Sinovi Oluje

Zastrašujuće je što se nitko nadležan u sada odlazećoj Vladi nije nimalo uzbuđivao od proljeća ove godine, kada je ministrica dr. sc. Nada Šikić na nizu sjednica Vlade ili u kontaktima s vrhom Vlade, pokušala dići uzbunu zbog skandaloznih otkrića o prijetećem bankrotu državnog proračuna isplatom višegodišnjih dvostrukih mirovina desecima tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova.

Prije dva tjedna, dok su trajale pregovaračke muke u postizanju saborske većine koja će dovesti novog mandatara Vlade RH, u tjedniku 7Dnevno i potom na portalu dnevno.hr objavili smo članak pod naslovom „Smrtonosna zamka za Plenkovićevu vladu“. U članku su objavljene konkretne činjenice o planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi sljedeći hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desecima tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova. Pritom Milanovićeva vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

 Na ovu najavljenu stravu koja uskoro nastupa, nije niti trepnuo itko od prozvanih ili od odgovornih u tzv. tehničkoj vladi RH, ili u sustavu represivnih državnih tijela, ili u masmedijima. Šutnja Milanovića i njegove družbe o tom skandalu je samorazumljiva, jer su oni apsolutno znali što rade, te su to – kao što smo vidjeli – čak i najavili u službenom „Programu Vlade Republike Hrvatske za mandat 2011.-2015.“ Možda je retorički zanimljivo kako nitko u javnom životu nije to uočio još prije pet godina (2011.) kad je Program objavljen. Vjerojatno takve službene Programe nitko i ne čita, jer se već odavno uobičajilo da se Hrvatskom upravlja mimo programa, zakona i sličnih trica i kučina, piše dnevno.hr.

No, ne samo da je zanimljivo, nego je i zastrašujuće što se na to nitko nadležan u sada skončavajućoj Vladi nije nimalo uzbuđivao od proljeća ove godine, kada je ministrica dr. sc. Nada Šikić na nizu sjednica Vlade ili u kontaktima s vrhom Vlade, pokušala dići uzbunu zbog ovih skandaloznih otkrića koja su je dočekala u njenom resoru. Nakon objave članka kontaktirali smo ministricu Šikić te saznali brojne radnje koje je poduzimala i sada poduzima kako bi se u svezi predstojećeg bankrota pokušao pripremiti spas u zadnji čas. Osim toga, izvori upućeni u medijske pozadine skrenuli su nam pozornost da je dio masmedija o ministrici Šikić pisao negativno i banalizirajuće istodobno s njenim zauzimanjem u Vladi glede po Hrvatsku smrtonosnog problema dvostrukih mirovina.

Gosti iz UNHCR-a

Detaljno smo razgovarali i s nekoliko osoba iz drugih državnih resora koje su bile uključene u različita tijela koja su se sastajala s partnerima iz Srbije u svrhu traženja putva kako iznaći i uspostaviti pravni okvir i mehanizme za provođenje pljačke stoljeća iz hrvatskog državnog proračuna. Predočen nam je niz službenih bilježaka i zapisnika s bilateralnih sastanaka na kojima su se u Hrvatskoj i Srbiji sastajale državne delegacije i strukovna radna tijela. Na taj način smo razotkrivali mozaik iznimno zanimljivih i opsežnih dokumenata i saznanja o udruženom hrvatsko-srbijanskom procesu kojem je bio cilj prirediti kakvu-takvu legalizaciju sustavne pljačke hrvatskog proračuna. Temeljem te dokumentacije mogla bi se o tom mozaiku napisati podeblja triler knjiga, ili bi hrvatska pravosudna i sigurnosna tijela mogla do detalja rekonstruirati mrežu aktera i počinjenih nedjela protiv hrvatskih nacionalnih interesa.

U nekoliko zapisnika s bilateralnih srbijansko-hrvatskih sastanaka, u popisu sudionika sastanaka navedeni su i „gosti iz UNHCR-a“, kojima srbijanska i hrvatska strana dostavljaju podatke i dokumente, te se nekoliko puta naglašavalo kako bi u hrvatsko-srbijanske „razgovore trebalo što prije uključiti i zainteresirane umirovljenike iz BiH i Crne Gore“, naravno s istim ciljem – grabljenje novca iz hrvatskog državnog proračuna!

