliko će tko ulagati u obranu stvar je svake zemlje i njenog pristupa nacionalnoj sigurnosti, a kada govorimo o NATO-u, partneri samo traže dosljedno ispunjavanje preuzetih obaveza koje je zemlja svojim pristupom savezu prihvatila. Izdvajanje financijskih sredstava za obrambeni proračun i razvoj sposobnosti, stvar je svake države članice saveza. Jasno, ukoliko ste u stanju samostalno braniti svoj suverenitet tada ćete i najboljoj mjeri doprinijeti svojoj sigurnosti i kolektivnoj obrani saveza.

Što se tiče ostavki i odgovornosti, svi u zapovjednoj crti davno su trebali dati ostavke ili biti smijenjeni s dužnosti jer su izravni krivci za pad aviona, što svojom nebrigom a što svjesnim kršenjem propisa.

U slučaju pada zrakoplova kod Plaškog utvrđivana je i utvrđena odgovornost i Vi ste razriješeni dužnosti zapovjednika, a sada je i na sastanku Vijeća za obranu 1. Rujna 2014. zapravo zataškana i zamagljena odgovornost najvišeg vodstva države za pad Mig-a 21, koja samo pukom srećom nije završila gubitkom ljudskih života. Što bi se dogodilo da je pao iznad Knina, prepunog ljudi na taj dan?

Ovo su dva posve drukčija događaja. Onaj kod Plaškog koji spominjete bio je obučni događaj na poligonu koji je proveden po svim pravilima struke bez većih odstupanja. Utvrđena je pogreška pilota u provedbi manevra na poligonu i došlo je do kontakta i pada dva aviona. „Stručno“ povjerenstvo utvrdilo je zapovjednu odgovornost s poznatim posljedicama. O njihovim nalazima i stručnosti suditi će budući naraštaji a ja sam o tome rekao sve što sam imao pa i vrhovnom zapovjedniku, i sve je službeno zabilježeno te je podložno analizi. Što se tiče pada aviona MiG-21 na obilježavanju obljetnice Oluje, radi se o avionu koji je letio nakon što mu je istekao resurs i životni vijek. Da je pao iznad Knina ili bilo kojeg drugog naseljenog mjesta posljedice bi bile katastrofalne kako po ljudske živote tako i po materijalna bogatstva i ne želim čak niti pomišljati o takvoj mogućnosti. .

Obrazloženje je glasilo, koliko sam mogla pronaći: „Srušio se zbog kvara, nije bilo greške u zapovjednom lancu“. Što Vi kao bivši zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i PZO mislite o razlozima i o objašnjenju ministra obrane Kotromanovića da je zrakoplov pao zbog zatajenja na hidrauličkom sustavu?

Kao što sam već rekao, avionu MiG-21 istekao je resurs i životni vijek uporabe i ni u kojem slučaju nije smio biti u zraku. Upravo to i jest posljedica otkaza nekoga od sustava koji su doveli do pada zrakoplova. Jasno, sve ovo o čemu govorim trebalo je utvrditi povjerenstvo, a možda i jest samo je netko rekao da bi nalaz povjerenstva trebao drukčije formulirati. Opet zapovjedna odgovornost koje nigdje nema.

Kako je trebalo provesti istragu i kakav je bio tehnički status zrakoplova MIG 21 reg. oznake 121?

Način provođenja istrage zrakoplovne nesreće točno su propisani i provode se po propisanoj proceduri. Provode ga zrakoplovni istražitelji koji u osposobljeni za takve zadaće.

MiG – 21 reg. oznake 121 ocijenjen je prije godinu dana kao neperspektivan i nesposoban za remont pa nije uzet u obzir kada se odlučivalo koji će MiG-ovi iz RH otići na remont u Ukrajinu. Kako je remont u Ukrajini kasnio više od pola godine, ova dva već de facto otpisana MiG-a zadržana su, a na proljeće su im na papiru, umjetno, produžen životni vijek (resurs), kako Hrvatska ne bi izgubila sposobnost zračnog nadzora svog neba.

To su potvrdili u svojim izjavama svi, ministar obrane, načelnik GS OS RH i zapovjednik HRZ i PZO. Kao što rekoh, letio je avion koji ni pod kojim uvjetima nije smio biti u zraku. Na koji način je resurs produžen trebalo je utvrditi povjerenstvo. Jedno je jasno da RH nema sposobnosti niti opreme za obavljanje ovakvih radova, a tko je i kako produžio resurs, nužno je odgovoriti na to pitanje. Ovdje ima prostora i za rad DORH-a oko utvrđivanja odgovornosti produženja resursa koji je nedvojbeno napravljen suprotno propisima jer takva sposobnost u RH ne postoji.

To za sobom povlači lanac zapovjedne odgovornosti? Jeste li inzistirali na rješavanju i potpunoj istrazi? Jesmo li uopće imali zrakoplova koji bi letjeli taj dan?

Jasno da su u sustavu svi odgovorni za ovaj događaj, počevši s vrhovnim zapovjednikom, ministrom obrane, načelnikom GS OS RH i zapovjednikom HRZ i PZO. Ovaj put nije u pitanju samo zapovjedna odgovornost nego i kaznena zbog ugrožavanje sigurnosti pilota HRZ-a i života i imovine građana RH a po Kaznenom zakonu RH (članak 20., članak 23., članak 29, članak 29). Na osnovi njihovih izjava danih u medijima jasno je vidljivo o kakvoj se odgovornosti radi. Po mom osobnom uvjerenju a nakon javno danih izjava odgovornih osoba i državno odvjetništvo je trebalo samo reagirati.

Kada pitate jesmo li imali dovoljno aviona za letenje toga dana, odgovor je vrlo jednostavan, ne jer su morali letjeli avioni poput ovoga, u stanju u kojemu su se nalazili, neispravni za letenje a želja je bila prikazati kako je remont napravljen kvalitetno i da raspolažemo ovim brojem aviona. No vrijeme ih je vrlo brzo demantiralo.

Na sastanku Vijeća za obranu u Uredu predsjednice prije nekoliko dana se načelnik GS OS RH gen. Lovrić doimao zabrinutim, no izjavu za javnost dao je ministar Kotromanović, koja nije bila pesimistična i to: „Napravili smo sustav transparentne nabave, sustav upravljanja osobljem, riješili smo nekretnine, pokrenuli smo nove sustave, velike sustave vrijednosti, recimo modernizacije, tako da smo modernizirali i helikoptere i avione, sada ulažemo sto milijuna kuna u radarski sustav, modernizirali smo kopnene radare, kupujemo „haubice 155“ koje su najbolji tip oružja koji ima svega nekoliko zemalja NATO-a- I to stvarno ćemo imati jaku kopnenu vojsku. Imat ćemo 126 Patria tijekom ove godine. Ući će preko sto Patria u operativnu uporabu tako da ćemo podignuti mobilnost i zaštitu naših postrojbi. Dobili smo iz donacije 212 vozila koja su moćna, to su borbena vozila. Za mornaricu radimo pet obalnih, oklopnih brodova nakon 10-tak, 15-ak godina priče. I do kraja 2017. nabavit ćemo dva minilovca iz Njemačke, to radimo s našim strateškim partnerima. Recimo, samo u infrastrukturu smo ubacili preko 170 milijuna kuna godišnje. Uložili smo u infrastrukturu HRZ-a 70 milijuna kuna. Mi smo puno sredstava uštedjeli na nabavi i to smo reinvestirali u druge projekte. Na takav način, s obzirom na proračun koji imamo, mi smo uspjeli napraviti taj jedan korak više u odnosu na ono što smo imali prije.“ Vaše mišljenje?

Kada čovjek sluša ovakve izjave a nije upućen u stvarnost, dođe mu da izrazi sve riječi hvale. No moje iskustvo i poznavanje sustava ne daje mi puno optimizma za budućnost jer nakon ovakvih izjava stanje je obično bivalo posve drukčije, smanjenje razine borbene spremnosti. Ono što meni nije jasno jest činjenica da gašenja određenih sposobnosti i razvoja novih, a to se upravo događa, nastaje u uvjetima nepostojanja ključnih dokumenata obrane, npr. „Strategije nacionalne sigurnosti“ koji jasno treba dati smjernice koje su to sposobnosti nužne za obranu RH i na koji način će RH odgovoriti modernim obrambenim izazovima. Ja bih prije svega postavio jasno pitanje tko je odredio i na temelju čega kako će izgledati OS RH i je li svjestan kakav rizik preuzima a još čudnije da ih nitko za to nije ništa pitao? Mislim da će na to vrlo brzo morati odgovoriti Vrhovnoj zapovjednici OS RH.

Što se tiče odgovornosti zbog ostanka bez test pilota i instruktora letenja Krila Oluje, ministar obrane RH je rekao kako uvijek postoji krivnja i odgovornost ali će on reći bitnije stvari a to je „da želimo imati i imat ćemo borbeno zrakoplovstvo. I da ćemo dobit ove Kiowe, koji su izvidnički napadni helikopteri, od SAD-a? Kupit ćemo Black Hawke, uložit ćemo u infrastrukturu u HRZ još jako puno, sada dubinski snimamo stanje u HRZ-u. Donijet ćemo novi pravilnik o letenju, o letačkim dodatcima. Nama je cilj u roku dva do tri mjeseca snimiti sve probleme vezane za HRZ i na taj način stvoriti bolje uvjete, personalne, materijalne, infrastrukturu i donijeti ono što najviše zanima pilote, a to je novu tehniku na kojoj će se letjeti i obučavati“. Kako su Vama svi navedeni segmenti poznati, jesu li realni i jesu li takve procjene i studije trebali donijeti na sastanak s predsjednicom?

Jasno da su trebali doći kod Predsjednice s mogućim rješenjima. Ja u tome upravo i vidim jedan od ključnih problema, a to je netočno izvješćivanje najviših vojnih zapovjednika o stvarnom stanju spremnosti OS RH. Nadam se da će Vrhovna zapovjednica zatražiti izvješće o stanju borbene spremnosti OS RH i da će joj to biti prezentirano, nadam se realno.

Što se tiče dokumenata i studija, na razini HRZ i PZO postoje dokumenti koji precizno, stručno i realno analiziraju stanje i predlažu moguća rješenja. Sve je davno rečeno i napisano. Umjesto toga, odluke o ukidanju određenih sposobnosti donosile su se proizvoljno, rekao bih metodom pokušaja i pogreške.

I opet bih se vratio na početak našeg razgovora i sada možda jasnije odgovorio na vaše pitanje zašto odlaze piloti iz HRZ i PZO, odnosno odgovor je sam po sebi jasan: ne vide nikakvu perspektivu zračnih snaga. Istovremeno ovo znači i gubitak sposobnosti zaštite zračnog prostora RH što se nikako ne smije dogoditi jer obrana nema cijenu i nikada se ne smije dovesti u pitanje. Hrvatski narod nikome za to nije dao mandat.

Kada govorimo o posljedicama napuštanja pilota, bitno je napomenuti da je ono višestruko; veliki novac poreznih obveznika RH uložen je u njihovo školovanje i osposobljavanje; njihovim odlaskom bitno je narušena borbena spremnost; umanjene su mogućnosti daljnje izobrazbe a samim tim i odgovornost onih koji upravljaju sustavom je velika i za to moraju snositi posljedice.

Izvor: braniteljski-portal/max portal

Tehnologija

25. OBLJETNICA IZRADE PRVOG HRVATSKOG OKLOPNOG TRANSPORTERA “TIN”

Vrijeme formiranja hrvatskih oružanih snaga obilježeno je, doslovno, borbom za goli opstanak Države. Prethodno razoružana, od proljeća 1991. Hrvatska je bila prisiljena boriti s pobunom koju je podupirala jedna od najjačih vojski Europe. Temeljna borbena snaga bila je policija, u okviru koje se ubrzano nastojalo formirati i vojne postrojbe. No stanje duha u zemlji bilo je takvo da povlačenja nije smjelo biti; a u nuždi se, gotovo posvuda, samoinicijativno krenulo s izradom naoružanja i sredstava za obranu.

Među tim sredstvima bila su i oklopljena vozila. Izrađivana su provizorno, korištenjem postojećih kamiona i dostupnog materijala, a bila su namijenjena pretežito za opskrbu i zaštitu pripadnika hrvatskih snaga u okruženju.

Prvenstvo u izradi “oklopnjaka” pripalo je tvornici “Dalmacija” Dugi Rat. Idejom gosp. Ivice Pavlovića potom u suradnji sa gosp. Vladom Zemunikom, uz «blagoslov» tadašnjeg direktora gosp. Nedjeljka Špira Ercega pristupilo se samoj izradi transportera. Cijeli posao izvodili su radnici RJ Mehanika i ostalih radnih jedinica. Vodstvo i radnici tvornice «Dalmacija» ocijenili su svoje sposobnosti i odlučili napraviti transporter od projekta do konačne izrade, bez obzira na sve opasnosti izveli su pravi podvig.

Premda u tvornici nije bilo niti iskustva s vozilima te vrste, niti sredstava i materijala za vojnu proizvodnju, ipak je u samo nekoliko mjeseci dovršen prvi “pravi” hrvatski oklopni transporter. Nazvan je “TIN” i predan 11. srpnja 1991. predan 4.brigadi Zbora Narodne Garde. Mnogi su ga tada, a i danas povezivali s velikim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem, no međutim «TIN» je bio akronim za «Tuđman i Narod».

Snažnom promidžbom «TIN» je dospio na stranice engleskih i francuskih vojnih časopisa i za neprijatelja je dobio «dimenzije monstruma» izazvao je tada i reakcije u Generalštabu u Beogradu
koji je donio odluku da se «TIN» mora uništiti. Pored «TIN»-a u tvornici «Dalmacija» Dugi Rat izrađena su još dva transportera, «HOT 011» i «HOT 111» predani hrvatskim snagama u kolovozu, odnosno listopadu 1991. godine.