 Pojavljivanje u ovoj priči predstavnika UN-ove agencije za izbjeglice (UNHCR = United Nations High Commissioner for Refugees – Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice), bio je znak da je cijela igra oko hrvatskog proračuna u sadržajnom i vremenskom pogledu puno šira, te da se na međunarodnoj razini ne oslanja samo na Međunarodnu organizaciju rada, koja je također jedna od specijaliziranih UN-ovih agencija. Ova pretpostavka se u potpunosti potvrdila provođenjem kratkog istraživanja koje nas je odvelo do saznanja o postojanju složene i cjelovite međunarodne i regionalne institucijske strukture, koja se već četvrt stoljeća intenzivno bavi Hrvatskom, a da u hrvatskim institucijama i hrvatskoj javnosti o tome ne postoje ni odgovarajuća saznanja, niti odgovarajuća svijest.

 Pritom je glavni problem što u Hrvatskoj (za razliku od, primjerice, Srbije) ne postoje odgovarajuće specijalizirane nacionalne znanstvene, civilno društvene i državne institucije koje bi se time bavile i koje bi u toj složenoj i moćnoj međunarodnoj i regionalnoj institucijskoj mreži predstavljale Hrvatsku, te zastupale i štitile hrvatske socijalne i nacionalne interese. Na taj način Hrvatska je ostala tek puki objekt, a ne subjekt tih svjetskih europskih i regionalnih interakcija. Odnosno, Hrvatska je zbog te, nazovimo je, pasivnosti, žrtva ostvarivanja najrazličitijih vanjskih pojedinačnih i složenih interesa, te se s njima suočava tek kad nastupe posljedice, tj. štete koje je nemoguće ili veoma teško spriječiti ako se ne prepoznaju i ne započnu sprječavati u ranom uzročnom razdoblju.

Najočitiji primjer takvog, po Hrvatsku katastrofalnog stanja, je i problem dvostrukih mirovina koji prijeti izravnim bankrotom sljedećeg državnog proračuna, a da upravo odlazeća Vlada RH još nema ni osnovne svijesti o tome što se zapravo događa, te su u općoj poplavi institucijske neodgovornosti bile uzaludne i polugodišnje uzbune koje uporno podiže ministrica Šikić.

Međutim, naše kratko istraživanje pokazalo je da golemi nacionalni problem – s kojim se za sada hrve samo ministrica Šikić i njeno ministarstvo – predstavlja tek dio sustava pregolemih problema koji se valjaju prema Hrvatskoj, a posljedica su nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskog institucijskog sustava. Cijela elaboracija saznanja iz našeg istraživanja neizvediva je u medijskom obliku, pa ćemo se zadržati samo na kratkom opisu djelovanja jedne „male“ srbijanske institucije koja je dio daleko većeg stroja  razaralački usmjerenog prema Hrvatskoj.

Centar za regionalizam

U Novom Sadu u Srbiji, već 18 godina postoji formalno nevladin Centar za regionalizam koji ima šest zaposlenika, a osnovan je –  kako se sami predstavljaju – „sa ciljem da afirmiše i propagira ideju regionalizma u skladu sa savremenim evropskim trendovima i iskustvima. To podrazumeva i stalno zalaganje i stručno obrazlaganje potrebe za demokratizacijom i decentralizacijom Srbije, kao i promovisanje saradnje u regionu, pre svega civilnog društva.

Od 1998. godine, Centar za regionalizam realizovao je veliki broj ekspertskih projekata sa ciljem normalizacije u odnosima i pomirenja između zemalja bivše Jugoslavije, kao i na prostoru Kosova nakon konflikta 1999. godine. Iz naših aktivnosti i projekata, nastala su tri velike regionalne inicijative: ‘Igmanska inicijativa’, ‘Civilni dijalog Kosovo-Srbija’ i ‘Asocijacija multietničkih gradova jugoistočne Evrope – PHILIA’.“

Hladni pogon, projekti, te mnogobrojna i raznovrsna djelovanja ovog Centra obilno se financiraju iz brojnih i različitih srbijanskih, regionalnih, EU i ostalih svjetskih izvora (Fond braće Rockefeller, Balkanski fond za demokratiju, USAID,  Misija OSCE-a, Fondacija Fridrih Ebert, Fondacija Konrad Adenauer, Demokratska komisija Američke ambasade u Beogradu, Freedom House, Švicarska ambasada u Beogradu, Europska komisija itd.). U projekte i inicijative su, osim zaposlenika Centra, često uključene brojne srbijanske, regionalne, EU i UN institucije, te mnogobrojni projektni stručnjaci. Naravno, u Hrvatskoj ne postoji institucija sličnog profila, ali prema potrebama u projekte i koncepciju srbijanskog Centra uključuju se (prema odabiru Centra) pojedinci i različite institucije iz Hrvatske.