Za razliku od nekih ranijih, i mnogih kasnijih hrvatskih improviziranih oklopnih vozila, “TIN” je bio potpuni oklopni transporter. U nuždi su se “oklopnjaci” najčešće radili zavarivanjem limova i ploča na karoseriju. za razliku od toga, na “Tinu” je izrađeno cjelovito, zatvoreno oklopno tijelo, koje je štitilo posadu ne samo od mina i projektila, već i od napada bojnim otrovima. Prirodno je da su se na njemu javili i neki problemi koji su na kasnijim vozilima, zahvaljujući iskustvu s ratišta, izbjegnuti. No važnost “TIN”-a bila je u javnom pokazivanju da je Hrvatska u stanju izraditi sredstva te vrste, što je bilo od neprocjenjivog značaja za moral kako boraca tako i svih građana.

Pojava “TIN”-a direktno je potaknula izradu drugih oklopnih transportera širom zemlje. Ubrzo po dovršetku “Tina” pokrenuta je izrada većeg broja improviziranih oklopnih transportera u splitskom škveru, s kojim su se naknadno povezala brodogradilišta iz Trogira i Korčule i počeli izradu vlastitih “oklopnjaka”, a njihovo javno pokazivanje u mnogo je slučajeva potaklo izradu sličnih vozila i u drugim dijelovima Hrvatske.

Nažalost, naš, dugoratski “TIN” je među onim “oklopnjacima” koji nisu dočekali kraj rata. Prvi pravi hrvatski oklopni transporter Zbora Narodne Garde stradao je u jednoj od akcija 4. brigade ZNG-a
u zadarskom zaleđu, u naselju Briševo.

Dragi prijatelji neka i ovaj članak bude spomen i veliko hvala svim radnicima na izradi prvog hrvatskog oklopnog transportera «TIN» iz tvornice «Dalmacija» Dugi Rat i svim pripadnicima 4. brigade ZNG-a !

25. obljetnicu izrade Prvog hrvatskog okloplog transportera svečano ćemo obilježit 07. listopada
2016. u Dugom Ratu uz promociju monografije „TIN je bio prvi“ i otvaranje info-panoa.

Iz knjige generala Ive Jelića, «Čovjek i rat 1990 – 92»

Veličanstvena je bila primopredaja «TIN»-a, i ono što je izazvao na putu od Dugog Rata do Resnika može se najtočnije opisati riječju ,delirij mase, ljudi, žena i djece u motoriziranoj koloni u prethodnici…Došlo je do erupcije snage i morala naroda….

«Tinovo» je stvarno najsnažnije oružje bilo moralni učinak Tek iza morala dolaze fizička , tehnička i taktička osposobljenost. Točnost navedenog dokazana je upravo u Domovinskom ratu.

Ivan Skender

Društvo

Vapaj za ujedinjene Hrvata i Hrvatica

Poštovana braćo i sestre evo pišem ovo na putu za jedan mali otok, riječi su iz pisma koje je stiglo na adresu našeg portala…

… u kome dalje stoji: …na kome se nalazi moj prijatelj i suborac legenda slavne brigade Hrvatske vojske koji je pretrpio moždani udar po drugi puta u životu, piše hercegovina.info.

Kažu da more i valovi smiruju, a mene u ovome trenutku ništa ne može smiriti jer nemir i strepnja su u meni od straha da bi mi moj prijatelj mogao dok ja dođem izvršiti suicid.

Zašto sigurno se pitate?

Taj moj prijatelj je u samim začecima napada na našu lijepu domovinu ostavio siguran posao i stao na branik domovine. Nije nije bio slabić, bio je otac i majka mnogima suborcima i uvijek je išao prvi iako je već tada bio u ranim pedesetim godinama.

Mnogi su na račun njegove hrabrosti i požrtvovnosti dobili visoke činove dok je on ostao mali čovjek. Vjerovao je u te ljude i više je skrbio i pazio na njih nego na samog sebe. Došao je ovoga ljeta i taj dan kada je završio u bolnici gdje je ležao tako sam i bespomoćan ne čekajući doktora jer je znao da mu nije dobro, on je čekao svoje suborce, čekao je svoju djecu kako ih je znao zvati. Njih nije bilo iako znaju da je on teško bolestan i u beznađu.

Zaboravljen i ostavljen na krevetu leži, a suza mu u oku i bolan grč na licu . Zašto ih nema gdje su ti moji tići gdje su moja dica pita se? Zar su me zaboravili, mene starca u samoći koji ničega nije željan jedino riječi utjehe koja mu dušu liječi.

Nema ih, a on tone u sve veći očaj sa suzama u očima i pomišlja na najgore, na odlazak na neki bolji svijet.

Pitam se zašto je moralo doći da moj prijatelj dođe u takvo stanje u kakvom je sada. Gdje smo mi to došli i zašto smo ratovali? Radi fotelja ili nekakvih privilegija?

Mi smo srcem krenuli i stali na branik domovine gdje smo i ostali do kraja, i kakva danas imamo prava? Kažu neki da smo povlašteni. Možda jesmo jer umiremo u najboljim godinama poniženi i zaboravljeni od svih!

Zašto postoje razne udruge? Svi smo bili isti ne tako davne 1991. kada smo krenuli u obranu domovine, a danas smo kao i moj prijatelj ostavljeni i zaboravljeni od svih na svijetu.

Idem i plovim sa suzama u očima, a nadam se da moj prijatelj na postelji mene čeka s malim osmjehom u kutu njegovih usana.

Ovim pismom apeliram na sve, ako smo istinski Hrvati domoljubi i katolici da se ponovno ujedinimo i krenemo za Hrvatsku svim srcem i dušom.

Sve ostalo je prolazno samo je Hrvatska je vječna.

Dragovoljac Domovinskog rata

Najnovije, Vijesti

Orepić i Ostojić su isti – korupcija i politička podobnost caruju MUP-om

Prema obdukcijskom nalazu Opće bolnice u Vukovaru uzrok smrti Darka Pajičića je nasilna smrt uslijed akutnog zatajenja srca što je posljedica ozljede glave i životnog stila, naglasio je predsjednik Nacionalnog sindikata policije MUP-a RH Nikola Kajkić večeras u Bujici.

Policijski službenik Saša Sabadoš u slučaju Darka Pajičića nije trebao tako nasilno postupati jer nije bilo potrebe. Naravno da je odmah trebao pozvati hitnu pomoć i pružiti Pajičiću osnovnu hitnu pomoć. Policijski službenici u Hrvatskoj ovakve stvari znaju. Propust Sabadoša je možda taj što on potječe iz sustava SAO milicije. Nastupanjem mirne reintegracije i zbog potpisivanja Erdutskog sporazuma prešao je u sustav rada hrvatske policije, a da je bio upoznat s hrvatskim sustavom rada, znao bi kako treba reagirati, ocijenio je Kajkić.

Na pitanje je li policijski službenik koji je udario Darka Pajičića bio motiviran nacionalnom netrpeljivošću, Kajkić je kazao da nikoga ne bi dijelio na taj način, piše direktno. hr.

„No, ima ljudi koji razmišljaju na takav način. Policijski službenik je imao dovoljno vremena donijeti razumnu odluku sukladno zakonu, a ponajprije legitimirati i upozoriti Pajičića. Fizički nasrtaj je bio nepotreban“, smatra Kajkić.

„Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru uz brojne opstrukcije ipak je podiglo optužnicu protiv policijskog službenika, međutim unutarnja kontrola MUP-a pokrenula kazneni postupak protiv njega, a morao je biti udaljen iz službe i morao je biti pokrenut disciplinski postupak“, objasnio je.

Kazao je Kajkić da je Ranko Ostojić, došavši na mjesto ministra unutarnjih poslova proveo čistku u MUP-u u kojoj je u samo jednom danu smijenjeno nekoliko tisuća rukovoditelja.

„Postavio je nestručne i nesposobne ljude. U većem dijelu to su rukovoditelji koji ne zaslužuju raditi taj posao. Oni zbog banalnih razloga često šikaniraju službenike i iako nemaju dokaza, u 90 posto osuđuju službenike u disciplinskim postupcima“, napomenuo je.

Osvrnuo se Kajkić i na niz nepravilnosti u sustavu MUP-a.

Milicajcima koji su djelovali u sustavu SAO krajine, Hrvatske je priznala ratni staž. Ratni staž je ostvarilo 1400 pripadnika srpske nacionalnosti, a apsurdno je da je nakon potpisanog Erdutskog sporazuma njih bilo tek 450, a mi smo priznali njih 1400! U priznavanju statusa i dobivanju staža pomaže im odvjetnik srpske nacionalnosti iz Vukovara. Dakle, status i staž dobivaju ljudi osuđeni za ratni zločin, koji žive u Srbiji, naglasio je Kajkić.

U razgovor se telefonski uključio i direktor security tvrtke koja osigurava utakmice Hajduka Marko Žaja te kazao da njegova tvrtka nije osiguravala utakmicu hrvatske reprezentacije s Italijom kada je na terenu na Poljudu nacrtana svastika.

„Godinama čuvamo utakmice Hajduka, ali ne i utakmice hrvatske reprezentacije. Laž je da smo mi sudjelovali u osiguranju te utakmice. U MUP-u vrlo dobro znaju tko je osiguravao stadion. Zabrinjava me da je naš sigurnosni sustav pao na tako nisku razinu. Počinitelj takvog djela nije pronađen već skoro godinu dana, a kada sigurnosni sustav dobro ne funkcionira, onda je to znak da nešto nije u redu. Stadion je trebao biti osvijetljen, a kamere su morale biti upaljene. Kamere na Poljudu rade. Oni koji rade na tom slučaju morali su izvijestiti hrvatsku javnost što se dogodilo. Tragedija da se tako sramotimo u svijetu“. Kazao je Žaja.

„Treba pustiti policijske službenike da rade svoj posao, a politika ih ne smije ograničavati. Kad politika daje smjernice i ograničava ih u poslu, naravno da se ne može doći do željenog cilja“, dodao je Kajkić te se potom osvrnuo na nerede hrvatskih navijača u Francuskoj.

„Dobili smo informaciju od pripadnika navijačke skupine da će doći do nereda na utaknmici. Policijski službenici su u Francuskoj zaustavili automobile navijačke skupine u kojem je pronađena pirotehnika, no nešto je još izostalo da bi se ti počinitelji spriječili“, ocijenio je Kajkić.

Naveo je Kajkić i slučaj još jedne afere.

„Riječ je o aferi profesionalna elektronika. To je naziv tvrtke Joze Rakušića koji je do 2014. radio za VIP u kojem je dao otkaz te se javlja na natječaj MUP-a za sustav telekomunikacije. Ostojić daje nalog da se od 33 kandidata za to mjesto odabere Rakušić koji se potom i zapošljava u MUP-u, raspisuje natječaj i sam sebi, odnosno svojoj tvrtki daje posao . Ja sam to javno prijavljivao, a odgovora još uvijek nema“, istaknuo je Kajkić.

„U MUP-u se ništa nije promijenilo otkako je došao Orepić. Evo još jedan slučaj. Nabavka kopirnih strojeva… Vlasnik firme je suprug načelnice sektora za javnu nabavu i upravo on je dobio taj posao na natječaju“, kazao je Kajkić.

Politika

Nikola Štedul: Ovo je udbaška država!

DORH je štitio Perkovića koji me htio ubiti!

Kada je ubijen Đureković, u „Kockici“ su napravili domjenak, Račan je Franji Vugrincu pred svima čestitao na „dobor obavljenom poslu,“ to mi je rekao Josip Perković – izjavio je u zadnjoj Bujici bivši predsjednik HDP-a.

Nakon što je na sudu u Muenchenu Vinko Sindičić po prvi puta javno priznao da iza pokušaja ubojstva Nikole Štedula stoji Josip Perković i da je upravo on bio glavni organizator atentata 20. listopada 1988. u škotskom gradu Kirkcaldyju, gdje je predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta ranjen s čak 6 metaka, Štedul je veliki obrat komentirao na 10 televizija – u petak, u Bujici, urednika i voditelja Velimira Bujanca.

Bivši politički emigrant sjetio se i jednog svog razgovora s Perkovićem, nakon što se vratio u Hrvatsku: – Kada sam ga pitao stoji li on iza ubojstva Stjepana Đurekovića, on niti to nije htio priznati, nego je sve pokušao prebaciti na Franju Vugrineca. Rekao je čak da su u partijskom sjedištu, tzv. Kockici organizirali slavlje zbog ubojstva Đurekovića. Na domjenku povodom likvidacije, Ivica Račan je prišao Franji Vugrincu koji je tamo došao pred sam kraj i čestitao mu na dobro obavljenom poslu! Račan je Vugrincu pružao ruku i čestitao čim je otvorio vrata, pred svima, tako da su to čuli i drugi! To su riječi Josipa Perkovića, ja u njih sumnjam glade toga tko je obavio posao, a to da su slavili – to je činjenica…

Nikola Štedul je u Bujici pokazao i pisma koja je Sindičić iz zatvora u Edinburghu pisao predsjedniku Franji Tuđmanu, u kojima govori protiv udbaških šefova Perkovića i Mustača, ali i pismo Sindičičeve sestre: – Ona je pisala Sindičiću u zatvor u Škotskoj. Zapravo, pismo je bilo šifrirano i diktirao joj ga je Josip Perković osobno. To je bio način komunikacije između njih dvojice. U pismu Sindičića upozoravaju da ne priča previše i nagovaraju ga da ne tuži riječki Novi list. Perković doslovce kaže da je Novi list njihov, dakle udbaški i da ne treba ulaziti u sukob s tim novinama, jer su im korisne i biti će jedine na Sindičićevoj strani kada izađe iz zatvora!