Igmanska inicijativa

 Za hrvatski problem s dvostrukim mirovinama i svim drugim još težim problemima koji se iz Centra već godinama pripremaju i valjaju prema Hrvatskoj, posebno je važna tzv. „Igmanska inicijativa“ koja je pokrenuta 2000 godine. „Inicijativa“ samu sebe u svojem djelovanju najčešće predstavlja kao nevladinu regionalnu organizaciju ili koordinaciju brojnih nevladinih organizacija iz „regiona“, tj. iz Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske.

Vrste, akcije, projekti, programi, dokumenti, te drugi javni istupi i očitovanja „Inicijative“ su tematski veoma mnogobrojni, intenzivni i raznovrsni (od politike i sigurnosti do kulture, športa i zabave). Sudionici u njihovim djelovanjima su također raznovrsni i mnogobrojni: od čelnika europskih institucija, bivših i sadašnjih predsjednika država (uključujući Mesića i Josipovića), kulturnjaka i drugih veoma poznatih i promoviranih javnih osoba.

Budući da se radi o formalno nevladinoj organizaciji, može se reći  da je utjecajnost „Igmanske inicijative“  gotovo nevjerojatnih razmjera, kako prema pokazateljima koji se odnose na sudionike akcija, tako i prema učestalosti medijskog pojavljivanja i utroška velikih projektnih sredstava. To, kao i kratki podaci koje smo naveli o Centru, koji neposredno stoji iza „Igmanske inicijative“, upućuje na zaključak da je ova formalno nevladina „Inicijativa“, zapravo, instrument pomoću kojeg se ostvaruju različiti moćni i na njih prikvačeni (geo)politički, sigurnosni, gospodarski i identitetski interesi. Nažalost, po svemu se čini da među tim prikvačnim interesima nema hrvatskih interesa, te da sve skupa čak niti ne percipiraju hrvatske političke, sigurnosne i ostale institucije kojih bi se to trebalo itekako ticati. No, to je daleko šira tema.

Hrvatska javnost će koncepciju, kakvoću, pozadine i dosege planova i djelovanja Igmanske incijative, u svakom pogledu, ponajbolje moći prepoznavati iz jednog jednostavnog podatka, a taj je da je kopredsjednik „Inicijative“ za Hrvatsku – Zoran Pusić.

Bela knjiga za uski krug ciljanih osoba

Godine 2012., Centar za regionalizam i Igmanska inicijativa objavili su na srpskom i engleskom jeziku knjigu naslova „BELA KNJIGA – o statusnim i imovinskim pitanjima građana, nastalim kao rezultat dezintegracije Jugoslavije u zemljama potpisnicama Daytonskog sporazuma s preporukama za njihovo rešavanje“. Izdanje knjige na srpskom tiskano je u sto primjeraka, a isto tako i izdanje na engleskom jeziku, što znači da su „Bela knjiga“ i „White Paper“ namijenjene i uručene uskom krugu ciljanih osoba.

 Budući da je riječ o ekspertnoj „elaboraciji preostalih otvorenih pitanja između zemalja Daytonskog sporazuma – Statusna i imovinska pitanja građana“, jasno je da su primjerci knjige uručeni međunarodnim i „domaćim“ (srpsko-hrvatskim) moćnim osobama koje donose odluke o tim pitanjima. O ozbiljnosti i moći ovih ekspertnih elaboracija, svjedoči i podatak da je taj istraživački projekt „finansiran od strane Europske unije“, te da su u knjigama po svim pitanjima posebno uokvirene „Preporuke“, a to znači da se zapravo radi o „Direktivama“ (iz pojmovnika EU-a) koje su u proceduri provođenja i koje se namjeravaju do kraja provesti.

I tu, na koncu ovoga članka, dolazimo do početka hrvatskog problema kojeg smo otvorili prethodnim i ovim člankom – bankrot sljedećeg hrvatskog proračuna. No, i to je manji dio problema, jer u „Beloj knjizi“ su i druge po Hrvatsku jednako crne „Preporuke“ („Direktive“) koje se odnose na niz ostalih „statusnih i imovinskih pitanja“ više desetaka ili stotina tisuća osoba s kojima (u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori) upravlja Srbija prema koncepciji koju su kreirali njihov Centar i njihova Inicijativa.

Cijela ova lavina je materijalno (novčano i na druge imovinske načine) usmjerena na dugoročno pustošenje hrvatskog proračuna i druge hrvatske imovine, te na sve druge nematerijalne učinke (od političkih i sigurnosnih do percepcijskih i identitetskih) koji, zapravo, potpuno izokreću uloge agresora i žrtve iz događanja 1990-ih godina na „prostoru bivše Jugoslavije“.