ŠTEDUL O SINDIČIĆEVOJ IZJAVI U MUENCHENU: – Ovo je prvi puta da Sindičić prihvaća kombinaciju da je atentatora u Škotsku poslao Perković, no on niti sada nije priznao da se radi upravo o njemu, da je on bio taj koji je išao mene ubiti. Ali ipak, prvi puta je sada u Muenchenu izravno povezao Josipa Perkovića s atentatom. Istragu oko svega radio sam i osobno te došao do zaključka još 1994. da je iza svega Perković. On je Sindičića poslao u Edinburgh s nalogom da me ubije!

Nikola Štedul dobro je zapamtio atentatora: – Sindičića se jako dobro sjećam. Vidio sam ga kad sam prišao automobilu… Sagnuo sam se da vidim što čovjek želi, mislio sam da se izgubio u prometu i da me hoće pitati gdje je, u kojoj ulici… Ispalio je dva hica u mene… Iz prigušivača… Sjećam se da je dva puta bljesnulo, a nakon toga sam pao i izgubio svijest na pola minute… Više nisam mogao vidjeti što se događa… Ubrzo sam opet došao k sebi i on je nastavio pucati dok sam ležao na podu, ispraznio je cijeli okvir!

Štedula je Udba planirala ubiti na destu obljetnicu ubojstva Brune Bušića, a navodno, je u svemu sudjelovao i Željko Ražnatović – Arkan: – Jugoslavija je tada igrala sa Škotskom. Arkan je, navodno, bio među jugoslavenskim navijačima. On i još jedna osoba bili su identificirani od strane škotske policije kao sumnjivi i odmah su vraćeni u Beograd. Nisu niti smjeli sići u Glasgowu s aviona. Osobno nemam konkretne podatke o tome, ali pričalo se da me on trebao ubiti. Sindičić ih je u Kirkcaldyju trebao sačekati i predati im oružje te informacije o mom kretanju, s obzirom da je on već pet dana izviđao područje oko moje kuće. Plan im se izjalovio jer su Arkan i njegov suradnik vraćeni u Beograd. Kasnije sam saznao da je Perković rekao Sindičiću kako se plan obustavlja i neka se vrati doma. No, Sindičić je to odbio i išao je atentat izvršiti sam… Tako da u mene nisu pucali 17. listopada – na desetu obljetnicu atentata na Bušića – kako su planirali, nego 20. listopada, tri dana kasnije!

Atentat na hrvatskog političkog emigranta žestoko je osudili i bivša britanska premijerka, te svi mediji na Otoku: – Margaret Thatcher je među prvima reagirala, najoštrije je osudila atentat i rekla da se treba obračunati s jugoslavenskim državnim terorizmom! Bila je ogorčena. Britanci su dobro znali da sam ja intelektualac, da sam najveći dio vremena provodio na škotskom sveučilištu i da nemam veze s nikakvim podzemnim aktivnostima. Udba je ubijala upravo takve, najviše su im smetali ljudi koji su se na političkoj i intelektualnoj razini borili protiv Jugoslavije! Iz Beograda su u London stalno slali neke depeše protiv mene, da me se treba zatvoriti ili protjerati u Australiju! Škotska policija je zato često bila u mojoj kući, sprijateljili smo se i dobro su znali da nemam nikakve veze s podzemljem i da se ne bavim terorizmom. To je za mene kasnije bila olakotna okolnost. Držali su me na oku i znali kakav sam, znali su da jugoslavenske vlasti lažu.

Bujanec je u emisiji pročitao spisak iz kojeg se vidi da je Udba izvršila čak 73 ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Nestala su najmanje petorica naših sunarodnjaka, a pokušaje atentata je preživjelo 24-ero Hrvata. Udba je otela najmanje petero Hrvata, a dvije otmice nisu im uspjele…

Štedul se u emisiji prisjetio i svog susreta s Josipom Perkovićem, nakon što se vratio u Zagreb: – Sreo sam Gojka Šuška na Jelačić placu i rekao mu da se stavljam na raspolaganje u obrani Hrvatske. Odmah me odveo kod Tuđmana, a predsjednik me poslao kod Perkovića! Negodovao sam, jer sam znao da on stoji iza progona hrvatskih političkih emigranata, čak i nekih atentata. Tada još nisam znao da je upravo on stajao i iza pokušaja moga ubojstva. Ipak, Hrvatska je bila izložena agresiji i razgovarao sam s njim, iako mu ništa nisam vjerovao. Znao sam, na primjer, da je upravo on poslao ubojice na Goretu i Bilandžića… Rekao sam Tuđmanu da nemam nikakvog povjerenja u Perkovića i da ne mogu s njime raditi… Tuđman mi je rekao da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Činilo mi se kao da ni njemu to nije bilo po volji… Kasnije sam pozvao Perkovića u jedan kafić i pitao ga sasvim izravno da mi kaže je li on bio taj koji je organizirao pokušaj moga ubojstva. Ja sam to znao sa drugih strana… No, on mi je lagao u lice i rekao: „Ni govora, ja nemam veze s time!“

Štedula su kod povratka u Hrvatsku dočekivali problemi na svakom koraku: – Dvije godine nakon povratka u Domovinu zatražio sam od MUP-a državljanstvo za suprugu. Ona je na to imala pravo jer se udala za Hrvata, no Ivan Jarnjak je napisao pismo u kojem je naveo da ona nema uvijete i nije dao da dobije državljanstvo! Jarnjak je bio prijatelj s Franjom Vugrinecom i to je ta veza… Kasnije sam sve dao u medije, pa me u MUP na razgovor pozvao Jarnjakov pomoćnik Brezak i negodovao zbog toga što sam išao u novine s cijelom pričom. Supruzi su na kraju ipak dali državljanstvo i rekli da me nisu mogli naći dvije godine i da je zato sve tako dugo trajalo! Slično je bilo i sa mojim kćerima. Visoko obrazovane, sa znanjem jezika i škotskim diplomama došle su u Hrvatsku u vrijeme rata, no nisu mogle dobiti nikakav posao. Jedna se odmah vratila, a druga je još neko vrijeme nešto pokušavala, no ni za nju nije bilo mjesta u Hrvatskoj! Ali zato ima za sina osobe koja je naručila moje ubojstvo. Perkovićev sin Saša radio je u Uredu bivšeg predsjednika kao jedan od ključnih savjetnika. I ostala djeca udbaša su na važnim funkcijama i dobivaju poslove u raznim firmama, a naša su djeca rasuta po svijetu. Davno sam shvatio da u Hrvatskoj uopće nije napravljen prelazak iz komunističkog sustava u demokratski.