U hrvatskim medijima je najavljeno kako će do sljedećeg tjedna započeti djelovanje novog saziva Sabora i članova Vlade RH. Možda će do tada netko od njih pročitati „Belu knjigu“, te progledati i početi državnički djelovati…

I: Braniteljski portal

Ako se žele razumjeti odnosi snaga u hrvatskoj kulturi i politici danas, onda se – budući da svaka pojava ima svoje korijene i uzroke u prošlosti – trebamo vratiti na kraj Drugoga svjetskog rata.

Jugoslavensko-komunistički „osloboditelji“ 1945. godine uništili su građansko društvo u Hrvatskoj i izvršili ono što neki autori nazivaju aristocidom, tj. uništenjem inteligencije. Na stotine svećenika, književnika, publicista, novinara, kulturnih radnika, pravnika, inženjera itd. bilo je likvidirano ili je spas potražilo izvan granica novostvorene komunističke Jugoslavije. Rukopis je to već viđen u listopadu 1944. u Daksi gdje je likvidirana dubrovačka inteligencija. Komunistički glavešine jako su dobro znali da je prvi preduvjet kako bi se discipliniralo jedan narod i oduzela mu se mogućnost otpora taj da mu se uništi inteligencija ili da se istu navede na kolaboraciju.

Filozofski fakultet u Zagrebu danas slovi kao „bastion“ kritičke misli i slobodoumne inteligencije. No, nije tako bilo nakon svibnja 1945. S toga su fakulteta tada izbačeni svi nastavnici i pomoćno osoblje koji su na fakultetu bili zaposleni nakon 10. travnja 1941. Nekolicinu profesora režim je kasnije vratio na posao jer je postojao golem nedostatak nastavnoga osoblja, no na većinu katedri zasjeo je provjereni kadar neupitno odan tekovinama režima koji je svoje postojanje temeljio na jamama i protutenkovskim rovovima topografije Bleiburga, Teznog i Hude Jame. Taj isti profesorski kadar odgojio je svoj podmladak pa nas danas ne treba čuditi kada profesor Filozofskog fakulteta Mate Kapović „sere na Bleiburg“ ili kada profesor Borislav Mikulić plenumašima (uzor su im vjerojatno sovjetski plenumi?) poručuje da zaštitarima slome noge. O stanju na katedri za suvremenu povijest najbolje govori činjenica da se ista nalazi u rukama dvojice „antifašista“ od formata – Tvrtka Jakovine, skutonoše Budimira Lončara, i i Hrvoja Klasića, obiteljske svojte Mike Špiljka, koji mlade povjesničare educiraju na jugokomunističkim mitovima koji s povijesnom istnom imaju veze kao npr. Zoran Milanović s kulturnom i uljuđenom raspravom.

Gramscijeva metodologija osvajanja političke vlasti

Filozofski fakultet u Zagrebu samo je mikroprimjer kako je jugoslavenska ljevica (u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji hrvatska ljevica kojoj bi Hrvatska izvan „Regiona“ bila neupitan okvir) osvojila kulturne institucije, nakon 1945. golom silom, Marxovim „bajunetama i topovima“, a kasnije prema Grasmscijevu receptu „marša kroz institucije“.

Talijanski marksistički teoretičar Antonio Gramsci govorio je o dvije razine društva: civilnom društvu, sastavljenom od pojedinaca, i političkom društvu, koje je uobličeno u Državi. Kulturna hegemonija za njega je međudjelovanje civilnog i političkog društva: s jedne strane dominantna društvena skupina putem civilnog društva ostvaruje svoj utjecaj na Državu, na političko društvo, dok istovremeno Država putem svoje dominacije i pravosuđa ostvaruje svoj utjecaj na društvo. Pritom je primarno ostvariti utjecaj na kulturu, putem kojega ta društvena skupina ostvaruje hegemoniju unutar civilnog društva, a zatim i na političkoj razini (zauzimanje najvažnijih institucija).

Civilno društvo za Gramscija je bojno polje gdje se šire i bore međusobno razne ideologije. Društvene skupine koje se u toj ideološkoj borbi domognu „intelektualne uprave“ društva – onoga što se misli – i „moralne uprave“ društva – onoga što se vrednuje – čine upravljačku skupinu toga društva. Upravljačka skupina nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. U tome glavnu ulogu imaju intelektualci koji djeluju prema Gramscijevu receptu: „osvojiti svijet ideja da bi one postale ideje svijeta”.