Nikola Štedul je po prvi puta javno iznio svoje iskustva s Žarkom Puhovskim, koji mu je radio probleme kod nostrifikacije diplome. Naime, Štedul je u Škotskoj diplomirao filozofiju i politologiju, a kad se vratio u Hrvatsku i oko toga su mu radili probleme: – Predao sam svu potrebnu dokumentaciju, diplome i prijevod sudskog tumača na Filozofski fakultet u Zagrebu. Predsjednik komisije za nostrifikacije je bio Žarko Puhovski. Napisali su rješenje o nostrifikaciji po stupnju profesora filozofije, iako sam iz škotske imao papir da sam magistar. Puhovski mi to nije htio priznati uz obrazloženje da „nisam imao magistarski rad s deset tisuća riječi“. Ali, po škotskom zakonu imao sam pravo na izbor – ili magistarski rad ili položen ispit za magisterij, što je bilo puno teže. Ja sam imao taj teži ispit, no u Zagrebu mi to nisu htjeli priznati. Oni priznaju kad netko prepiše, a ne kad ima široko znanje! Puhovski mi je radio problem, zato što nisam pripadao tom jugoslavenskom, komunističkom klanu. Udba je ubijala hrvatske intelektualce, a jugo-profesori nisu nam htjeli priznati status koji smo imali na Zapadu.

Štedul je opisao i kako je „hrvatsko“ pravosuđe štitilo organizatore pokušaja njegova ubojstva, na čelu s Joispom Perkovićem: – Više puta sam razgovarao s ljudima u Državnom odvjetništvu da pokrenu u ime države postupak protiv Perkovića. To je ipak državna stvar. No, od devedesetih se to otezalo… Prvo su godine 1994. dečki iz SIS-a pokrenuli postupak protiv Perkovića, no i njihova prijava je bila glatko odbijena – jer kao „nije bilo dovoljno dokaza“! Nakon pet godina, 1999. sam poslao svoju tužbu u Državno odvjetništvo. Na odgovor sam čekao deset godina! Nakon toga sam izašao u javnost i onda su mi napokon odgovorili da očito nisam informiran o negativnom ishodu prve tužbe iz 1994. godine! Dali su mi „pravo“ da ponovo pokrenem tužbu protiv Perkovića, iako su istekli svi rokovi, samo zato da se s njome stvari zakompliciraju i da to bude razlog da ga se ne izruči Njemačkoj. Ja sam to shvatio pa nisam pokretao više ništa – ipak je bolje da ga sude Nijemci! Ovdje bi to trajalo još 10 godina i na kraju bi opet rekli da nema nikakvih dokaza, kao i u slučaju Brune Bušića.

ŠTEDUL O PRESUDI U MUENCHENU I IZBORIMA

Za Milanovića bi bilo jako porazno da presuda Perkoviću i Mustaču dođe prije izbora, zato je Anto Nobilo odjednom nagovorio Perkovića da ipak iznese obranu, na taj način samo odugovlače – rekao je Štedul u Bujici i dodao: – Bude li presuda osuđujuća to će jako štetiti socijalističkoj partiji – SDP-u.

Perković je sada počeo ići i u crkvu, zamislite! Obratio se kao „vjernik“, ja bih volio da je to zaista tako… Onda će nam napokon iskreno reći što je sve radio! Između ostaloga, kao vjernika ga sada pitam da kaže istinu: Zašto je poslao Sindičića u Škotsku da me ubije!? Isto očekujemo istinu i oko Đurekovića… A ako to sve ne kaže, onda ćemo znati da je iznenadno vjersko obraćanje lažno – rekao je Štedul.

Nikola Štedul je upozorio da bi Perković u slučaju osuđujuće presude mogao služiti kaznu u Hrvatskoj, gdje bi imao poseban tretman, no ne isključuje mogućnost da škotske vlasti od Nijemaca zatraže da mu se sudi i za pokušaj njegova ubojstva: – Ako bi Perković došao služiti zatvorsku kaznu u Hrvatsku, posve sigurno ću ispitati sve mogućnosti da i Škoti odrade svoje!

Štedul ne vjeruje „hrvatskom“ pravosuđu: – Hrvatsko pravosuđe nije mi dalo niti najmanji razlog da mu vjerujem. Niti za milimetar! Kada sam tužio Sindičića za odštetu još 1994. godine, relativno sam brzo dobio spor. Za šest metaka sam dobio odštetu od 300.000 kuna! To je onda išlo na Vrhovni sud, koji je sve potvrdio. Godine 2002. je odlučeno da se napravi ovrha nad Sindičićevim imanjem u Rijeci. Ovrha nije realizirana do danas! To traje već 17 godine, a postupak 22 godine!

Znao sam da će biti problema oko integriranja različitih ideja kod stvaranja Hrvatske. No, nadao sam se da će se to s vremenom riješiti. Smatrao sam da će oni koji su se uključili u borbu za hrvatsku samostalnost, na kraju shvatiti da je jugoslavensko vrijeme prošlo i da će prihvatiti demokraciju, no to se nije dogodilo! Izborili smo se samo za prvo poluvrijeme – do Oluje, dok su branitelji bili na položajima i porazli agresora. Nakon Oluje stiglo je drugo poluvrijeme u kojem se Hrvatska trebala i politički osloboditi, no to se nije dogodilo do danas. Zato ćemo – izgleda, pucati penale – rekao je na kraju Nikola Štedul.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE:

I:dnevno.hr

Politika

Osnovana nova politička stranka

Hrvatska braniteljska pučka stranka poziva sve domoljube u stvaranje bolje Hrvatske

Hrvatska braniteljska pučka stranka (HPBS) je nova politička stranka, upisana u Registar stranaka Ministarstva uprave 4. srpnja, a u političku utakmicu ulazi, kako navodi u priopćenju objavjenim u nedjelju, sa željom da animira sve domoljube, neovisno jesu li ili ne sudionici Domovinskoga rata, u novoj borbi, onoj za ekonomsku slobodu države i njezinih građana. Saznaj više→

Obrazovanje

Hrvatska može bolje

‘Hrvatska može bolje’ protiv novog povjerenstva za kurikularnu reformu

Poručuju tehničkom ministru Predragu Šustaru kako je ovaj njegov potez protivan unaprijed određenim demokratskim procedurama koje je dostigla Hrvatska

Civilne udruge okupljene u Inicijativu Hrvatska može bolje oštro osuđuju odluku Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta o imenovanju novog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja i onoga za Cjelovitu kurikularnu reformu, upozorivši kako to nepoštivanje demokratskih procedura dovodi do završne devastacije obrazovnog sustava u Hrvatskoj.

“Organizacije civilnog društva okupljene u Inicijativu ‘Hrvatska može bolje’ oštro osuđuje najavu MZOS-a o imenovanju članova/ica novog Povjerenstva za analizu i provedbu Strategije u području predtercijalnog obrazovanja, kao i povjerenstva koje će raditi na Cjelovitoj kurikularnoj reformi”, priopćili su u ponedjeljak iz te inicijative.

Poručuju tehničkom ministru Predragu Šustaru kako je ovaj njegov potez protivan unaprijed određenim demokratskim procedurama koje je dostigla Hrvatska, pri čemu prvenstveno misle na jasno opisane procedure definirane Strategijom znanosti, obrazovanja i tehnologije, zakonima te pratećim pravilnicima i dokumentima.

Povjerenstvo za analizu i provedbu Strategije, napominju, već postoji i osnovano je 2014. godine pri Uredu predsjednika Vlade RH, a u Strategiji je jasno navedeno da je za formiranje Ekspertne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme nadležno Posebno stručno povjerenstvo za praćenje i provedbu Strategije, koje bira članove temeljem javnog poziva.

“Ovakva odluka još jednom pokazuje kako ministar i Vlada s tehničkim ovlastima kojoj je izglasano nepovjerenje zanemaruje transparentne demokratske procedure, glas 50.000 građana/ki koji/e su jasno poručili kakvu obrazovnu reformu žele, negira postojanje tijela koja su osnovana pri Uredu predsjednika Vlade RH i koja stručno i odgovorno obavljaju svoj posao o čemu je ministar obaviješten u više navrata. Ignorira Zakone i nacionalne strateške dokumente usvojene u Hrvatskom Saboru, a pri tome omalovažava one koji su stvarni kreatori i provoditelji reforme u Hrvatskoj – učitelje/ice i obrazovne radnike/ce”, navode iz “Hrvatska može bolje”.

“Ministar kojeg javnost već percipira kao najgoreg ministra obrazovanja u povijesti Hrvatske, uz svu štetu koju je dugoročno nanio obrazovnom sustavu RH, ovim zadnjim postupkom još jednom pokazuje kako jedine procedure koje za njega vrijede i koje poznaje su one koje su se koristile u nekim prošlim vremenima, a koje više podsjećaju na komesarijat, nego na Ministarstvo u jednoj demokratskoj zemlji koja je članica EU”, dodaju u priopćenju.

Ovakvim potezima, upozoravaju, dugoročno se devastira obrazovni sustav i uništava ogroman reformski potencijal kojeg je ova reforma imala tamo gdje je to bilo najvažnije – na terenu, među učiteljima/icama, roditeljima te učenicama i učenicima.

Najavljuju kako će i dalje nastaviti raditi na okupljanju dionika koji se zalažu za konsolidiranu demokraciju u kojoj je obrazovanje prioritet. Osim toga, dodaju, o ovom potezu ministra Šustara, koji odstupa od procedura stipuliranih u Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije, izvijestit će relevantne međunarodne institucije kojima je i Strategija i Cjelovita kurikularna reforma predstavljena.

I:direktno.hr

Izdvojeno, Najnovije

Prijevremeni izbori-još jedna manipulacija!?

Ukidanje uvjeta za sudjelovanje na izborima pravovaljanim potpisima potpore birača omogućilo je sudjelovanje na izborima za Sabor, bez skupljanja potpisa potpore birača, velikom broju potrošenih i marginalnih političara i stranaka koje su na izborima dobile manje od 1400 glasova birača.

Ukinuće odredbe o 1.500 pravovaljanih potpisa birača za sudjelovanje stranačkih i lista kandidata birača na izborima odlukom Ustavnog suda 24. rujna 2015. godine moglo je dovesti u pitanje održavanje izbora s preferencijskim glasovanjem zbog prevelikog broja izbornih lista. Znatno je povećalo troškove izbora i broja propalih glasova. Tisuću i petsto potpisa kao uvjet za sudjelovanje na izborima je manje od 0,4 % od prosječnog broja birača deset izbornih jedinica. Bivša predsjednica Ustavnog suda prof. dr. sc. Jasna Omejec zna kao članica da Venecijanska komisija preporučuje uvjet za sudjelovanje na izborima do 1 % pravovaljanih potpisa potpore birača za sudjelovanje strankama ili kandidatima na izborima ili odgovarajući novčani polog (“Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima”). Ukidanje uvjeta za sudjelovanje na izborima pravovaljanim potpisima potpore birača omogućilo je sudjelovanje na izborima za Hrvatski sabor, bez skupljanja potpisa potpore birača, velikom broju potrošenih i marginalnih političara i stranaka koje su na izborima dobile manje od 1400 glasova birača.

Prof. dr.sc. Robert Podolnjak i ministrica uprave dr.sc. Dubravka Jurlina Alibegović su najodgovorniji za izostanak nužnih promjena izbornog zakonodavstva i Zakona o referendumu na koje sam ih više puta upozorio pismeno i usmeno. Hrvatski laburisti Dragutina Lesara su savjetom profesora Podolnjaka predložili 6 izbornih jedinica. Prema tom Prijedlogu promjena izbornih jedinica izborna jedinica Grad Zagreb imao bi 26 zastupnika. Ako bi se prijavilo na izbore 39 lista, koliko ih je bilo u I. izbornoj jedinici na izborima za Hrvatski sabor održanim 2011. godine, za provedbu izbora morali bismo tiskati oko 690 tisuća knjižica s 24 stranica formata A4 s imenima i prezimenima kandidata za izbore s preferencijskim glasovanjem. Najbogatiji zastupnik u Hrvatskom saboru je za tako loš savjet sigurno dobio pristojan honorar.

Kako ćemo provesti prijevremene izbore s preferencijskim glasovanjem u rujnu ako se prijavi 150 lista kandidata o tome saborski zastupnici nisu mislili, a izglasali su velikom većinom samoraspuštanje Sabora? Tko će odgovarati za promašene izbore?

Rezultati izbora za Hrvatski sabor održanih 8. studenog prošle godine pokazali su da prohibitivna klauzula od 10 % za priznavanje preferencijskih glasova uz jedan preferencijski glas potire volju birača. Preferencijskim glasovima izabrali smo samo šest zastupnika od 143 zastupnika odnosno manje od 4,2 %. Preferencijsko glasovanje pokazalo se nepraktično i preskupo. Većina birača dala je preferencijske glasove medijski poznatim političarima i kandidatima na prvim mjestima na izbornim listama. Bez prohibitivne klauzule bili bismo izabrali preferencijskim glasovima 43 zastupnika ili 30 posto.

Na nejednakost biračkog glasa zbog nezakonitog odstupanja broja birača u većini izbornih jedinica na izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru 2007. upozorio je Ustavni sud 8. prosinca 2010. godine Hrvatski sabor i Ministarstvo uprave. Nezakonito odstupanje broja birača po izbornim jedinicama bilo je na svim izborima za Hrvatski sabor od 2000. godine i bit će na prijevremenim izborima početkom rujna krivnjom svih zastupnika Hrvatskog sabora, a posebnu odgovornost snose zastupnici MOST-a, Ministarstvo uprave, Ustavni sud i profesor Podolnjak.