Gramsijevu metodologiju savršeno je primijenila jugoslavenska ljevica u Hrvaskoj nakon 2000. godine. Još prije osvajanja političke vlasti 3. siječnja zauzeli su sveučilišne katedre, medije i civilni sektor, nakon čega im je vlast „pala u ruke kao zrelo voće“. Zarobljena u idejama i metodama 19. st., hrvatska desnica ni danas nije svjesna važnosti kulture, medija, katedri i civilnog sektora za osvajanje stvarne političke vlasti, dočim druga strana upravo na tim područjima ima „pse čuvare“ koji s jedne strane legitimiraju njezinu politiku, a s druge medijski i na druge načine ostraciraju sve one koji zastupaju suprotna stajališta.

Ne treba nas stoga čuditi što dvadesetak-tridesetak intelektualaca-sveznadara gotovo svaku večer u mainstream medijima nastupaju kao neupitni moralni arbitri i čuvari hrvatske demokracije. Jednostavno: riječ o je kulturnoj hegemoniji, o hegemoniji u institucijama, katedrama, medijima. Oni su ti koji kontroliraju i usmjeravaju javno mnijenje.

Ministarstvo kulture kao glavna poluga

Jedna od glavnih poluga nametanja kulturne hegemonije od 2000. do danas bilo je Ministarstvo kulture. Name, upravo ovo resorno ministarstvo odlučuje o potporama knjigama, filmovima i umjetničkim organizacijama. A upravo su ovo najbolji mediji za širenje vlastih svjetonazora, ideja i vizije društva i svijeta. Svega navedenoga jako je dobro svjestan tehnički ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. On je taj koji je započeo proces anuliranja kulturne hegemonije jugoslavenske ljevice i upravo zbog toga i jest metom svih napada posljednjih desetak mjeseci. Hoće li se taj proces nastaviti još uvijek nije poznato, to ovisi o mandataru Andreju Plenkoviću. No jedno je sigurno: Ministarstvo kulture bit će prvi pokazatelj misli li nova Vlada ozbiljno ili nas čeka već viđeni scenarij.

I:direktno.hr

Tehnički ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač, na novinarski upit kako komentira izjavu HDZ-ove zastupnice u Europskom parlamentu Dubravke Šuice da će Davor Ivo Stier biti novi ministar vanjskih poslova, odgovorio je kako je ta izjava: “Rijetko viđena bedastoća”.

I drugi mogući kandidati za nove ministre nisu novinarima željeli konkretnije odgovoriti na upit hoće li ostati na toj funkciji. Tehnički ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Oleg Butković kratko je poručio da će se vidjeti hoće li ostati na ministarskoj funkciji upitavši – “Zar je najbitnije biti ministar?”.

Mandatar za sastav nove hrvatske vlade Andrej Plenković izjavio je u srijedu u Bruxellesu da još nije odlučio tko će biti ministar kulture, a za Ninu Obuljen Koržinek, koju mediji spominju kao potencijalnu kandidatkinju, rekao je da je izuzetno cijeni.

Dio udruga iz Domovinskog rata u srijedu je na konferenciji za novinare u Zagrebu optužio Ninu Obuljen Koržinek, koju su mediji proteklih dana navodili kao izglednu kandidatkinju za ministricu kulture, za izravnu umiješanost u navodni kriminal u HAVC-u, ali i za oporezivanje knjiga o Domovinskom ratu, tvrdeći da ih je 2008. kao djelatnica ministarstva kulture proglasila šundom te zatražili da ju se više ne spominje kao moguću buduću ministricu kulture.

“Čuo samo da je danas najavljena novinska konferencija. Nina Obuljen je bila državna tajnica u vladi HDZ-a, u kojoj sam i ja bio, ima veliko iskustvo, cijeli svoj život je posvetila hrvatskoj kulturi, ima značajnu europsku dimenziju. Izuzetno je cijenim, a što se tiče sastava vlade, na mandataru je da odluči kada za to dođe vrijeme, a u ove spekulacije ne bih ulazio, nisam vidio što će točno biti danas na toj novinskoj konferenciji”, rekao je Plenković novinarima u Bruxellesu.

Plenković je rekao da on i Stier u srijedu popodne podnose ostavku na mjesto zastupnika u Europskom parlamentu, što bi moglo značiti da Stier ulazi u novu vladu.

Davor Ivo Stier nije htio odgovoriti na pitanje hoće li biti novi ministar vanjskih poslova. “To je na mandataru da odluči”.

Kako je Plenković rekao, Ivana Maletić i dalje ostaje zastupnicom, što bi značilo da neće biti dio nove vlade.

Na upit tko će ga zamijeniti u Europskom parlamentu, Plenković je rekao da je tu zakon sasvim jasan i da umjesto njega dolazi HDZ-ovac Ivica Tolić.