Zašto za pet godina Ustavni sud, Ministarstvo uprave i Hrvatski sabor nisu ništa poduzeli, a građani su tražili? Podjela Hrvatske na tri izborne jedinice zadovoljava sve zahtjeve koje je GIUIO tražila koji se odnose na minimalni broj zastupnika po izbornoj jedinici i nejednakosti biračkog glasa te broj preferencijskih glasova i izborni prag, a to su znali svi zastupnici Hrvatskog sabora.

Zastupnici Hrvatskog sabora mogli su prihvatiti kao najbolje rješenje mješoviti izborni sustav koji je bivši predsjednik Republike prof. dr.sc. Ivo Josipović obećavao biračima u predizbornoj kampanji kojim bi se 48 zastupnika biralo većinski i 48 zastupnika razmjernim izbornim sustavom s preferencijskim glasovanjem. Bivši predsjednik je također obećavao biračima smanjenje ukupnog broja zastupnika na 113. To znači da je u prijedlogu bivšeg predsjednika uključeno povećanje broja zastupnika dijaspore s 3 na 9 uz 8 zastupnika nacionalnih manjina. Bez promjene Ustava mogla je saborska većina izglasati mješoviti izborni sustav s ukupno 107 zastupnika u Hrvatskom saboru. To je 44 zastupnika manje od ukupnog broja zastupnika sadašnjeg i prethodnog saziva Sabora.

Željka Markić, Dragutin Lesar i GONG te njihov savjetnik prof. dr.sc. Robert Podolnjak kao član Radne skupine za ustavne promjene bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića bili su upoznati s tim rješenjem prije početka skupljanja potpisa na peticiju za održavanje referenduma o izbornim pravilima. Zašto su Željka Markić i Krešimir Planinić savjetom profesora Podolnjaka predložili za Referendum lošija rješenja od Ive Josipovića?

Temeljem podataka o prirodnom i migracijskom kretanju stanovništva te popisa stanovništva 2001. i 2011. godine može se lako procijeniti da broj birača od 2007. godine nije bio veći od tri milijuna sedamsto i pedeset tisuća birača, ako je broj birača registriran na biračkim mjestima u Hrvatskoj na izborima 2003. godine prema izvještaju DIP-a stvarno bio 3.690.936. Broj birača registriran na biračkim mjestima prema izvještajima DIP-a u Hrvatskoj na niti jednim izborima za Hrvatski sabor nije prelazio 3.842.363, ali je prelazio na Referendumu o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji održanom 20. siječnja 2012. godine na kojemu je iznosio 4.092.137. Kako je moguće da su: Karlovačka, Ličko-senjska, Požeško-slavonska, Sisačko-moslavačka, Šibensko-kninska i Zadarska županija imale veći broj birača nego stanovnika popisanih travnja 2011. godine? Je li to samo nemarnost djelatnika Ministarstva uprave ili svjesno krivotvorenje podatka o broju birača odnosno rezultata referenduma? Neselektivnom provedbom Zakona o prebivalištu mogli su: Ministarstvo uprave i Ministarstvo unutarnjih poslova od prosinca 2012. godine sredite popise birača. Na izborima 8. studenog 2015. godine za Hrvatski sabor bilo je registrirano na biračkim mjestima u 10 općih izbornih jedinica 3.563.397 birača. Bivši ministar uprave Arsen Bauk potvrdio je Rješenjem 4. studenog 3.755.067 birača. Kako se za tri dana tijekom izbornog procesa broj birača smanjio za 191.670 birača? Od većih gradova Crikvenica i Makarska i dalje imaju veći broj birača od broja stanovnika, a ministar unutarnjih poslova Orepić čisti samo višak birača u Vrgorcu i Metkoviću. Zašto DORH nije pokrenuo istragu o mogućoj izbornoj prijevari? Zašto GONG prešućuje nestanak birača? Zašto je Hrvatska radiotelevizija prešutjela nestanak birača i kaznenu prijavu protiv bivšeg ministra uprave Arsena Bauka i predsjednika Državnog izbornog povjerenstva Branka Hrvatina koju sam podnio Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije 12. listopada 2015. godine zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog dijela manipulacije biračima.

Nepostojećim biračima Ustavni sud je, prihvativši grubu manipulaciju brojem birača bivšeg ministra uprave Arsena Bauka da je za održavanje referenduma o izbornim pravilima GIUIO potrebno 404.522 pravovaljana potpisa birača, uskratio hrvatskim građanima pravo na referendum i ugušio demokraciju. Zato ostvarimo prosvjedom referendum o izbornim pravilima, a ne čekajmo presudu Europskog suda za ljudska prava na tužbu GIUIO protiv odluke Ustavnog suda! Kako se broj birača na drugim izborima za EU parlament 25. svibnja 2014. godine za samo 119 dana povećao za 281.739 na 4.042.522 birača, koji je Ustavni sud prihvatio od bivšeg ministra Arsena Bauka kao mjerodavan za održavanje Referenduma o izbornim pravilima, na dan 21. rujna 2014. godine? Za takvo povećanje broja birača trebalo bi 20 godina da 14.087 birača više stekne biračko pravo punoljetnošću nego što ih umre. Od 2007. godine broj birača prema procjeni opada. Ova analiza dokazuje da politička kasta SDP-a i HDZ-a grubo manipulira brojem birača kako bi spriječila referendumske inicijative i namještala rezultate izbora i referenduma te zbog toga sam DORH-u kazneno prijavio 12. listopada 2015. godine bivšeg ministra uprave Arsena Bauka i predsjednika Državnog izbornog povjerenstva Branka Hrvatina.

Društvo

19. srpnja obilježavanje 25. obljetnice osnivanja prvih dragovoljačkih postrojbi HVO-a

U Širokom Brijegu će 19. srpnja biti svečano obilježena 25. obljetnica osnivanja prvih dragovoljačkih postrojbi HVO-a.

Iz širokobrijeških Udruga proisteklih iz Domovinskog rata pozivaju dragovoljce i sve hrvatske domoljube koji su na bilo koji način dali svoj doprinos u borbi za opstojnost hrvatskog naroda na ovim našim prostorima na svečanost obilježavanja 25. obljetnice osnivanja prvih dragovoljačkih postrojbi HVO-a, donosi sirokibrijeg.info.

Program obilježavanja 25. obljetnice osnivanja prvih dragovoljačkih postrojbi HVO-a:

Utorak, 19. srpnja 2016.

16.00 – Sveta misa za poginule i umrle pripadnike postrojbi i za sve hrvatske domoljube
(crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije)
17.00 – Polaganje vijenca i paljenje svijeća za sve poginule i umrle hrvatske domoljube
(Trg širokobrijeških žrtava)
17.15 – Mimohod od Trga širokobrijeških žrtava do kina ‘Borak’
17.30 – Svečana akademija (kino ‘Borak’)
Izložba ratnih fotografija
19.00 – Domjenak uz prigodni zabavno-glazbeni program (Trg širokobrijeških žrtava)